Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Oni su Statist, godinama najjača hrvatska streetball ekipa. Razgovarao sam s njima

“Ne postoji ekipa koja voli košarku više od nas”

Jedna prejako upućena lopta prema obruču odsjela je na konstrukciji, u slobodnom padu tresnula na zemlju od koje se opet odbila u savršenoj paraboli preko preniske zaštitne ograde iza koša. Skotrljala se niz zemljanu padinu i priljubila tik uz rub rukometnog igrališta na splitskim Gripama.

Antuneeeee!”, zaorio se glas jednog od basketaša koji su upravo ostali bez sredstva za igru. Kao da pored ostale opreme smještene iza koša poput tenisica, šlapa, odjeće, proteinskih shakeova, vode i prijenosnog audio uređaja iz kojeg je gruvao rap nisu bile još tri žuto-plave Wilsonove ‘šestice’, službene lopte FIBA-inih tri-na-tri natjecanja.

Dozivanje Antuna zaokupilo je pažnju svih prisutnih na novouređenom košarkaškom terenu: oca s malom djecom i nogometnom loptom, dvojice tek pristiglih rekreativaca na sjevernoj strani igrališta, a najviše djece iza mojih leđa koja su naganjala košarkašku loptu bez osobitog smisla, više iz dokonosti.

“Ajde, molin te, po balun.”

Postavljeni zadatak pred Antuna, koji još nije ni srednjoškolac ,vratio me točno u razdoblje osnovne škole kada bi nas stariji poslali po nogometnu ili košarkašku loptu. Još ako su ti znali ime, bila je to prava fešta. Osjećao si se moćno, kao da pripadaš, zadovoljan jer baš ti možeš obaviti zadatak, pa makar to značilo i incognito ulazak u bodljikavom žicom opasano dvorište čangrizavog starca.

“Ajde, Antune, pa ćemo te spomenuti u članku”, dodao je drugi basketaš aludirajući na moj zadatak, vjerojatno potpuno nesvjestan da mi je upravo odigrana scena riješila zakletog neprijatelja većine autora — uvod. Hvala.

Antun je revno obavio svoj zadatak, pa se basket mogao nastaviti. Jedan od pet koliko su ih bivši, sadašnji i samo za trening pridruženi članovi splitske streetball ekipe Statist odigrali tog popodneva. Sunce je slabjelo u 18:30, koliko je sat pokazivao, ali vlaga i temperatura od +30 nisu. Namjestio sam se uz teren da što bolje osjetim i vidim trening najbolje hrvatske streetball momčadi, ujedno i hrvatske reprezentacije u igri tri-na-tri. Umjesto treninga i statiranja dobio sam skoro pa pravu utakmicu, s podebljim ulogom ako je suditi po znoju koji im se slijevao niz lice i kapljice koje su iz natopljenih dresova štrcale pri svakom jačem sudaru tijela.

“Zašto uopće igramo ovako rano?“, u jednom je timeoutu pitao trening-igrač Statista kojeg su za ovu prigodu dovabili na igralište kako ne bi morali igrati dva-na-dva.

“Na turnirima se prve utakmice igraju dosta rano i po suncu, pa ovako simuliramo uvjete koji nas čekaju”, dobio je profesorsko objašnjenje od najmlađeg člana ekipe.

Za to vrijeme, trojica su se uspjela zakačiti oko vode i količine koju bi svatko trebao nositi i piti. Šesti je izbjegao sve to i otišao po vodu u dvoranu do koje je morao prevaliti popriličan put. Za to vrijeme ja sam skupio hrabrost i opalio nekoliko lopti na koš. Nakon valjda dvije godine apstinencije od basketa čak i nisam bio loš, što znači da sam uglavnom pogađao obruč ili tablu, sve do momenta kada su već svi bili na nogama spremni za nastavak. S lijevog winga na trici sam promašio sve i lopta je opet završila preko ograde.

“Ja ću”, doviknuo sam iako je Antun i dalje bio tu, baš kao i moja blamaža nakon koje sam osvijestio da ipak nikada neću igrati za Statist.

Upoznajmo članove

Čovjek koji se stavio u službu ekipe te s nekoliko praznih boca prošetao do dvorane da bi ih napunio vodom je Hrvoje Marin Toto, koji je 2011. osnovao streetball ekipu Statist, i koji mi odmah naglašava da se momčad ne zove u množini Statisti, nego baš Statist. Ime je nastalo na osnovu interne zezancije i još k tome u nazivu sadrži dva “ST-a”, kao aluziju na Split, što je zgodan bonus. Toto je bivši košarkaš koji je nastupao za brojne klubove iz Splita i okolice, a svojih pet minuta slave u igri pet-na-pet imao je 2015., kada je u pobjedi svog Adriatica nad Sukošanom 109:66 u A-2 ligi ubacio ravno 70 poena, od čega čak 16 trica.

Ovaj kineziolog po struci, te bivši trener mlađih uzrasta u KK Splitu, bio je moj domaćin na ovom druženju strpljivo odgovarajući na sva pitanja, posebno ona tehničke prirode. Toto je zadužen i za rezerviranje hotelskih soba ili avionskih karata na turnirima, glasnogovornik je teama, a nakon svega što sam saznao kroz razgovor, vidio na utakmicama i treningu — iako on to nikada ne bi priznao — usuđujem ga se označiti i kao ‘tihog’ lidera ekipe. Ima fenomenalnu mehaniku šuta, koja mu je na Streetball World Cupu ove godine na Filipinima u natjecanju u tricama donijela brončanu medalju.

Kapetan momčadi, najstariji član, još jedan kineziolog, po mom skromnom mišljenju i najbolji igrač družine, te Antunov ‘narednik’ i bivši dječakov trener u KK Splitu je Duje Kaliterna Kale. Kale se školovao u SAD-u od svoje 14. do 22. godine; priča da u srednjoškolsku košarkašku momčad nije mogao upasti jer je bila najjača u državi i u svojim redovima imala Jasona Kapona, koji će kasnije postati NBA igrač, pa se odlučio za vaterpolo za koji je dobio stipendiju. Osim vaterpola bavio se tenisom, američkim nogometom, karateom, a basket je igrao uglavnom nakon vaterpolo treninga. Da, možete naslutiti – Kale je impozantna fizičko-atletska pojava.

Toto i Kale članovi su prve i originalne postave Statista. Uz njih su tu još bili: počasni član ekipe, dinamični play Božidar Vrdoljak Braco; Toni Mindoljević Minda, bivši Splitov junior, bek ubojitog driblinga koji se na treningu nije pojavio iz objektivnih razloga; te Toni Vitali, novi Cedevitin igrač za iduću sezonu i potrebe hrvatske lige.

Dvojica preostalih članova Statista su Ivan Rašetina Rašo i Ante Markoč Mini-Kale. Rašo je opasni šuter koji igra košarku za KK Kaštela kada ne traje sezona tri-na-tri, ovisnik o vodi zbog koje je spreman i na prepirku, i koji želi biti Ray Allen. Mini-Kale je najmlađi član ekipe i još jedan košarkaš, i to s internacionalnim iskustvom igranja u Njemačkoj i Poljskoj, a odlikuje ga borbenost i odličan crossover s kojim u paketu dolazi i skok-šut. Vrijedi spomenuti još i trening-člana Statista Luku Radoša, juniora KK Splita koji se našao na sparing sešnu i umirao od vrućine.

Rastuća popularnost

Statist je trenutno po FIBA 3×3 team poretku 24. najbolja ekipa na svijetu. Momci priznaju da nisu baš zadovoljni ostvarenim ove sezone jer su u jednom momentu bili i u top 15. A onda su nekoliko dekoncentriranih završnica, hladnih šuterskih momenata ili sudačkih pogrešaka bili dovoljni da im srozaju rejting.

Objašnjavaju mi da FIBA dodjeljuje bodove na sličan način kao i teniski ATP ,s dosta podudarnosti i u turnirskom konceptu. Bodovi se skupljaju i brane, a turniri su raspoređeni po stupnjevima: na vrhu je završni Masters, ispod njega su turniri World Tour Masters koji se igraju u devet gradova a na koje se dolazi rankingom na kraju sezone, pozivnicom ili osvajanjem/igranjem finala challengera koji je razinu niže. Na zadnjoj stepenici je takozvani satelit turnir, čije osvajanje vodi na challenger.

Najveći uspjesi Statista vežu se uz 2012., kada je ekipa osvojila Masters u Madridu i bila druga na World Touru u Miamiju. Zbog skupljenih bodova je 2013. provela na vrhu tablice kao najbolja svjetska momčad.

Od tada se dosta toga promijenilo. Ova vrsta košarke postaje sve popularnija, veći je upliv i sponzora koji sport podižu na profesionalnu razinu. Televizijske kuće redovito prenose najveće turnire, a 2020. u Tokiju streetball će se premijerno pojaviti i na Olimpijskim igrama.

Streetball je zapravo isto što i basket koji igramo na igralištu iza zgrade, objašnjavaju mi momci, samo ga je FIBA formalizirala kroz skup pravila — pa se tako, za razliku od klasičnog basketa kakav svi poznajemo, na turnirima utakmica se igra 10 minuta ili tko prije do 21 poen, napad traje 12 sekundi, postoji bonus te slobodna bacanja… Možda i najvažnije pravilo glasi — ako obrana ukrade loptu, uhvati skok ili blokira šut unutar linije za tri poena, prije nego što pokrene svoj napad mora ‘očistiti’ loptu, odnosno izaći s njom izvan linije.

Upitao sam bivše i aktualne košarkaše da mi objasne fenomen rasta popularnosti basketa i naznače ključne razlike u odnosu na košarku.

“Basket je brži, dinamičniji pa samim time i atraktivniji publici”, objašnjava mi Kale. “Dopušteno je više kontakta nego u košarci, u obrani igrača u prodoru možeš čekirati rukama. Sve što radiš, radiš u punom sprintu, nema odmora. U pet-na-pet nekad stigneš i odmoriti, a ovdje zaspeš na stotinku i — boom, dobiješ koš.”

Ostali su se složili, ali je zato oko idućeg pitanja četvorka bila podijeljena. Nisu se mogli dogovoriti oko toga je li školovan košarkaš preduvjet za dobrog basketaša. Poletjeli su argumenti, ali i kontraargumenti tipa Rašinog: “On bi u pet-na-pet zabio koš samo ako je sam na parketu”. Na kraju su pronašli kompromisno rješenje, solomonski zaključivši kako je poželjno da igrač u tri-na-tri ma što više različitih vještina s naglaskom na šut za tri poena, te snagu i kondiciju.

“Da se spremi, bio bi u konkurenciji za najboljeg na svijetu”

Statisti u Hrvatskoj nemaju konkurenciju. Višestruki su nacionalni prvaci i daleko najbolja hrvatska momčad po rankingu, iako oni vole naglasiti ekipu General Vasilije Mitu iz Zagreba kao glavnog suparnika s kojim se susreću na turnirima po Hrvatskoj. Basket po novim pravilima ipak još uvijek u Hrvatskoj nije zaživio na pravi način, iako tijekom ljeta postoji cijeli niz gradova u kojima se igraju odlični turniri, kao što su Trogir, Makarska, Rijeka i, daleko najvažniji, Lipik — gdje se igra challenger i gdje dolaze ponajbolje svjetske ekipe.

U Splitu, gradu koji je dao najbolju europsku košarkašku momčad 20. stoljeća, Statisti imaju problem pronaći sparing partnere, što ih posebno frustrira jer bez kvalitetnih treninga ne mogu napredovati.

To je dijametralno suprotna situacija od one u Srbiji, koja apsolutno dominira na 3×3 sceni i među pet najboljih svjetskih ekipa su čak tri iz Srbije. Posebno strše prvi profesionalci ovog sporta Novi Sad Al Wahda, a uz njih su tu još Liman TeslaVoda i Zemun. Pogled na individualni poredak igrača otkriva nam da je prvih sedam najboljih basket igrača iz Srbije, među kojima dominira ime Dušana Domovića Buluta. On je broj 1 i toliko popularan u Novom Sadu da ima basket teren koji se zove po njemu, Bulut Court. Broj 2 je Stefan Stojačić, bivši profesionalni košarkaš i osvajač brojnih medalja s različitim uzrastima tamošnje košarkaške reprezentacije, čovjek s ozbiljnim pedigreom koji prijeti da uskoro skine nedodirljivog Buluta s trona.

Zanimalo me kako je moguće da Srbija tako dominira streetballom. Koji su razlozi u igri, osim onih klasičnih — poput razvijene košarkaške kulture i doživljavanja košarke kao nacionalnog sporta?

Toto je ponudio zanimljiv argument: “U njih dođe igrač koji igra ABA ligu i trenira tri-na-tri preko ljeta dok mu je pauza od sezone. U Srbiji svi igraju tri-na-tri. Njihove najbolje ekipe se znaju naći na treninzima i spariraju. Svaki dan se kolju na terenu. Bilo je prvenstvo Srbije u streetballu… To je ka’ Masters.”

A onda je povukao odličnu paralelu s njihovim slučajem: “Ja zovem našeg igrača iz ABA lige, ajmo na turnir, fali nam igrač, 10.000 eura je u igri. Odmah dobijem negativan odgovor. Drugo, nekad ne možemo pronaći ekipu za sparirati ni dva-na-dva, a o tri-na-tri da ne govorimo. Kada ih zovemo da dođu na trening, ne žele. Valjda se boje ozljede ili nas smatraju divljacima, ne znam u čemu je problem. Ja bi volio da ovdje svaki dan mogu igrati protiv igrača KK Splita i da me mlate pa ću onda ja iz toga napredovati.”

Statisti su napomenuli kako imaju odlične odnose s kolegama iz Srbije kada su na turnirima, a dogovorene su i suradnje za budućnost. Gotovo svi iz ekipe nekog od srbijanskih igrača vide kao najboljeg u poslu. Gotovo svi — jer je Rašo naveo Kalu kao njemu najboljeg. I dalje nisam siguran je li u pitanju bila šala, ali znam da je Toto bio mrtav ozbiljan kada je rekao: “Iskreno ću reći: da se Kale spremi, trenira i da mu je ovo posao, sigurno bi bio u konkurenciji za najboljeg igrača na svijetu.”

Golfom do Prištine

A dodatnu potvrdu za Kaliterninu kvalitetu dobio sam pripremajući se za intervju i iskapajući po bespućima interneta informacije o Statistima. Tako sam naletio na intervju s Domovićem Bulutom iz 2013., tada već etabliranog i priznatog najboljeg igrača na svijetu, koji je naglasio da mu je najteži suparnik za čuvanje bio upravo Duje, za čije poteze u postu nije imao rješenja.

Ekipu sam ovog ljeta intenzivno pratio preko live streamova s turnira, pa smo ušli u ozbiljne dubiozne priče o branjenju pick and rolla, blokovima, uigranim akcijama i stilu igre, što vas vjerojatno ne bi previše zanimalo. Kada sam ih upitao koja im je najveća prednost, rekli su šut, a kao manu su naveli fizičku pripremljenost — koja je u streetballu, s obzirom na sumanuto sprintanje i žestoki kontakt, možda i ključna komponenta. Na ruku ne ide ni turnirski koncept u kojemu momčad u jednom danu zna odigrati i po četiri basketa u intervalu od svega par sati.

Na kondiciji i snazi svaki član momčadi radi individualno. Zajedničkog kondicijskog trenera nemaju jer si ga zbog financijskih razloga ne mogu priuštiti. Iz istog razloga nemaju ni trenera. Ni fizioterapeuta. Sve ono što profesionalne ekipe imaju. Na primjer, jedna japanska ekipa ima trenera, fizioterapeuta, kamermana, pa čak i oružara koji se brine za čiste ručnike i dresove. “Oni se nama dive i pitali su nas bismo li došli u Japan sparirati”, priča Toto “Uz njih je cijela jedna organizacija.”

Statist nema sponzora i momci priznaju kako su zbog nemogućnosti da financijski prate konkurenciju dosta uskraćeni. Ove im je godine HKS prvi put uskočio u pomoć plativši put na Filipine, i to samo zato jer je tri-na-tri postao olimpijski sport. Žive isključivo od donacija, i to uglavnom sadašnjih i bivših košarkaša koji znaju njihovu priču i razumiju koliko im streetball znači. Za sebe vole reći da su najbolja neprofesionalna ekipa na svijetu.

Novac koji dobiju od donatora ili onaj koji uzmu s osvojenim turnirom troše da sebi priušte avionsku kartu ili rent-a-car za idući turnir, što ponekad znači i posuđivanje Golfa ‘trice’ od poznanika da bi četvorka s njim stigla u Prištinu i osvojila turnir koji joj je bio karta za challenger u Bukureštu. Romantika je, pak, kad ti pregori lamela na uzbrdici, usred ničega i u gluho doba noći na Kosovu. Romantika je i kada se u Copenhagenu spava na otvorenome jer si ne možeš platiti smještaj, pa svejedno sutra osvojiš turnir. Romantika je i kada u srpnju prijeđeš 7.000 kilometara autom od Mađarske, preko Prnjavora i Bara pa sve do Kosova.

“Ne postoji ekipa koja voli košarku više od nas. Napiši tako”, rekli su mi i nisam im htio kontrirati. Možda i postoji. Ali ne postoji romantičnija. Treba nam više Statista u sportu.

Ne propusti top članke