Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Onaj drugi klub

Društveno-politička pozadina rivalstva Barcelone i Espanyola

Zadnja izmjena: 28. ožujka 2019. Profimedia

Svatko tko je makar jednom prošetao La Ramblom, poznatom gradskom šetnicom u Barceloni, mogao je vidjeti da se dres omraženog rivala iz Madrida može nabaviti sasvim jednostavno. Ako produžite korak od Katalonskog trga prema dnu Ramble, negdje pri njenoj sredini poprilično upečatljivo stoji veliki službeni dućan Real Madrida — što je ekvivalent tome da, primjerice, u splitskoj Marmontovoj ulici stoji službeni Dinamov dućan ili da je Hajdukov fan shop na samom početku Ilice. No, pokušate li u centru Barcelone pronaći neki trag postojanja gradskog kluba koji je tek godinu dana mlađi od čuvene Blaugrane, također i standardni član elitnog razreda španjolskog nogometa, mogli biste se razočarati ili potrošiti neobično puno vremena.

Komercijalizacija briše granice mržnje, ali rijetko je gdje situacija tako unikatna kao u katalonskoj metropoli, gdje su dva gradska kluba oduvijek vodila bitke oko identiteta u tako turbulentnom okruženju. Naravno, nogomet uvelike i počiva na identitetu, ali s njim je uvijek stvar što se u tom navijačkom tribalizmu činjenice navlače do krajnosti kako bi se vlastiti klub predstavilo posebnijim i značajnijim, a na štetu rivala.

U listopadu 1900. je mladić po imenu Ángel Rodríguez Ruiz, inače sin dekana Sveučilišta u Barceloni, došao na ideju da sa svojim istomišljenicima iz bogate gradske četvrti Sarrià osnuje nogometni klub. Nazvali su ga Sociedad Española de Football, a u tom se imenu krije i začetak priče o pozadini dvaju klubova; ono je uknjiženo u toj španjolskoj, standardnoj varijanti radije nego u tradicionalnoj katalonskoj. Te iste godine odigran je i prvi Derbi barceloní između ova dva kluba koji je završio bez golova.

Blaugrana je nedvojbeno dobila bitku za identitet, dok Espanyol sve više postaje tek ‘onaj drugi’, manji i, u očima mnogih, praktično nebitni klub iz Barcelone

Priča o različitim i međusobno sukobljenim pozadinama klubova vrlo brzo je dobila pojačane temelje. Dok je FC Barcelona od svog početka bila internacionalni, kozmopolitski klub, Espanyol se orijentirao prema pro-španjolskom identitetu i kralj Alfons XIII. mu je već 1912., osam godina prije nego što je isto napravio za Real Madrid, dodijelio titulu kraljevskog kluba, pa se tada prozvao Real Club Deportivo Español.

I dok su gradski rivali išli svaki svojim putem, društvo oko njih se sve snažnije radikaliziralo, a to će ostaviti traga i na njihovu djelovanju.

Dok zastave nisu zamijenile puške

Bujanjem katalonskog nacionalizma početkom 20. stoljeća polarizacija je bila sve jasnija: Barcelona je prigrlila ¡Visca Catalunya! kao svoj službeni pozdrav, a klupske knjige su bile ispisivane na katalonskom. U jeku sve izraženije autonomaške klime Barcelona je podržala izradu prvog katalonskog Ustava 1919., čime se i javno deklarirala kao nositelj inicijative za autonomiju Katalonije. Istovremeno, jedna od rijetkih udruga građana koja ga nije podržala bila je upravo Real Club Deportivo Español. Za pro-katalonsku opciju ona je postala unutrašnji neprijatelj, a za one odane Madridu “živi duh zemlje”, kako su klub nazvali predstavnici centralne vlasti na rođendanskoj proslavi 1924.

Navijačke podjele su tada kulminirale, a ni činjenica da su oba kluba bili među osnivačima La Lige nije pomogla zbližavanju, dapače. Navijački incidenti i prekidi događali su se i ranije, ali u godinama zaoštravanja političkih odnosa koje će uskoro prerasti u građandski rat oni su prelazili sve granice sporta.

Godine 1923. se grupa državnih i vojnih službenika, studenata te odmetnutih sindikalista organizirala u nominalno navijačku grupu zvanu Peña Deportiva Ibérica, ali vrlo brzo je postalo jasno da njeno djelovanje nije isključivo vezano uz podršku Españolu. Na svojim su sastancima članovi otvoreno razglabali o potrebama promoviranja principa španjolskog općenacionalnog jedinstva u katalonskom društvu, a nogomet je bio savršeni poligon za to. Svoje su stavove najgorljivije izražavali na susretima protiv Barcelone, tijekom kojih se nisu libili koristiti nasilje kao temeljni element svog ‘uvjeravanja’ katalonskih autonomaša.

A oni nisu ostajali dužni. Barcelona je također imala svoju ekstremističku grupu po imenu Penya Ardèvol — nazvanu po Emiliju Ardèvolu, svom vođi, prvaku u hrvanju grčko-rimskim stilom. Ekipa iz Ibérice je prvo odbacila pridjev “sportski” iz imena, a onda je 1932. veliki dio njenog članstva prešao u JONS, odnosno fašističku organizaciju Juntas de Ofensiva Nacional-Sindicalista, baš kao što je dosta pripadnika Ardèvolove čete uoči građanskog rata zauzelo pozicije na anarhističkim barikadama.

No, dok zastave nisu zamijenile puške, ove su se dvije grupe redovito sukobljavale na terenima, pa je vlast u jednom trenutku čak odlučila privremeno zabraniti gledatelje na njihovim utakmicama.

“Nisu svi Katalonci životinje”

Dolaskom diktature vlast u Madridu je promovirala Español kao primjer ‘pravovjernog’ kluba. Odmah nakon završetka Španjolskog građanskog rata, režimska je Marca pisala o gradskom rivalstvu kao o onome između dvaju klubova od kojih je jedan “klub naroda poznatog po svom partiotizmu”, dok je drugi “uvijek težio nasilnom umetanju katalonskih nijansi u srce kluba”, što je, pomalo ironičnom retorikom režima, bilo čisto “korištenje sporta u svrhu propagande napaćenoj pokrajini”.

Kada je Español 1940. osvojio jedan od svojih ukupno četiriju Kup-naslova, pobjednička pjesma sadržavala je stih kako “samo dvije stvari donose slavu Španjolskoj: Caudillov (poglavnikov) mač i Españolov trijumf”. Barcelona je uzvratila trofejnim nizom 1950-ih, kada je lansirana poštapalica kako “tek šest stvari sja jače od sunca, a to su Barceloninih pet trofeja i Españolov smrad”.

Teško je iz današnje perspektive reći u kolikoj su mjeri klupski pristaše doista bili vezani uz profašističke i falangističke tendencije, a koliko je takvoj perspektivi kumovao utjecaj vlasti, koje su koristile priliku da klub prikažu kao “pravo” lice Barcelone, odan centralističkim, svešpanjolskim vrijednostima.

Espanyol je 1995. promijenio ime u katalonsku inačicu, što je već bio napravio jednom ranije, tijekom Druge španjolske republike 1930-ih, kad su bili zabranjeni kraljevski simboli. Barcelona je, s druge strane, pod režimom Francisca Franca i poslije njega monopolizirala katalonski identitet i iz njega potpuno isključila gradskog rivala, na što su ekstremniji Espanyolovi navijači odgovorili prigrlivši politički suprotstavljeni identitet prije svega kao metodu provokacije. Kada je Luis Figo stigao na njihov stari stadion prvi put od izdajničkog prelaska iz Barcelone u Real Madrid, Espanyolovi su ga navijači dočekali karanfilima i natpisom “nisu svi Katalonci životinje”, što je bila reakcija na incident prilikom kojeg je Portugalac gađan svinjskom glavom u svom prvom El Clásicu u ‘krivom’ dresu.

No, otkako je Barcelona prerasla u globalni superklub, nekadašnje političko i identitetsko značenje gradskog derbija ubrzano blijedi i sada će njegovi navijači češće bocnuti rivale sportskim motivima — primjerice, podsjetnikom na 2007. i Tamudazo, kada je Raúl Tamudo u sudačkoj nadoknadi derbija na Camp Nou zabio za 2:1 i tako oduzeo Barceloni titulu prvaka koja je na kraju otišla Real Madridu. Od toga dana i Espanyolovi navijači prije svakog međusobnog ogleda skandiraju “Otro Tamudazo, queremos otro Tamudazo” (Želimo još jedan Tamudazo). To će se nedvojbeno oriti i ove subote, kada se dva rivala ponovno susreću.

Blaugrana je nedvojbeno dobila bitku za identitet i proširila ga diljem svijeta, dok Espanyol sve više postaje tek ‘onaj drugi’, manji i, u očima mnogih, praktično nebitni klub iz Barcelone. Onaj čiji dres ćete u centru grada teže naći nego dres Real Madrida.

Ne propusti top članke