Poneki prekriženi mural gore ili dolje, ali nakon što je Nenad Bjelica u rujnu 2020. preuzeo NK Osijek koji je u prva četiri kola osvojio samo jedan bod i s njim počeo nizati pobjede, samo se podebljao stav navijača da je Bjelica mesija koji će ostvariti misiju donošenja trofeja. Na kraju krajeva, imao je sve predispozicije za to. Vratio se u rodni grad u kojem je za igračke karijere izgradio status legende, u Dinamu je na terenu zaradio status najboljeg trenera lige, a u medijima mu je paralelno s time pažljivo građena fasada gospodina. Sve je upućivalo na idealan spoj.
Bjelica je znao da je Osijek u sasvim drugoj poziciji u odnosu na Dinamo. Uostalom, osjetio je to i sam nakon što mu je establišment koji je vješto slagao gospodski imidž počeo sustavnu medijsku kampanju usmjerenu blaćenju tog istog imidža čim je napustio Maksimir. U Osijeku je počeo iz sasvim drugačije pozicije nego u Dinamu.
Najbolje to opisuje izjava koju je dao rekao uoči utakmice s Varaždinom u travnju 2021.
“Na udarce sam navikao”, rekao je tom prilikom Bjelica. “Da sam na sedmom mjestu, vjerojatno me nitko ne bi napadao. Neovisan sam, mogu svakom reći sve. Čist sam kao suza. Ne bavim se muljanjima, manipulacijama, kombinacijama. Ili pošteno ili nikako.”
Njegova metoda opsadnog mentaliteta dugo je vremena bila efikasna i donosila je rezultate, ali krajem prošle sezone joj je naprosto istekao rok trajanja
Tražite li kratak presjek čitavog Bjeličina mandata u Osijeku, onda ne treba ići dalje od te izjave. Čovjek je bio uspješan. Da je bio na sedmom mjestu, bio bi nebitan lik. Nikoga ne bi zanimalo što ima reći o odnosima u hrvatskom nogometu niti bi mu itko brojio koliko se svađa sa sucima i koliko je puta komentirao suđenje, iako je još barem toliko puta rekao da neće. Naprosto je stalno bio tu negdje kao kamenčić u cipeli i žuljao je. Borio se za naslov, puhao je za vratom i nije dao Dinamu da se opusti.
Istovremeno, strategija komunikacije mu se svodila na neki neodređeni establišment protiv kojeg se treba boriti. Ako je on čist kao suza, to implicira da drugi nisu. Da se drugi bave muljanjima, manipulacijama i kombinacijama. Da nisu neovisni. Nikad nije javno prozvao nikoga — jer na kraju krajeva ni ona “korporacija” na Rujevici nije javni istup nego je netko pustio neformalnu komunikaciju koju su uhvatile ArenaSportove kamere — i nikad nije imenovao, ali natuknuo je da se oni ne bore pošteno.
U opsadi nema odmora
A na prvo mjesto je stavio sebe. On je taj koji je navikao na udarce jer on je bio lice Osijeka, on je bio na posteru i on je bio lider momčadi, njen vojskovođa koji se spušta u prve borbene redove.
Mesija.
Kreiranje opsadnog mentaliteta najefikasniji je način mobilizacije skupine individualaca. Radi se o načinu razmišljanja po kojem je grupa uvjerena da su svi protiv nje, pa je svaki pojedinac unutar grupe spreman žrtvovati sebe i svoj maksimum za zajedničku dobrobit. Točno to je Bjelica napravio. Možda svjesno, možda ne sasvim svjesno, ali iskonstruirao je situaciju u kojoj je dominirao narativ da jače sile ne žele dopustiti Osijeku da postane prvak i da se igrači u takvim uvjetima mogu osloniti samo na njega i jedni na druge.
To je stvorilo ovakav Osijek kakav smo gledali zadnje dvije sezone. Čvrst i s jakom kohezijom unutar momčadi, na travnjaku intenzivan do samog ruba mogućnosti i vrlo opasan; Osijek koji nije bio sedmi nego se veći dio te dvije sezone ozbiljno borio za naslov s momčadi koja je osjetno slabija od Dinama.
Međutim, ta metoda ima svoj rok trajanja. Kad ložite previše vatre i stvorite prevelik pritisak, kotao će u jednom trenutku eksplodirati. Naprosto morate dati malo oduška, a to ne možete jer u opsadi nema odmora. Čim neprijatelj nije tu, opsada je gotova, što znači da morate držati pritisak sve dok ne pukne.
Najduži period koji je José Mourinho proveo na klupi jednog kluba bio je u njegovom prvom mandatu u Chelseaju. Tada je izdržao 1.206 dana prije nego što mu je Roman Abramovič 20. rujna 2007. potpisao otkaz. Tih pet kola koje je odigrao do tog 20. rujna jedinih je pet koje je Mourinho odradio u četvrtoj uzastopnoj sezoni u nekom klubu tijekom cijele svoje karijeri. Nikad prije ni kasnije nije izdržao više od tri godine na istoj klupi. Jer ljudi se naprosto potroše. Zamorno je konstantno biti napet i konstantno zadržavati tenziju. Efikasno je i donosi rezultate u prve dvije sezone, ali u jednom trenutku pritisak postane prevelik i kotao puca. Potroše se igrači, ali se potroši i trener koji loži vatru i održava tenziju.
Istu stvar radi Antonio Conte. Njemu igrači koji su među najspremnijim nogometašima na svijetu na pripremama povraćaju od napora jer ih tjera preko ruba. To je neki oblik inicijacije; time ne dobiva fizičku pripremu nego psihološku i mentalnu, jer igrači tako demonstriraju što su spremni napraviti za grupu u kojoj se nalaze. Conte time gradi koheziju unutar momčadi i to donosi rezultate. Ali Conte, koliko god uspješan bio, nigdje neće raditi pet ili šest godina. Odradi posao u dvije ili tri godine i ode dalje jer je naprosto previše intenzivan, toliko da troši sebe i ljude oko sebe.
Američki psiholog Herbert Freudenberger taj je efekt 1970. definirao kao burnout sindrom. Preveliki pritisak i prevelik stupanj žrtvovanja dovodi do kroničnog stresa, a glavni simptomi koje je Freudenberger definirao su, osim fizičke i emocionalne iscrpljenosti, sukobi, cinizam i otuđenost.
Neupitno podigao klub
Bjelici je izgaranje ubrzala činjenica da je često bio sam. Preuzeo je ulogu mesije, ali to je značilo da će morati sve raditi bez pomoći. Na njegova je leđa pala organizacija omladinske škole, sastančenje s direktorima, javljanje se na telefon menadžerima, biranje pojačanja i planiranje čitave sportske politike. Nešto je htio i svjesno preuzeo, nešto je došlo silom prilika i nije se moglo izbjeći, ali svi ti zadaci znače da je imao ograničeno vrijeme u kojem je mogao biti ono što jest: vrhunski trener.
Ogromna emotivna potrošnja je naglašeno zajedništvo pretvorila u sukobe. To je simptom burnout sindroma. Bjelica se prvo sukobio Vladimirom Čoharom kao prvim suradnikom mađarskih vlasnika, a onda i s igračima. Ostavljao je dojučerašnje nositelje izvan momčadi, bez ikakvog objašnjenja selio startere na klupu i s klupe, a spremnost da se žrtvuju jedan za drugog je padala.
Točno 723 dana je trajao mandat Nenada Bjelice na klupi NK Osijeka.
U njima nije ispunio svoju mesijansku zadaću donošenja trofeja, ali ono što Bjelici nitko ne može oduzeti je to da Osijek nikad prije nije bio plasiran iznad trećeg mjesta, a Bjelica ga je odveo do druge pozicije i gotovo dvije godine držao u borbi za naslov. Kad se slegne prašina i kad se smire tenzije, ostat će zapisano da je ostvario najbolji ligaški rezultat u klupskoj povijesti. To je činjenica, čovjek je rezultatski uspješan trener i protek vremena će to samo dodatno naglasiti.
A uspio je i u onome što je napisao u oproštajnoj poruci; ostavio je bolji NK Osijek od onoga kakav je zatekao. Kakav god bio kraj, Bjelica je neupitno podigao klub. Njegova metoda opsadnog mentaliteta dugo je vremena bila efikasna i donosila je rezultate, ali krajem prošle sezone joj je naprosto istekao rok trajanja.
Sad je vrijeme za nekoga tko će otpustiti pritisak, dati oduška i nastaviti dalje.
