Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Odvratna i tužna priča o samoživom kretenu koji je bio prvi britanski F1 prvak

Okružen tragedijama: Mike Hawthorn

Prije 60 godina, 22. siječnja 1958., aktualni se, recentno umirovljeni svjetski prvak Formule 1 Mike Hawthorn zaputio prema Londonu. Vozio je Jaguar 3.4-litre (model koji danas retrospektivno zovemo Mk I) kada je susreo dobrog poznanika iz svijeta utrka, Roba Walkera. Nasljednik obiteljske tvrtke, jednog od najslavnijih proizvođača viskija na svijetu, Škot je bio za upravljačem Mercedes-Benza 300 SL, legendarnog sportskog modela s vratima na podizanje.

Bilo je to nekoliko godina prije nego što će u Ujedinjenom kraljevstvu biti uvedena ograničenja brzine na otvorenoj cesti — do toga će doći nakon što su 1964. u novine procurile vijesti o testiranju AC-ovog coupea na bazi Cobre, kojeg je Jack Sears vozio brzinom od 300 km/h na autocesti M1, što je izazvalo popriličan bijes dijela javnosti. Hawthorn i Walker učinili su ono što razumni ljudi ne čine, ali što bi na njihovom mjestu učinila većina vozača utrka tog vremena u sličnim okolnostima.

Počeli su se utrkivati.

Pretekavši Mercedes, Hawthorn je u zavoju zakačio stupić pored ceste i izgubio kontrolu. Jaguar je počeo vrludati, okrznuo kamion iz suprotnog smjera, sletio sa ceste i svom se silinom zabio u stablo. Manje od tri mjeseca prije svog 30. rođendana, prvi je britanski svjetski prvak okončao svoj tragedijama okružen život.

Izazivač Maestru

Tijekom desetljeća praćenja automobilizma razvio sam istinsko strahopoštovanje prema vozačima utrka. Cijenim svakoga tko se odvaži uopće sjesti i bolid i okušati se u nečemu tako suludom, opasnom i brzom. Dakako, neke ljude — bilo među prosječnim vozačima, bilo među prvacima, cijenim i poštujem više, a neke manje.

No, ni prema kome ne osjećam takvu začudnu mješavinu prijezira i sažaljenja kao prema Hawthornu.

Nema uopće pritom dvojbi o njegovim sposobnostima: bio je sjajan vozač, jedan od najboljih svog vremena. Zapravo, možda više od nabrajanja rezultata govori jedan podatak. Svijetom utrka 1950-ih je dominirao Juan Manuel Fangio, vozač kojeg smatram neupitno najboljim u čitavoj povijesti utrka (govorimo li o jednosjedima i kružnim natjecanjima na trkaćim stazama). Kada Maestro ne bi pobijedio negdje, to je bilo iz objektivnih razloga, inferiornog bolida, nekog kvara… Najveći konkurenti, također vrlo visoko rangirani na listama najboljih svih vremena, Alberto Ascari i Stirling Moss… pa, zapravo nisam siguran da postoji makar i jedan slučaj u kojem se može reći da su nadmašili i pobijedili Fangija na stazi.

Mike Hawthorn jest.

Dogodilo se to u “Utrci stoljeća”, u Reimsu 1953., što je bila i prva od samo tri pobjede plavokosog Engleza u Svjetskom prvenstvu. Nakon nje stvoreno je specifično rivalstvo i činilo se da je borba s Hawthornom svojevrsna crvena krpa za inače smirenog Argentinca; još u nekoliko navrata dolazilo je do impresivnih direktnih okršaja na stazi i gotovo uvijek bi Mike bio ispred u njima, mada nerijetko s rezultatom otkazivanja bolida. Okršaji ipak nikad nisu prelazili granicu fair playa, pa je i u posljednjoj Fangiovoj utrci, opet u Reimsu 1958., pobjednik Hawthorn pred kraj usporio i do cilja vozio iza Maseratija, ne želeći poniziti Maestra prestizanjem za čitav krug.

Englezi opravdano slave svog prvog prvaka, sjajnog vozača, simbol drukčijih — kroz ružičaste naočale današnje korporativnosti i političke korektnosti, rekli bismo, ljepših vremena.

Nažalost, priča o prvom prvaku ima i svoju mračnu stranu. Stranu koja bi danas bila posve neprihvatljiva, ali tada je u određenoj mjeri bila u skladu sa Zeitgeistom.

Djeca rata

Rođen 1929., Hawthorn je formativne tinejdžerske godine proveo u Farnhamu za vrijeme rata. Premlad da bi aktivno sudjelovao u njemu, provodio je vrijeme između bombardiranja i zračnih opasnosti s vršnjacima se igrajući rata, na liniji pjesme Zabranjenog pušenja Neću da budem švabo u dotiranom filmu. Poput velikog dijela djece u Engleskoj tog vremena, razvio je snažnu mržnju prema Nijemcima, ali i određen, danas nam teško razumljiv, lakomislen pristup smrti. Doživljavajući je oko sebe od djetinjstva svakodnevno, nisu je preozbiljno shvaćali i nerijetko su se posvećivali opasnim sportovima i hobijima, ignorirajući opasnost po vlastiti život i prihvaćajući gubitke tuđih bez osobite tuge.

Tek ako razumijemo taj mentalni sklop, možemo shvatiti neke kasnije situacije i, mada ih je teško opravdati, prihvatiti da Hawthorn i drugi u njih uključeni nisu bili nikakvi bezosjećajni monstrumi nego naprosto djeca rata.

Od trenutka kada se 1950. počeo utrkivati, bio je okružen nesrećama, smrću kolega i prijatelja — takva su bila vremena — pa i njegov je otac poginuo u prometnoj nesreći 1954., vraćajući se s jedne utrke. Već od 1952., kada je debitirao  u Formuli 1 četvrtim mjestom na Spa-Francorchampsu, Mike postaje dijelom svjetske elite, a od sljedeće sezone i Ferrarijev tvornički vozač. Zanimljivo, gnušanje spram Nijemaca u njegovu se slučaju očigledno nije proširilo i na ostale sile osovine; najveći dio karijere, i najveće uspjehe, ostvarit će u Ferrariju.

Ne i sudbonosne 1955.

Najgoru godinu u povijesti utrka odlučio je odraditi s britanskim momčadima, preuzeo je očev posao u Fulhamu i nastojao čim više biti kod kuće, pa je u F1 prve utrke odvezao za Vanwall, a tek u drugoj polovici sezone ponovo se našao u Ferrariju, kada to nije kolidiralo s primarnom aktivnošću, vožnjama u utrkama izdržljivosti za Jaguar, uključujući i Le Mans.

Nema smisla u detalje prepričavati što se dogodilo u Le Mansu i zašto su izgubljena 84 života. Zanima li vas detaljnija analiza, možete pogledati ovaj video — učinio sam to i ja prije pisanja ovog teksta, te su mi, kao i svaki puta kada gledam ili čitam o tome, potekle suze. U nesreći su direktno sudjelovali samo Lance Macklin i Pierre Levegh — dvojica dobrih, ali ne i vrhunskih vozača utrka. Postoje, razumljivo, oni koji stoga krive njih. No, kada dublje proučite sve detalje, možete doći samo do jednog zaključka: onog do kojeg je nakon mjeseci i godina istraživanja došao i Christopher Hilton u sjajnoj knjizi Le Mans ’55: The crash that changed the face of motor racing, objavljenoj 2004.

Za nesreću je odgovoran Hawthorn.

Neizbrisiva sramota

Ne mogavši podnijeti da njemački automobili pobjeđuju, nametnuo je luđački tempo, vozeći kao da će utrka trajati tri, a ne 24 sata. Nažalost, u Mercedesu se, od svih vozača na svijetu, našao — Fangio. I pratio ritam ludog Engleza. Premda vozački razumljivo, na određeni se način to nepotrebno jurcanje i skidanje rekorda staze mora zamjeriti i Maestru — ali on je čitavo vrijeme, za razliku od Hawthorna, držao stvari pod kontrolom, nije prelazio granice, ni svoje, ni automobila.

Nakon dva sata jurnjave, bližilo se vrijeme za nadolijevanje goriva i promjenu vozača. Jaguar je morao nešto ranije u boks; srebrni automobil imao je novotariju, ubrizgavanje goriva, i mogao je izdržati još nekoliko krugova.

Hawthorn je u želji da svoju smjenu završi ispred Fangia, divljački zakočio pred ulaskom u boks, natjeravši Macklina na nagli manevar skretanja ulijevo, u Leveghovu putanju… Već bi i to bilo dovoljno da se dio krivnje svali na Mikea, da ne znamo kako je zapravo kočio toliko kasno da je promašio svoj boks i morao odvesti još jedan krug, jer je vožnja unatrag bila zabranjena. Upravo to promašivanje boksa pokazuje koliko je preko granica išao i koliko je glup potez bilo naglo kočenje pred Macklinom.

Realno, zbog velike Hawthornove vozačke pogreške ostali su bili natjerani u bezizlaznu situaciju. Fangio se čudom izvukao, Macklin prošao bez ozljeda, a Levegh je katapultiran među publiku, gdje su se ugasili njegov i još 83 života. Postoje izvještaji očevidaca prema kojima je Hawthorn neposredno nakon nesreće bio uplakan i svjestan svoje odgovornosti, ali vrlo je brzo okrenuo ploču i svalio sve na Macklina. Službena istraga zaključila je kako nitko nije pogriješio, osim organizatora utrke, te je time počela velika transformacija utrka u sport siguran za gledatelje. No, je li Hawthorn ikada uistinu povjerovao u svoju verziju priče, vrlo je upitno…

Čak i ako se složimo s time da je to bio trkaći incident, sramota onoga što se dogodilo kasnije ostaje neizbrisiva. Vodstvo utrke je opravdano odlučilo ne prekinuti je odmah, kako se ne bi stvorila gužva na cestama i kako bi liječnici i vozila hitne pomoći imali neometan pristup i prolaz. No, zašto utrka nije prekinuta nakon što su unesrećeni odvezeni, ostaje nejasno. Mercedes je učinio jedinu logičnu stvar i usred noći se povukao iz utrke, mada su Fangio i Moss dotad bili u velikom, dominantnom vodstvu — Hawthornov partner Ivor Bueb ipak je bio daleko od Mossove klase. Krivnju nastranu, srebrni 300 SLR je bio taj koji je posijao smrt, te je preporuka o povlačenju stigla direktno iz Stuttgarta.

Osmijeh od kojeg se bljuje

Bila je to ispravna odluka. Prošlo je samo 10 godina od rata. Da su nastavili i pobijedili, novine bi bile prepune naslova tipa “Bešćutni Nijemci pobjeđuju preko mrtvih tijela Francuza”. Ovako su pokazali i pijetet i dignitet. Ipak, nije stigla direktna naredba, samo pitanje trkaćoj ekipi: “Što ćete napraviti sutra u četiri popodne, na kraju utrke? I, štogod učinili, kako će to izgledati?” Da, izgledalo bi užasno, kao što je izgledalo i ovako, uz pobjedu Jaguara. I to ne bilo kojeg D-typea, nego onog posade Hawthorn-Bueb.

Šef trkaće momčadi Mercedes-Benza Alfred Neubauer otišao je do Jaguarova boksa i saopćio svom britanskom pandanu Loftyu Englandu odluku o povlačenju, predloživši da to učine i oni. Lofty je to odbio s indignacijom — ta njihovi automobili nisu sudjelovali u nesreći, zar ne? Pobjednička posada u četiri popodne proslavila je pobjedu pijenjem šampanjca i osmjesima…

Često se spominje slavlje Michaela Schumachera u Imoli i kritizira ga se zbog bešćutnosti — ali to je bilo nekoliko sati prije službene vijesti o smrti Ayrtona Senne. Schumiju ništa ne zamjeram, odvezao je utrku, pobijedio i došao ravno na podij, vijesti o smrti nije bilo, pa ni na koji način nije mogao znati da je izgubljen jedan život.

Od slike Hawthornovog osmijeha nakon pobjede mi se, naprotiv, bljuje.

Moguće je, dakako, da pravi razmjer nesreće nije bio, ne u detaljima, poznat ni njemu. No, u Jaguarovoj su momčadi svakako znali da ima više desetaka mrtvih, a u Le Mansu vozači voze na smjene, tako da je Hawthorn u tom trenutku, 22 sata nakon nesreće, već i te kako morao bar okvirno znati što se dogodilo.

U Engleskoj su mediji slavili Hawthorna i Bueba. U Francuskoj su pobjednici uglavnom dobili samo prijezir.

Smrt, pa čak i tako ekstremna, bila je dio opisa posla vozača, pa su se Hawthorn i Jaguar i nagodinu vratili u Le Mans, kao prvi favoriti. Stvari su u trkaćem svijetu postale mnogo ravnopravnije, jer se moćni Mercedes-Benz odlučio povući, proteći će nekoliko desetljeća do povratka srebrnih strijela. Ipak, ni Hawthorn ni tvornička momčad iz Coventrya nisu uspjeli, i te godine i 1957. pobjedu će odnijeti plavo-bijeli D-type škotske momčadi Ecurie Ecosse.

U Formuli 1 Hawthorn se definitivno vratio u Maranello i postao dobar prijatelj sa sunarodnjakom Peterom Collinsom, također Ferrarijevim vozačem. Njihovi su tulumi bili legendarni, baš kao i netrpeljivost s momčadskim kolegom Luigiem Mussom, koja je eskalirala 1958. Dok su se Englezi dogovorili o fifty-fifty podjeli svih nagrada, neovisno o tome tko od njih ih osvoji, zaduženi se Musso morao boriti protiv obojice i tjerati se preko granica. Enzo Ferrari nije se miješao, zadovoljan što ta napetost tjera njegove vozače da izvlače još više iz sebe i samim time povećavaju momčadske šanse za uspjeh.

No, tjeranje sebe i bolida preko granica ima i drugu, mračnu stranu.

Serija smrti

Musso je prvi poginuo.

U Reimsu, na već spomenutoj utrci nakon koje se Fangio odlučio oprostiti, jurio je stazom na drugom mjestu, pokušavajući sustići vodećeg Hawthorna i izletio u zavoju Gueux. Kada je Fiamma Breschi, Mussova djevojka, došla iz bolnice u hotel u kojem je Ferrarijeva momčad bila smještena, zatekla je Hawthorna i Collinsa kako piju pivo, igraju nogomet i glasno se smiju, nimalo potreseni nesrećom i smrću momčadskog kolege. Breschi priznaje koliko joj je laknulo što, tek malo više od šest mjeseci potom, više nije morala nikoga mrziti — svi su bili mrtvi!

Collins je poginuo već na Nürburgringu početkom kolovoza, kada je posljednji preživjeli Ferrarijev vozač imao lijepu prednost u prvenstvu. Vanwalli Stirlinga Mossa i Tonyja Brooksa bili su brži, ali nepouzdani, pa im ni sedam pobjeda (Moss četiri, Brooks tri) neće biti dostatno i Hawthorn će do danas, uz Kekea Rosberga u onoj bizarnoj sezoni 1982. ostati jedan od samo dvojice vozača koji će doći do titule prvaka uz samo jednu pobjedu u sezoni.

Ne bez drame.

U Oportu, na onoj čudnoj stazi koja je, između ostalog, prelazila i preko tramvajskih tračnica, Hawthornu se u jednom trenutku na uzbrdici ugasio motor. Okrenuo je bolid i upalio ga klizeći nizbrdo, u smjeru suprotnom od trkaćeg. To je strogo zabranjeno, pa je diskvalificiran samo da bi ga na intervenciju Mossa, pobjednika utrke, to bilo ukinuto, a Mike vraćen u poredak. Kako je završio drugi i odvezao najbrži krug utrke (što je tada donosilo dodatni bod), upravo će tim rezultatima na kraju sezone preteći Mossa i osvojiti naslov!

U posljednjoj je utrci sezone, na zloglasnoj stazi Ain-Diab pored Casablance, Moss trebao pobjedu, uz Hawthorna na trećem mjestu ili niže, kako bi došao do titule. Svoj dio je odradio, ali iza njegovih se auspuha odigravala prava drama — nažalost i opet s tragičnim krajem. Brooks je dobar dio utrke bio ispred Hawthorna, ali nešto iza polovice eksplodirao mu je motor. Iza Mossa, na drugom mjestu, vozio je Phil Hill u Ferrariju, ali nakon Brooksova odustajanja iz boksa mu je signalizirano da uspori i propusti Hawthorna, kako bi došao do bodova potrebnih za titulu. Hillova je prednost bila tolika da je momčadskom kolegi trebalo čak devet krugova da ga sustigne i prijeđe…

No, nije još bilo gotovo.

Samoživa budala

Iza dva Ferrarija vozio je treći Vanwall, a u njemu je bio Stuart Lewis-Evans, štićenik i prijatelj jednog trgovca rabljenim automobilima i povremenog vozača utrka, čovjeka po imenu Bernie Ecclestone. S dva podija i dva pole positiona već je dokazao talent, ali sada je pred njim bio najteži zadatak: sustići i obići dva Ferrarija, kako bi pomogao Mossu da dođe do titule.

Lewis-Evans je jurio stazom i smanjivao zaostatak kada mu je usred zavoja eksplodirao motor. Bolid je izletio i pretvorio se u buktinju. Nesretni vozač prevezen je u Englesku, ali opekline po cijelom tijelu bile su preteške, šest dana nakon utrke umro je u bolnici. Ta je nesreća dovela i do povlačenja Vanwalla, premda je momčad osvojila te godine uvedeno prvenstvo konstruktora i ostala zauvijek upisana kao njegov prvi pobjednik, ujedno i jedina momčad s tom titulom koja nikada nije dovela nekog od svojih vozača i do pojedinačne titule.

Pored svih ovih javnih tragedija, novopečeni je svjetski prvak skrivao i jednu osobnu. Još je 1955. ostao bez jednog bubrega, a zbog kronične mu je bolesti i drugi počeo otkazivati. Liječnici su mu davali još najviše tri godine života, a počeo je povremeno doživljavati i kraće gubitke svijesti.

Odmah po osvajanju titule, Hawthorn je šokirao trkaći svijet objavom o povlačenju. Bio je još mlad, s mnogo trkaćih sezona pred sobom, činilo se — ali samo su najbliži prijatelji znali da nije tako, da više fizički nije u stanju utrkivati se, i da je pred njim u najboljem slučaju još onoliko vremena kao u onom, najtužnijem od EKV-ovih hitova.

Što se točno dogodilo tog siječnja na obilaznici Guildforda nemoguće je saznati. Znano je da je izletio netom nakon što je pretekao Walkerov Mercedes. Je li prebrzo ušao u zavoj, i opet ne mogavši podnijeti da njemački automobil bude ispred njega, kao u Le Mansu? Je li nakratko izgubio svijest za upravljačem, kao što mu se navodno sve češće događalo? Ili je došlo do problema s netom ranije posebno prilagođenim komandama njegovog modificiranog Jaguara, na kojem je imao središnje postavljenu papučicu gasa?

Kako god bilo, nikome — bio on svjetski prvak u Formuli 1, tajkunski sinčić ili klinac iz kvarta koji želi impresionirati curu koja je bila dovoljno luda da mu sjedne u auto — nikome od njih ne može se tolerirati utrkivanje na javnoj prometnici. Tragedije Hawthornova života i smrti (sva sreća da nije još tkogod bio s njim u autu, ili da je samo okrznuo onaj kamion…) mogu me rastužiti, pa i učiniti da donekle suosjećam s njim, baš kao što se divim njegovom vozačkom umijeću, ali ne mogu promijeniti načinom smrti još i potenciranu, bazičnu činjenicu.

Da je bio, oprostite na izrazu, jebena neodgovorna, samoživa budala.

I, od svih kojima je to ikada uspjelo — mada vozačkim kvalitetama možda i ispred nekih — titule najmanje vrijedan prvak u povijesti Formule 1.

Ne propusti top članke