Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

On je izumio small-ball

Don Nelson, odmetnik i vjerojatno najveći inovator u povijesti košarke

Zadnja izmjena: 4. lipnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

“Javite Mikeu D’Antoniju da je oslobođen optužbi“, isprolijevan šampanjcem poslije utakmice izjavio je Alvin Gentry, tadašnji pomoćnik Stevea Kerra, nakon što su Warriorsi uzeli titulu 2015. Gentry je bio i D’Antonijeva desna ruka u njegovim najsjajnijim trenerskim danima u Phoenix Seven Seconds or Less Sunsima, starijem bratu blizancu Stephovih i Klayovih Warriorsa. Za razliku od njih, Warriorsi su uspjeli osvajati titule kao izrazito šuterska i tricaška momčad koja igra visokim tempom, dok na poziciji centra u finalu starta s igračem visokim 198 cm.

Kakve li slučajnosti, dvije godine kasnije od lige prezreni D’Antoni, nakon što je prethodno poslan u Sixerse da kao asistent tiho padne u zaborav, dobiva posao u Houston Rocketsima. Etiketa ludog znanstvenika odlijepljena je s njegova čela i odjednom je postao inovator, Nikola Tesla NBA lige. Ili ne? Tip koji je jučer ustrojio heliocentrični sustav oko Jamesa Hardena i koji je danas odlučio igrati bez centra u petorci ne može biti Tesla, prije Dexter iz istoimenog crtića. Ali što ako za pet ili 10 godina opet netko D’Antonija oslobodi optužbi jer se drznuo misliti i igrati drugačije kao onda u Sunsima? Mike je zapravo izvrstan primjer koliko je tanka linija između avangardnog inovatora i ludog znanstvenika. Gentry je u pravu, Warriorsi su vratili sjaj D’Antonijevoj ostavštini; ali ne samo njegovoj, jer današnji dominantni košarkaški stilovi i trendovi su izumljeni ranije.

“Mike D’Antoni je pokupio priznanja za ovo što danas igraju Warriorsi, iako smo mi to igrali puno prije”, izjavio je Tim Hardaway, a ono ‘mi’ su legendarni Run TMC Warriorsi s početka 1990-ih.

Puno prije D’Antonija postojao je trener kojeg se danas nepravedno zaobilazi kada se govori o modernoj košarci. Možda zato jer se prije 10 godina potpuno povukao iz NBA svijeta. Možda jer se izolirao na Havajima gdje igra poker i uživa u kanabisu sa svoje plantaže. Možda jer ga nema u medijima i rijetko daje izjave. Možda zato jer je njegov trenerski vrhunac bio davno prije. A možda zato jer nikada nije uzeo titulu.

“Cijeli život sam se pitao zašto se od razigravača očekuje da samo dodaju, od niskih krila da samo zabijaju, a od centara da samo igraju u postu”

Don Nelson je legendarni 80-godišnji bivši trener i čovjek s najviše pobjeda (1335) kao glavni trener u NBA ligi.

Ništa manje legendarne bile su ekipe koje je vodio, a igrale su unikatnim, odmetničkim stilom koji je prkosio konvencijama. Bio je to Nellie Ball. Ultravisoki tempo, ekstremno niske petorke, košarka bez pozicija, centri tricaši i baražna paljba s perimetra. Zvuči poznato? I sve to u 1970-ima, 1980-ima, 1990-ima i početkom 2000-tih kada to nije bilo ni normalno ni prihvatljivo kao danas. Pat Riley je za Nellieja još 2010. rekao da je najveći inovator u povijesti košarkaške igre, a Rileyeve riječi se u pravilu dogmatski prihvaćaju.

Lomljenje suparnika ritmom

No, ne od svih. Ima onih koji na Nelsonov stil ne gledaju blagonaklono. Za njih je Nellie tvrdoglavi buntovnik koji je više mario za stil nego za rezultat, zbog čega njegova reputacija nikada nije dosegla nivo njegovih pobjeda u NBA ligi. Zato je trener koji je triput osvajao titulu Trenera godine, koji je s reprezentacijom SAD-a osvojio Svjetsko prvenstvo 1994., tek nakon četvrte kandidature primljen u Hall of Fame.

I dan-danas košarkaška porota vijeća je li Nellie Tesla ili blesavi Dexter iz laboratorija. Što god mislili, otiske njegovih prstiju nemoguće je zaobići u današnjoj NBA košarci.

Dok su svi 1980-ih i 1990-ih vjerovali da se košarkom može dominirati samo visinom, Nellie je otišao u drugom pravcu i oslonio se na brzinu. Inspiraciju za to crpio je od Reda Auerbacha, svog bivšeg trenera pod čijim je vodstvom u Celticsima osvojio pet NBA naslova. Auerbach je sistemski tranziciju koristio kao glavno napadačko oružje. Na treningu bi igrače podijelio u dvije skupine. Na jednoj strani bili su Bill Russell i visoki igrači, a na drugoj John Havlicek i niski, uključujući i Nelsona. U međusobnim utakmicama bekovi su uvijek pobjeđivali i tako je Red uvjerio ekipu, da mora igrati brzo.

Današnja era košarke s razlogom se zove pace and space era. Tempo igre se strahovito podignuo u odnosu na 1990-e i početak 2000-tih. Iako ne postoji snažna korelacija između tempa i napadačkog rejtinga, danas su u ligi momčadi poput Rocketsa, Bucksa, Clippersa i Lakersa koji su u top 10 po paceu i ofenzivnom učinku.

Nellie je vjerovao u lomljenje suparnika ritmom i tranzicijska košarka bila je dio njegova trenerskog DNK, u Run TMC i We Believe Warriorsima i Dallasu. Ne toliko u Bucksima koji su mu bili prvi trenerski posao. Ali u Bucksima je došao na ideju point forwarda, odnosno krilnog igrača koji organizira napad. Zamislite te blasfemije u 1970-ima i 1980-im,a kada je to bila isključivo bekovska rola. Nelliejev point forward bio je Paul Pressey, nisko krilo od 196 cm, ali s nevjerojatnim driblingom i pregledom terena koje je Nelson u nedostatku boljih opcija počeo koristiti kao playa.

“Smatrao sam se raznovrsnim igračem dok sam bio na koledžu, ali Nellie je to odveo na drugi nivo”, objašnjava Pressey. “Kad sam se kao rookie pojavio na prvom trening kampu, nisam ni znao da me podučava osnovama uloge koja još nikad nije igrana.”

Broj 120 na ploči

Danas je liga takva da je LeBron James najbolji asistent, na četvrtom mjestu je Luka Dončić, na petom Ben Simmons, a Jimmy Butler je 20.; Nikola Jokić kao centar je 15. a najbolji asistent u Warriorsima svih ovih zadnjih godina bio je Draymond Green. Prirodna je to evolucija igre koju smo već tematizirali, a point forward je rola koju je Nelson u Bucksima implementirao prije više od 40 godina. U Milwaukeeju je Nellie odradio 11 sezona bezuspješno pokušavajući proći preko tada ipak nedodirljivih Sixersa i Celticsa na Istoku.

Kada je 1988. došao u Golden State, Nellie Ball je službeno rođen.

Pred sezonu 1990./1991. u dvorani Warriorsa vrijedilo je pravilo da za svaku utakmicu u kojoj Warriorsi pobjede i zabiju preko 120 poena svi gledatelji dobiju besplatnu pizzu. Prva utakmica sezone protiv Denvera i pobjeda Dubsa 162:158, bez produžetka. Te sezone Warriorsi su u čak 20 utakmica išli preko 120 poena. Kakav promotorski kiks za pizzeriju i kakva sreća za vlasnike sezonske ulaznice…

Hardaway na playu i dva opaka šutera, Mitch Richmond i Chris Mullin, činili su Run TMC trojac i kreirali Nellie Ball. Nelson je imao problem jer nije imao centra. A onda se dosjetio small-balla. Umjesto da robuje pozicijama i njihovoj rigidnoj podjeli, Nelson je u petorku ubacivao mahom krila ili bekove: Roda Higginsa, Toma Tolberta ili Šarūnasa Marčiulionisa. Small-ball kakvog se danas ni u Houstonu ne bi posramili.

Bez centra u petorci Nelson je mogao igrati svoju igru. Mogao je igrati napadački i mogao je igrati brzo. Sam Nelson kaže da je cilj te momčadi bio u svakoj utakmici zabiti preko 100 poena. Anegdota govori da bi se Nellie pred neke utakmice pojavio u svlačionici, uzeo kredu, na ploči napisao broj 120, zaokružio ga, a onda bi izašao iz svlačionice. To je bio team meeting za tu utakmicu i svi su znali što im je činiti.

Da se radi o treneru koji se ne boji razmišljati izvan okvira pokazivao je na utakmicama kada bi iskorištavao to što je zonska obrana bila zabranjena. Nelson bi zato na jednu stranu terena stavio TMC trojac, a na drugu stranu ostalu dvojicu igrača. Time bi obrana bila prisiljena igrati tri-na-tri protiv TMC-a, i tako je Nelson 1991. sa sedme pozicije u doigravanju izbacio favorizirane Spurse koji su bili drugi u regularnoj sezoni. Na treninzima je ponekad Hardawayja koristio kao četvorku, Mullina ili Richmonda kao razigravače, čime je htio postići da igrači bolje razumiju sistem i kako funkcionira, a ne samo da misle o svojim pozicijskim zaduženjima.

Spacing i jurcanje parketom

Position-less košarka 30-ak godina kasnije više nije anomalija kao što je bila kad su je igrali Tim, Mitch i Chris.

Ekstremisti iz Houstona igraju bez centra, LeBronovi Lakersi bez nominalnog playa, Bostonova najbolja petorka ne uključuje centra, Sixersi igraju s dva centra, dva krila i bekom šuterom. Momčadi i treneri se sve manje zamaraju pozicijama, a sve više ih interesiraju vještine igrače bez obzira na poziciju. Baš kao i Nelsonu, cilj je odabrati pet kompatibilnih ili jednostavno pet najboljih i baciti ih u vatru.

Nellie je to objašnjavao ovako: “Cijeli život sam se pitao zašto se od razigravača očekuje da samo dodaju, od niskih krila da samo zabijaju, a od centara da samo igraju u postu”. Nakon Warriorsa uslijedilo je osam sezona u Mavericksima, koje je podigao iz pepela. Jednu od najlošijih momčadi u ligi učinio je jednom od najboljih. Naravno, koristeći Nellie Ball i gurajući stvari i dalje do maksimuma, pa još malo više. Još dok je bio u Bucksima i dok trica nije postojala, Nelson je pokazivao da razumije geometriju igre i važnost spacinga tako što bi svoje centre pomjerao prema liniji za slobodna bacanja i puštao ih da odatle šutiraju.

U Warriorsima je igrao small-ball i njegova su krila uzimala trice bez grižnje savjesti, a u Dallasu je došao do novog stadija — trice su počeli šutirati centri. Doduše, još u Warriorsima 1989. je Manute Bol (231 cm) potegao 91 tricu. Zabio ih je samo 20 — ali hej, treba respektirati ideju i koncepciju. U Dallasu je Nelson naletio na Raefa LaFrentza, tadašnju verziju Brooka Lopeza, koji je u sezoni 2001./2002. ispalio čak 268 trica. Kada bi igrao s postavama bez centra, lažnu peticu igrao bi Dirk Nowitzki, tako da spacing ni trenutka ne bi patio. Dirk je tadašnjim svojim stilom igre i izvlačenjem na perimetar uzimao gomilu trica i utabao put ostalim velikim četvorkama koje su dolazile iza njega.

Osim Dirka i Raefa, Nellie je na raspolaganju imao Stevea Nasha, Michaela Finleyja, Nicka Van Exela, Juwana Howarda i ostale. Nelson se nikada bolje nije zabavljao. Momčad je jurcala parketom. Ofenzivni rejting je u osam godina čak šest puta bio u top 10, od čega tri uzastopne godine uvjerljivo na prvom mjestu u ligi. Igrao se s postavama od Dirka na centru, do petorki s trojicom bekova kakve danas koristi Oklahoma.

Baš kao što u Bucksima nije mogao preko Sixersa i Celticsa, tako i s Dallasom nije mogao protiv Spursa i Lakersa koji su tada dominirali. Usto se sukobio i s Markom Cubanom, nakon čega je napustio Mavse, ostavio ih u rukama svog pomoćnika Averyja Johnsona i vratio se u Dubse.

Nešto više od trofeja

Tu je opet kreirao ikonsku momčad poznatu pod nazivom We Believe. S njima je napisao svoju doktorsku disertaciju 2007. kada se prvi i jedini put u NBA povijesti dogodilo da osmoplasirana momčad u prvoj rundi izbaci prvoplasiranu. Warriorsi su to napravili baš Mavsima. Nelson je potukao svoju bivšu momčad i svog učenika Johnsona.

Okosnicu su činili Stephen Jackson, Jason Richardson, Baron Davis, Monta Ellis, Matt Barnes, Al Harrington i Andris Biedriņš. To je bila uvjerljivo najbrža momčad koju je Nelson ikada vodio. U četiri sezone je čak triput predvodila ligu po tempu, a onaj jedan put kad nije bili prva, bila je druga. Napadački su ti Warriorsi uvijek bili u top 10, ali i kao većina ostalih Nellijevih ekipa — s izuzetkom Bucksa i dvije sezone Mavericksa — nisu igrale obranu. Jednom su bili 19. obrana lige i to im je najbolji učinak. Ali ako ništa drugo, igrali su stilom na koji će se kasnije direktno nasloniti Kerrovi šampionski Warriorsi.

Neka još ostane upamćeno da je Nelson bio taj koji je prvi uveo strategiju Hack-a-Shaq koju su kasnije prihvatili brojni, a najviše Nelsonov bivši pomoćnik Gregg Popovich. Osim Shaqa faulirao je Nelson i Dennisa Rodmana i brojne druge loše izvođače slobodnih bacanja, ali samo ga je veliki Shaq zbog te strategije nazvao kukavicom. Na drugoj strani, Dirk ga je prozvao majstorom matchupa, a Pop je jednom ustvrdio kako nikada nijedan trener nije kreirao više situacijskih matchup napada od Nellieja. Nelson nije trpio podređeni položaj u matchup bitkama. Primjerice, ako bi njegova centra uništavao suparnički, Nelson bi svog centra povukao iz igre i ubacio beka, tjerajući suparničkog trenera da sad razmišlja o matchup situaciji.

Iako može biti čudno kako trener s toliko pobjeda nikada nije osvojio prsten, treba znati da Nellie nikada i nije imao momčad s dovoljnim talentom za takav uspjeh. Uvijek je bilo boljih ekipa od njegovih. Njegova specijalnost bila je uhvatiti se beznadnog slučaja i od njih tada nekonvencionalnim metodama stvoriti respektabilnu družinu koja će igrati košarku kakvu je Nellie smatrao idealnom. Jednom je dao fantastičnu izjavu koju bi trebali slijediti svi treneri autsajderskih ekipa: “Kada imaš lošu momčad, moraš biti kreativan da bi pobijedio u utakmicama u kojima inače ne pobjeđuješ”.

Da je danas trener, vjerojatno bismo u njegovim momčadima vidjeli košarku koja će se igrati za 20 godina. Isto je tako vjerojatno da ga nije briga smatramo li ga inovatorom ili luđakom. Smatrajmo ga odmetnikom koji je igrao po vlastitim, a ne nametnutim pravilima, tražeći nešto više od trofeja koji dobiješ kada pobijediš u zadnjoj utakmici.

Ne propusti top članke