Tenis je postao dosadan. Ne u smislu igre, iako bi se i o tome dalo raspravljati, nego u smislu osobnosti tenisača. Ogromna većina njih ustručava se reći ili napraviti išta što bi se i u najmanjoj mjeri moglo smatrati kontroverznim i zato često djeluju pomalo sterilno.
Nekad je bilo drugačije.
Tenis je specifičan sport i oduvijek bio sport elite, ali sve do 1920-ih bila je to jednosmjerna ulica. U njoj su i oni koji su ga igrali i oni koji su samo aktivno pratili sport bili gotovo isključivo viša klasa i aristokracija. Međutim, profesionalizacija je radikalno promijenila stvari u ovom sportu. Prije svega u zvijezde su se prometnuli igrači različitih društvenih backgrounda, ali i potpuno različitih karaktera. Svima je bio zajednički život na visokoj nozi, što je tenis učinilo atraktivnijim “običnim” navijačima.
Za razliku od većine ostalih sportova kojima se bavio bogati establišment, tenis je ipak bio relativno jeftin i poprilično dostupan, pa je srednja i (doduše, minimalno) niža klasa kroz ovaj sport vidjela priliku da se približi glamuru i zvjezdanoj prašini tog vremena.
Naime, najbolji tenisači tog vremena već su bili velike međunarodne zvijezde, koje su vrijeme provodili u društvu bogataša, državnika te holivudskih i europskih filmskih diva, ali su za razliku od sviju nabrojanih bili i dostupni publici na teniskim stadionima. Usto, bilo je to vrijeme u kojemu se tenis kao igra tek razvijao, pa je tako i gotovo svaki tenisač gajio svoj jedinstveni stil igre; no, više od svega, pokazivao je i osobnost izvan terena. Upravo zato je tenis tog vremena bio svojevrsnih paradoks – nikada nije bio najpopularniji sport, ali su zato tenisači bili najpopularniji sportaši.
Na svakoj promjeni cugnuo viski
Prva prava velika američka zvijezda 1920-ih je, recimo, bio Bill Tilden. On je, za razliku od apsolutno svih igrača tog vremena, bio izuzetno arogantan na terenu i otvoreno je provocirao svoje suparnike. On je već 1920. osvojio Wimbledon i u godinama koje su dolazile dominirao pretečom US Opena, ali kraj njegove vladavine stigao je preko oceana i pojavom francuske Četvorice mušketira.
Henri Cochet, Rene Lacoste, Jacques Brugnon i Jean Borotra oteli su Amerima Davis Cup na njihovom terenu i preuzeli dominaciju svjetskim tenisom. Borotra je bio posebno popularan u domovini i inozemstvu upravo zbog svog stila i onog što danas zovemo personality – u svakom je meču je mijenjao taktiku, a ona je često uključivala direktno živciranje suparnika. Tako je, recimo, na svakoj promjeni strana čestitao suparniku i govorio mu da je nepobjediv; Tilden je jednom prilikom bio toliko frustriran da je razmjenu strana pravio preskačući mrežu.
Francuska četvorka dominirala French Openom, ali već sredinom 1930-ih je izgubila utrku s ostatkom svijeta. Prvi strani osvajač (izuzmemo li H. Briggsa, koji je živio u Francuskoj i nastupao za francuske klubove) bio je Australac Jack Crawford. On bi na svakoj razmjeni poena potegnuo gutljaj viskija. Wimbledonom je vladao Fred Perry, još jedan tenisač obožavan među navijačima, ali ne i u establišmentu. On je dolazio iz ljevičarske obitelji, otac mu je bio predstavnik Laburista u parlamentu; to je bilo malo previše za u to vrijeme vrlo tradicionalistički Wimbledon. Kada je osvojio svoj prvi trofej, u All England Clubu su mu samo ostavili kravatu i sako preko stolice; Crawford, iako poražen u finalu, dobio je pobjednički šampanjac.
Perry, inače ranije i svjetski prvak u ping pongu, bio je poznati buntovnik među tenisačima; iritirao je britansku tenisku elitu do te mjere da mu je barun Uberto de Morpurgo nakon poraza u Wimbledonu 1930. umjesto čestitanja na mreži razvezao šamarčinu. On je bio i među prvima koji je tijekom mečeva mijenjao odjeću, što će kasnije pretvoriti u biznis, a 1932. popularnost će mu nakratko ukrasti Bunny Austin, koji je na centralnom terenu predstavio – kratke hlače.
Plemić, Arijevac, homoseksualac
Međutim, možda i najzanimljiviji životni put od tenisača tog vremena imao je barun Gottfried von Cramm.
Rođen u bogataškoj obitelji u ruralnoj Njemačkoj, gdje je živio u dvorcu koji je napuštao tek ljeti kako bi s obitelji odmarao – u još jednom dvorcu, Gottfried nije mogao biti dalje od teniskog centra Njemačke u Berlinu. Međutim, njegov otac je bio oksfordski student i vjerovao je u vrijednost sporta u razvoju njegove djece. Zato je izgradio zemljani teniski teren te u goste često pozivao najbolje njemačke tenisače, braću Roberta i Heinricha Kleinschrotha, koji su na ovaj radni odmor često vodili i Billa Tildena.
Visoki plavokosi mladić zaljubio se u tenis. Kada je preselio u Berlin, gdje je trebao učiti za diplomata, završio je kao najbolji igrač teniskog kluba Rot-Weiss. Bilo je to vrijeme u kojem su se u Berlinu sudarale različite kulture – grad u kojemu je cvjetala seksualna revolucija i koji je imao više kabarea i noćnih klubova nego New York 1980-ih. Von Cramm je većinu svog vremena provodio sa Tildenom, koji je gotovo pa živio u Berlinu, i noći provodio u društvu najpoznatijih Nijemaca tog vremena.
No, njegov je tenis bio ispred svog vremena. Prvo je 1932. osigurao mjesto u njemačkoj Davis Cup momčadi, onda je već godinu kasnije osvojio mješovite parove u Wimbledonu, da bi upravo u Parizu 1934. osvojio svoju prvu Grand Slam titulu u singlu. Bilo je to prvo finale u povijesti French Opena u kojemu barem jedan od sudionika nije bio Francuz, pa su kod kuće – gdje je Adolf Hitler već uvelike bio predvodnik nove Njemačke – zaključili da bi ovaj mladić bio savršen ambasador arijevske rase.
Međutim, Cramm nije bio ni blizu onoga što su nacisti htjeli da bude. Njegov je teniski partner bio litavski Židov Daniel Prenn, a sam Cramm bio je prije svega apolitičan, ali jako dobro svjestan onoga što nacizam sa sobom nosi. Usto, Cramm je, iako oženjen, bio homoseksualac koji gotovo da i nije skrivao vezu s glumcem Manasseom Herbstom. Odbijao se učlaniti u naciste i otvoreno je kritizirao vladu, pa su mu 1937. čak i zabranili nastup na Roland Garossu, iako je bio branitelj trofeja.
Završio na Istočnom frontu
Ipak, njegova ogromna međunarodna popularnost naciste je držala na distanci – Von Cramm je 1935. izgubio od Perryja u finalima Roland Garrosa i Wimbledona, onda godinu kasnije osvojio svoj drugi French Open (opet protiv Perryja), ali i izgubio dva iduća finala Wimbledona, te finale US Opena. Kada je kao predstavnik Njemačke pod svastikom stigao u Los Angeles, gdje je nastupao na lokalnom turniru, holivudske su zvijezde najavile napuštanje tribina u znak prosvjeda protiv nacističke politike. Međutim, kada je istrčao na teren svi su ostali na svojim mjestima.
“Jednostavno ste mogli osjetiti da taj čovjek nije loš”, prepričao je kasnije Groucho Marx.
No, strpljenje nacista je popustilo. Njemačka je 1937. u Davis Cupu gostovala kod Velike Britanije i njegov meč s Donom Budgeom je odlučivao pobjednika. Navodno ga je sam Führer nazvao prije meča i upozorio da pobjeda ne smije doći u pitanje, a on je nakon vodstva 4-1 u odlučujućem setu izgubio 8-6. Nakon povratka u domovinu Gestapo je prekinuo večeru s obitelji i Gottfried je završio u zatvoru. Osuđen je na godinu dana zbog homoseksualne veze sa Herbstom i njegova teniska karijera je bila gotovo završena.
Nacisti mu nisu dopuštali nastupe na turnirima gdje su igrali ostali njemački igrači, a 1940. je mobiliziran i kao obični vojnik završio na Istočnom frontu. Vraćen je zbog teških promrzlina, ali i s ordenom za hrabrost, zbog čega mu – između ostalog – nakon rata nije dopušten nastup na Wimbledonu. Ipak, desetljećima kasnije ispostaviti će se kako je Cramm bio dijelom njemačkog pokreta otpora i kako je otvoreno radio protiv nacista.
Tenis je, kao uostalom i društvo, u međuvremenu evoluirao i danas je jedan od najpopularnijih i najvažnijih sportova. Međutim, popularnost igrača danas ima drugačiju dimenziju i njihovi principi daleko su od onih koje su imali njihovi prethodnici. Ili možda i nisu; možda su samo sakriveni iza visokih zidova uvijek istih izjava i straha od gubitka svih tih sponzorskih ugovora i ogromnog novca.
