Sportski mediji su 14. ožujka izvijestili o rekordnoj NBA noći u kojoj je na odigranim utakmicama ostvareno čak pet triple-doubleova. Taj podatak primljen je s mlakim oduševljenjem i tretiran je kao jedan od onih rekorda koji će u najboljem slučaju završiti kao osrednje pitanje na nekom pub kvizu. Dakle, na korak do trivije.
Ne treba čuditi iskazana razmaženost brojkama: živimo u vladavini inflacije rekorda — nakon onih sumanutih triple-double sezonskih prosjeka Russella Westbrooka postalo je gotovo uobičajeno da Giannis Antetokounmpo, Luka Dončić, LeBron James ili Nikola Jokić iz noći u noć bilježe dvoznamenkasti broj poena, skokova i asistencija. Takvi učinci mogu se pripisati modernoj košarci koja brzinom i pravilima pogoduje numerološkom rastu, kao i naprednijoj statistici koja sve detaljnije i bolje vidi igračev učinak. No, dojma sam da se olako prelazi preko činjenice da je svaki taj triple-double, zapravo, dokaz ‘totalne košarke’ koju navedeni pojedinci igraju.
Usprkos svemu tome, već jako dugo nije zabilježen niti jedan quadruple-double; dakle, dvoznamenkasti učinak u četiri kategorije. Takva čudovišna statistika nije viđena dugih 27 godina, od 17. veljače 1994. kad je David Robinson sa Spursima masakrirao Pistonse i ubilježio 34 poena i po 10 skokova, asistencija i blokada. A i prije njega dogodilo se to još samo triput.
Prvi quadruple-double imao je Nate Thurmond 1974., drugi 1986. Alvin Robertson koji je zasad jedini u taj učinak uključio i ukradene lopte. Treći je krajem ožujka 1990. ostvaren zapravo iz drugog pokušaja: isti je čovjek ranijeg tog mjeseca bio postigao 28 poena, 19 skokova, 11 blokada i devet asistencija protiv Warriorsa, da bi 29. ožujka Bucksima isporučio 18 poena, 16 skokova, 10 asista i 11 blokada.
Morate vidjeti da biste vjerovali. On je dokazao da su brojke, ma kako velike bile, nedovoljne da opišu snove
Bio je to Hakeem the Dream Olajuwon.
Preko njegova nadimka prelazi se olako i često se ne vidi dovoljno koliko je velik igrač bio, što je valjda sudbina svih koji su igrali u vrijeme Michaela Jordana. Pogotovo to vrijedi za Hakeema, čija se karijera vremenski itekako poklapa s Michaelovom. Recimo, famozni draft 1984. je ostao upamćen po gafu kada je Portland birao Sama Bowieja umjesto Jordana, na veselje ljudi iz Chicaga. A na tom draftu je Houston kao prvi birao upravo Olajuwona, prije Jordana, ali i prije Charlesa Barkleyja i Johna Stocktona, što do dana današnjeg nitko nije osporio, niti doveo u pitanje. Tako je naprosto moralo biti.
Poput surfera
Rođeni Nigerijac tek je s 15 godina prvi put zaigrao košarku, svoj je nadimak dobio je već na Sveučilištu Houston jer je odmah bilo jasno da se radi o posebnom centru neuobičajenih vještina. Ljeto prije svoje druge godine iskoristio je za rad s legendarnim Mosesom Maloneom, a u momčad se vratio kao bolji igrač i, uz Clydea Drexlera, postao zaglavni kamen na kojem je izgrađen Phi Slama Jama, showtime NCAA fenomen Houston Cougarsa koji će dogurati do dva finala i ipak ostati bez titule: godine 1983. poražen je od North Caroline, a godinu poslije od Patricka Ewinga i Georgetowna.
Olajuwon je nakon treće godine izašao na NBA draft, a bio je uvjeren da će novčićem Houston dobiti pravo prvog izbora i da će izabrati upravo njega. I tako je bilo.
I upravo je tim luđačkim brojkama u ožujku 1990. Olajuwon i simbolično označio ulazak u desetljeće vladavine trojice centara-titana čije će bitke opisati košarku koja vas je ostavljala bez daha. Ewing u Knicksima, Robinson u Spursima i Olajuwon u Houstonu bila su tri NBA svjetionika koji su cijelom svijetu pokazali svu nedohvatljivost te košarke. Vodili su bitke veće od života koje će se dogoditi u pravo vrijeme pop kulture koja će ih isproducirati tako da smo njihove srazove gledali kao što baš ovih dana gledamo filmski spektakl Godzilla vs Kong. Te divove gledali smo otvorenih usta i u nevjerici, ali među njima je Olajuwon bio poseban i imao je savršen nadimak.
Frajer je igrao kao u snu. Ili u noćnoj mori, ako je igrao protiv vaše ekipe.
Niti jedan centar prije ni poslije nije imao takav rad nogu, eleganciju i brzinu pod koševima. Kako pokazuju i brojke, bio je sveprisutan na oba kraja terena i gospodario je nad suparnicima, a bio je i jedan od najboljih visokih dodavača ikad. Pored čudesnog rada nogu i tehnike u postu kojom je suparnike činio smiješnima, Hakeem je bio nevjerojatno koordiniran i brz za svoju visinu. Od centra se mogu očekivati skokovi i blokade, ali Olajuwon je odigravao utakmice poput one iz 1987. u kojoj je ostvario 28 poena, 17 skokova, 12 blokada, sedam ukradenih lopti i šest asistencija. Ponovit ću, sedam ukradenih lopti. Kao centar.
Njegova koordinacija nije samo bila fizičke prirode — do 15 godine trenirao je nogomet kao golman — već je očito dolazila i iz glave. Hakeem je razmišljao i odlučivao tako brzo da je izgledao poput surfera koji jaše valove pred sobom, kontrolirajući dimenziju vremena, znajući koju će krijestu kada zajahati.
Zapanjujući ples
Olajuwon je izazivao strahopoštovanje poput Arvydasa Sabonisa među Ciboninim navijačima, čineći se načas kao prirodna nepogoda kojoj ne možete ništa a bio je valjda jedini za kojeg je Jordan priznao da ga se bojao. Sigurno ste vidjeli oholog Jordana kako priča o rivalima iz svog vremena dok mu iz očiju curi bahatost. Ali kada priča o Hakeemu ozbiljan je, doista ozbiljan i načas se učini čovjeku da mu u očima vidi strah. Velim, samo načas.
A u 1990-ima sve titule su osvojili upravo ili Jordan ili Olajuwon. I tu se također krije nepravda, jer se uvriježilo da su Olajuwon i Houston stigli do dvije back-to-back titule zato jer je Jordan pauzirao. Osim što je teza empirijski neprovjerljiva, ona je izrazito nepoštena prema šampionskim sezonama 1993./94. i 1994./95. u kojima je Olajuwon vladao ligom. Nije on prvi dominantni visoki centar s dvije titule, ali njegov način vladavine bio je dotad neviđen i ostao je jedinstven do danas. Bila je to ultimativna, kompletna košarka, u obrani snažna i nepopustljiva, u napadu elegantna i neumoljiva, naprosto, nezaustavljiva. Mogli ste simpazitirati sve one velikane tog doba, ali Hakeem je tih godina bio naprosto najbolji.
To što je i kako radio na terenu postaje još veće ako se zna da je Hakeem kao musliman postio za vrijeme Ramazana, te bi odigravao utakmice bez da popije kap vode i ne samo da je često igrao bolje u vrijeme posta, nego je uporno naglašavao benefit od njega, recimo da ga manje bole leđa i da mu je u večernjim utakmicama, nakon što padne mrak, dovoljan zalogaj da se osjeća supersnažno i poletno.
A opet, sve brojke ili činjenica da je te 1993./94. postao prvi i jedini dosad koji je bio MVP regularne sezone, najbolji obrambeni igrač i MVP finala, ne mogu dočarati njegovu igru.
Neće uspjeti ni ako vam kažem da je u dvije sezone, u srazu s najvećim rivalima, u svakom segmentu nadvisio i pobijedio, sveukupno u 17 bitaka, i Ewinga i Robinsona i Shaquillea O’Neala — pogotovo njega, kad mu je u finalu Hakeem održao do danas nenadmašni seminar za mlade centre u četiri lekcije i s Raketama pomeo nadobudni Orlando Magic. Mogu pred vas bacati pridjeve poput “besmrtan” dok opisujem onu sedmu utakmicu u finalu protiv Ewinga ili se kočoperiti sa superlativima “najbolji” i “najkompletniji” dok rastavlja na proste faktore Robinsona i Spurse u konferencijskom finalu 1995. Sve je to beskorisno. Morate vidjeti da biste vjerovali.
Pogledajte Hakeemov ples koji će vas zapanjiti ponovno i uvijek koliko god puta gledali i shvatit ćete da brojke ne mogu pokazati sve. Čak postoji opasnost da se naviknete na te cifre pa ne vidite kako ljudi igraju, kako plešu i kako čine košarku najboljom igrom na svijetu. Morate vidjeti čovjeka koji je igrao kao u snu. Bio je to Hakeem the Dream Olajuwon. On je dokazao da su brojke, ma kako velike bile, nedovoljne da opišu snove.
