Onaj drugi Schumacher

Bio je iritantan i nitko ga nije volio. No, fascinantno je koliko je uspio postići

Zadnja izmjena: 30. lipnja 2020.

Ralf Schumacher danas navršava 45 godina, vodi karijeru sina Davida, suvlasnik je momčadi u njemačkom prvenstvu Formule 4 i stručni komentator Formule 1 na kanalu Sky Deutschland. Život mu se u potpunosti okreće oko svijeta utrka i doima se zadovoljnijim i sretnijim nego u razdoblju kada se nalazio u kokpitu. Sposoban je našaliti se na vlastiti račun, kao i prilično racionalizirati vlastite pogreške. Doza arogancije i prebacivanja odgovornosti na druge i dalje je prisutna, ali mnogo je umjerenija nego što je bila nekada. Lanjski podcast Beyond the Grid s njim bio mi je svojevrsno otkriće i, zapravo, značajno pomogao da shvatim kako se u njemu ipak krije kompleksna i zanimljiva osoba.

A ne samo obično govance.

Osim u komentarima na forumima, nikada nisam pročitao takav napad na nekog vozača kao što je bio ovaj Mikea Lawrencea, objavljen 2002. Ne znate li tko je Lawrence, nije problem otpisati taj članak kao opskurni uradak nekog zavidnog piskarala, ali problem je u tome što je dotični gospodin bez ikakve sumnje novinar čije analize o Formuli 1 već 20-ak godina pratim s najvećim interesom, kao i autor nekih od najcjenjenijih knjiga o povijesti tog sporta. I što, mada nema problema s izražavanjem vlastitog mišljenja, ma koliko kontroverzno bilo, zasigurno nikad prije ni kasnije nije bio toliko iziritiran da napiše ovakav pamflet. Te ničija prva pomisao ne bi trebala biti “što to ovaj slamari?”, nego “čime li je Ralf zaslužio takav bijes?”.

Odgovor je jednostavan: iritantnim i prepotentnim karakterom.

Neporecivi uspjesi ostaju u sjeni karaktera i jednostavne istine da mlađeg Schumachera nitko u svijetu Formule 1 nije volio, samo su ga tolerirali

Od prvog dana u Formuli 1 Ralf se nije ustručavao javno govoriti protiv vlastitih momčadi, kolega, sponzora, dobavljača motora… Uvijek su i za sve bili krivi drugi, a ne on, sve je moralo biti po njegovom. Problem je što se nije tako ponašao samo prema van, nego i unutar momčadi, uključujući i one o kojima je najviše ovisio, svoje mehaničare. Odnos vozača i mehaničara ključan je za prosperitet, a upravo na tom polju je Ralf bio grozan. Insajderski izvještaji iz paddocka govorili su o tome da ih tretira gotovo kao roblje, a većim dijelom njegove karijere među upućenima je vladao strah da mu oni ne uzvrate i slučajno nešto “zaborave prišarafiti”.

Dakako, nisam bio ondje i teško mi je reći koliko je toga bilo dramatiziranje, a koliko istina, ali znam da nitko u modernoj povijesti Formule 1, niti Fernando Alonso (svjetski rekorder u kritiziranju vlastite momčadi, mada dobar u odnosu s mehaničarima), pa čak niti Kevin Magnussen, nije imao reputaciju tako notorno lošeg karaktera i prebacivanja odgovornosti na druge.

Utrkivanje i ništa drugo

Tipičan dan u uredu s Ralfom sjajno je u svojoj autobiografiji opisao Jenson Button. Potpuni nedostatak komunikacije među momčadskim kolegama znao se događati tijekom povijesti utrka, kao i otvoreni prezir. Slavna je situacija s kraja 1930-ih, kada je Manfred von Brauchitsch u baru naručio šampanjac za čitavu momčad Mercedes-Benza, a potom dodao “Oh… i pivo za Langa!”, aludirajući time na plebejsko porijeklo momčadskog kolege — Hermann Lang prvo je bio mehaničar plemenitaškim vozačima u momčadi, a onda njihov momčadski kolega. No, podatak koji Ralf iznosi, da nikad tijekom karijere nije otišao na ručak s nekim od momčadskih kolega, vrlo je ilustrativan. I pokazuje elementarno neshvaćanje činjenice da oni nisu samo suparnici, nego i kolege čiji zajednički rad može donijeti napredak momčadi.

Uz sve te ograničavajuće okolnosti, zapravo je fascinantno koliko je mlađi brat Schumacher uspio postići u karijeri.

Rođen 30. lipnja 1975., počeo je voziti karting već s tri godine. Otac Rolf bio je posvećen karijerama sinova, te se i mlađi, baš poput šest godina starijeg Michaela, okrenuo utrkivanju i nikada nije razmišljao ni o čemu drugom. Nije bio baš toliko uspješan kao Michael, ali ipak su mu rezultati bili više nego solidni. Uglavnom je završavao drugi ili treći u manjim formulama, a 1996. je osvojio prvenstvo Formule Nippon. Razlika u godinama osigurala je da se to sve odvija pod svjetlima reflektora, jer je stariji brat već bio superzvijezda. Kako mu je Willi Webber bio menadžer, nikoga nije pretjerano začudilo što je već 1997. potpisao ugovor s Jordanom i stigao u Formulu 1. Što se, danas i sam priznaje, vjerojatno nikada ne bi dogodilo da nije bilo Michaela.

Ugovor je bio unosan — za Jordan. Stigao je novi, njemački sponzor, pivovara Bitburger, ali i problem: umjesto iskusnog Martina Brundlea za drugog je vozača odabran Giancarlo Fisichella, sa samo nekoliko nastupa u Minardiju iza sebe. Dvojica tako mladih vozača, željnih dokazivanja, mogli su značiti samo jedno: probleme.

I oni su se u punom sjaju pokazali već u trećoj utrci, u Argentini. Formula 1 ondje je slavila 600. utrku u povijesti, a Jordanova ekipa svoj 100. nastup. Na startu, David Coulthard se zabio u stražnji kraj Ralfova bolida, ali kasnije su u utrci oba Jordana bila vrlo brza. Ralf se probio kroz poredak i u 24. krugu bio na trećem mjestu, iza Fisichelle. Pokušao je proći ga i došlo je do sudara — talijanski vozač morao je odustati, a Schumacher je trećim mjestom došao do prvog postolja u karijeri. Teško je oteti se dojmu da su uz malo hladnije glave obojica Jordanovih vozača mogla biti na postolju, a ni pobjeda se nije činila nemogućom misijom…

Druga strana medalje

Ovako je prvu pobjedu Jordanu donio tek Damon Hill u kišnoj Belgiji sljedeće sezone, ali i tada su okolnosti bile dramatične. Ne samo zbog nezaboravnog kontroverznog sudara starijeg Schumachera s Coulthardom: Ralf je završio drugi, nakon naredbe iz boksa da ne smije napasti momčadskog kolegu. Kasnije se saznalo da je Hill, koji je imao i mehaničkih problema potkraj utrke, zaprijetio kako će, u slučaju da ga Ralf pokuša preteći, namjerno izazvati sudar, po cijenu izbacivanja oba Jordanova bolida iz utrke. Schumacher je prihvatio naredbu iz boksa, ali odnosi su bili nepovratno narušeni i na kraju sezone otišao je iz momčadi.

Već su te dvije rane sezone pokazale ono što će ostati konstantom do kraja Ralfove karijere. Ponekad je bio izvanredno brz, možda i najbrži na gridu, ali takvih vikenda nikad neće biti mnogo, eventualno jednom do dvaput godišnje. Po tome me mlađi Schumacher podsjećao upravo na Coultharda, ali i na Gerharda Bergera. U obje sezone bodovno je gubio od momčadskog kolege, mada je pošteno reći kako bi Hilla dobio da je na Spa dobio dopuštenje preteći ga.

Usprkos tome, i dalje je smatran dolazećom zvijezdom i u momčad ga je pozvao Frank Williams. Nakon neuspješne 1998., prve u čak 10 sezona u kojoj momčad nije ostvarila niti jednu pobjedu, promijenjena je vozačka postava, osim Ralfa tu je bio i prvak CART serije Alessandro Zanardi (držimo mu palčeve, u trenutku pisanja teksta još se nalazi u induciranoj komi i prognoze oko oporavka vrlo su neizvjesne).

Williams je uvijek bio specifično okruženje; momčad koja je, može se reći, poticala vozače da međusobno ratuju umjesto da surađuju, te se Ralfov karakter zapravo savršeno uklopio u nju. Ostao je u Groveu punih šest sezona i odvezao 94 utrke za momčad, samo jednu manje od rekorda Nigela Mansella. U određenoj mjeri to odgovara i na ono pitanje s početka priče: ma koliko postojalo upitnika nad Ralfovim karakternim osobinama, teško da bi ga Frank i ekipa trpjeli toliko dugo da nisu vidjeli i drugu stranu medalje.

Tih šest sezona bile su i najuspješniji dio karijere, donijele su mu šest pobjeda na utrkama, kao i dva četvrta i dva peta mjesta u ukupnom poretku. Prve sezone bolid je bio grozan, ali Schumacher ne: u 11 od 16 utrka završio je u bodovima, triput i na postolju, ostvarivši pritom 35 i bodova u identičnom bolidu s kakvim Zanardi nije došao niti do boda. Zapravo, ta je sezona bila toliko impresivna da mu je dala podosta kredita kod Franka. Novu 2000. obilježila je promjena dobavljača motora, stigao je BMW, što mu je dodatno učvrstilo položaj, jer je Bavarcima pasalo da imaju njemačkog vozača u ekipi. Prve zajedničke sezone nisu bili impresivni, ali Ralf je lakoćom pobijedio novog momčadskog kolegu, debitanta Buttona.

Najveća prilika karijere

Razdoblje od 2001. do 2004. jedno je od najbizarnijih u Williamsovoj povijesti. Većim dijelom tih godina BMW-ov je motor bio osjetno snažniji od konkurencije, a ni pouzdanost mu nije bila problem. No, Williams oko njega nije uspijevao složiti dostatno dobar paket — sjetimo se samo aerodinamičkih lutanja i groteskne “morževe njuške”… Naravno, mora se priznati i da su istovremeno u Ferrariju radili sjajan posao, crveni bolidi iz 2002 i 2004. među najdominantnijima su u povijesti. A kada je 2003. Williams imao, sveukupno gledano, najbolji bolid, imao je i vozače koji su to uspjeli upropastiti.

Tih sezona Ralfov je kolega bio još jedan pridošlica iz CART serije, Juan Pablo Montoya, ali on se, za razliku od Zanardija, nije izgubio prelaskom preko Atlantika. Ralf ga je dobio samo u prvoj sezoni, a kasnije je Kolumbijac redovno bio brži vozač. Schumacher tvrdi kako je Montoya bio najbrži i najkompletniji vozač među njegovim momčadskim kolegama, a spominje ga i kao jedinog od njih s kojim je ostao u dobrim odnosima. Šteta: da su bili dobri i dok su vozili zajedno, te barem ponekad surađivali na stazii izvan nje, Williams bi imao više šanse popeti se na vrh.

Prvu pobjedu u karijeri Ralf je ostvario u Imoli 2001., a do kraja sezone stigle su još dvije. Posebno je emotivna bila ona u Kanadi, gdje je na drugom mjestu završio Michael — prvi put u povijesti Formule 1 su dvojica braće završila na prva dva mjesta u utrci. Sljedeće sezone pobijedio je samo na Sepangu, a zanimljivost je bila to što je počeo nositi dioptrijske naočale tijekom utrke.

U jedinoj realnoj prilici za osvajanje titule prvaka našao se 2003. Ferrari te sezone nije bio dominantan, ali Michael je pabirčio bodove gdje bi god stigao, jednako se boreći za šesto, kao i za prvo mjesto. Zapravo je to bila sezona u kojoj smo mogli svjedočiti svoj raskoši talenta i radne etike starijeg Schumachera, nikad se prije niti kasnije nije morao toliko pomučiti da dođe do titule. No, to mu ne bi pomoglo da su mlađi brat ili njegov momčadski kolega imali barem pola te njegove radne etike i svijesti o važnosti svakog boda.

Mada u Ralfovu slučaju nije bilo niti sreće.

Nakon dvije uzastopne pobjede sredinom sezone, našao se na trećem mjestu vozačkog poretka, sa samo 11 bodova manje od brata. No, tada su počeli problemi, serija kvarova, sudara i izlijetanja koji su ga do kraja sezone spustili na daleko peto mjesto. Nesreća na testiranju u Monzi bila je toliko gadna da je završio u bolnici i morao propustiti utrku. Najveća prilika karijere otišla je u nepovrat, a do kraja karijere ne samo da neće dobiti novu, nego više nikada neće uspjeti niti doći do pobjede na nekoj utrci.

Nažalost, Williams iz 2004. nije bio osobito dobar bolid, mada će mu Montoya u posljednjoj utrci sezone donijeti i jednu pobjedu. Ono po čemu pamtimo Ralfovu sezonu bila je spektakularna nesreća u Indianapolisu koja ga je izbacila iz stroja na tri mjeseca. Zapravo, Ralf je tri godine zaredom imao ozbiljne nesreće na toj stazi, a ona 2005. bit će jedan od ključnih razloga Michelinova povlačenja iz utrke i događaja koji će dovesti do one bizarne velike nagrade u kojoj je sudjelovalo samo šest bolida. Gume su bile razlog i nesreće 2004., što navodi i na pitanja o tome koliko je zapravo mlađi Schumacher bio dobar u tyre managementu.

Sušta suprotnost bratu

Posljednje tri sezone odradio je u Toyoti, momčadi gotovo neograničenog budžeta, ali i vrlo limitiranih dosega. Ugovor s japanskim proizvođačem financijski ga je osigurao, smatra se da je dobio oko 50 milijuna dolara. Momčadski mu je kolega bio Jarno Trulli, čiji je ugovor bio daleko manje izdašan, ali tijekom sve tri sezone rezultati su im bili vrlo slični, što je pridonijelo nezadovoljstvu momčadi. Nakon 11 sezona i propalih pregovora s McLarenom, momčadi za koju je još 1996. odradio prvi F1 test, te Toro Rossom, nevoljko je napustio svijet Formule 1 na kraju 2007. Kasnije je dovođen u vezu s povratničkom Mercedesovom momčadi, ali ni to se nije ostvarilo.

Odradio je pet bljedunjavih sezona u DTM-u, a na kraju 2012. se definitivno oprostio. Tih smo ga godina često mogli viđati u Oprtlju u Istri. Neko je vrijeme vodio momčad u GP3 seriji, a od 2016. s Gerhardom Ungarom vodi ekipu US Racing u njemačkom prvenstvu Formule 4. Sin David razmjerno je uspješan, zasad je dogurao do Formule 3, ne doima se osobito vjerojatnim da će uspjeti i do najvišeg ranga. Zanimljivo je da Ralf naglašava kako je sin mnogo komunikativnija i simpatičnija osoba od njega samog, priznajući kako mu je karakter jako odmogao u karijeri.

U neku ruku, neovisno o tome što su manifestacije znale biti notorno iritantne, mogu čak i simpatizirati njegovu nesklonost PR obavezama, kao i sklonost održavanju vlastitih krugova prijatelja u koje nisu bili uključeni ljudi s posla, odnosno momčadi za koje je vozio. No, takav pristup, osim što nije pragmatičan, dovodi i do unutarnjih tenzija u momčadi. Pogotovo u onim vremenima kada su testiranja bila skoro svakodnevna rutina i odnosila užasno mnogo vremena vozačima. Čak i više nego danas, razvijanje prijateljskih odnosa s ljudima s kojima provodite 10 mjeseci godišnje bilo je ključni faktor uspjeha. A upravo na tom području Ralf je bio najslabiji.

Neminovno se nameću usporedbe s bratom koje bacaju dodatnu sjenu na jednu zapravo vrlo uspješnu karijeru. Ralf nikako nije bio Michaelova klasa, ali kada bi imao svoj dan, ne samo da ga je mogao nadmašiti, nego mu nije bilo ravnog na gridu.

Nažalost i neporecivi uspjesi ostaju u sjeni karaktera i jednostavne istine da mlađeg Schumachera nitko u svijetu Formule 1 nije volio, samo su ga tolerirali. U tome je najveća razlika spram Michaela, čak i veća od rezultatske. Ma koliko od njega često gubili na stazi, starijeg Schumachera svi su ostali vozači respektirali, a nemali broj njih smatra(o) i prijateljem. Kada bi tkogod drugi slavio, Michael bi nerijetko bio prvi čestitar, a često se doimalo i da je iskreno veseo zbog pobjede (nekih od) konkurenata. Koliko se o njegovim potezima na stazi može raspravljati, toliko je izvan nje bio popularan i prijateljski nastrojen — a sve je to sušta suprotnost bratu.

Kojemu će, za vijeke vijekova, najveće prokletstvo biti to što će ostati samo Onaj drugi Schumacher.

Ne propusti top članke