Koliko god to vrijeđalo navijače i simpatizere, Hajduk i samo Hajduk je taj koji bi tu etiketu trebao odlijepiti sa svog imena. Toliko se riječi već potrošilo na opisivanje mentaliteta grada u kojem, TBF-ovim stihovima, „svi su face i u kojem najveće face za par dana budu štrace“ i u kojem ta sklonost nekontroliranoj euforiji može zapaliti šibicu koja osvijetli plinsku lampu prijeko potrebnu klubu u trenucima iz bliske prošlosti kada je ušao duboko u mrak. Problem nastaje kada ta šibica zapali lampu, a lampa zapali kuću. To je, uostalom, i ono što se ponovno dogodilo Hajduku ove sezone, one koja je zaista trebala biti ‘ta’.

Na stranu to što je temeljna greška u cijeloj priči bila u tome da je Uprava morala biti svjesna okruženja oko kluba – gdje svaka izgovorena rečenica odgovornih prema navijačima, nestrpljivima od godina čekanja navedenog rezultatskog iskoraka, može služiti kao katalizator euforije, neovisno o njenoj direktnosti. Mogu se oni u ovom trenu retroaktivno izmotavati semantikom i pitijskim izjavama, ali napad na vrh bila je mantra koju su ponajprije predsjednik Ivan Kos i sportski direktor Mario Branco zajedničkim snagama proklamirali početkom ove sezone. Uporište su i imali, jer je Hajduk nakon stabilizacije minulog proljeća pod Carrillom napokon djelovao kao momčad koja u kontinuitetu može stvarati razliku. Ideja u igri bila je tu, a prijelazni rok doveo je imena koja su odavala dojam pojačanja, a ne tek popuna.

Gol Juanana Entrene za Rudešovu pobjedu u 89. minuti srušio je tu misao.

Potvrdio je još jednom tezu da je Hajduk već godinama zaista – luzerski klub.

Na sličan način kao što je teško objasniti fenomen serijske proizvodnje talenata pod upitnim stručnim kadrom, omčom neimaštine i posljedično tome aljkavom infrastrukturum, priča o ‘hajdučkoj luzerštini’ sada na sličan način polako ulazi u domenu paranormalnog. Naime, taj je gol već peti pogodak u zadnjim minutama, nekad i sekundama susreta koji je Hajduk koštao bodova; pritom pričamo samo o ovoj sezoni. Kroz posljednjih nekoliko godina to je postala ustaljena praksa, a slike kasnih golova i Dinamovih preokreta u režiji Duje Čopa, Angela Henriqueza, El Arabija Hillela Soudanija, Paula Machada i ostalih razvile su tradiciju koja je rijetko viđena u profesionalnom sportu. Hajdukova luzerština postala je tradicionalna, a to je stvar kojoj se očito u klubu ne pristupa dovoljno ozbiljno.

„Ponavlja se povijest. Kad god je neka fešta grada, kluba ili Torcide, mi, da oprostite, uvijek useremo“ izjavio je Goran Milović s kapetanskom vrpcom oko ruke prije pune dvije godine, nakon što je Hajduk u još jednoj utakmici visokih očekivanja uvjerljivo poražen od Rijeke na Poljudu. Kada vam takvu defetističku rečenicu izrekne kapetan ekipe, teško je očekivati da će vam ostatak momčadi biti osobito prožet karizmom. Stvar zapravo spada u najnižu sferu sportske psihologije; u trenucima kada je manjak kvalitete potrebno nadoknaditi faktorom grupne kohezije, uglavnom vam treba osoba koja će ponijeti tu odgovornost i prenijeti je na druge. Nekoga tko će usmjeriti momčad u traženje kolektivnih rješenja umjesto oslanjanja na individualna.

Upravo je kolektivna odgovornost – točnije, nedostatak iste dok se treba obračunati s tim strahom od neuspjeha – ono što nedostaje Hajduku

Slikovito rečeno, Hajduk je u toj domeni nalik gradu Derryju iz kultne filmske adaptacije coming of age horror romana Stephena Kinga ‘Ono’, čiji je remake nedavno igrao u kinima. U tom gradiću dolazi do neobjašnjivog niza nestanaka djece, koji je toliko uzeo maha da se odrasli više ni ne zamaraju toliko time; kao da su digli ruke od pomisli da se bilo što može napraviti po tom pitanju.

No, grupa klinaca koji su se okupili i prozvali ‘Luzerima’ shvate da iza svega stoji Pennywise, lik klauna-ubojice.

On prvo locira izvor pojedinačnih strahova djece, da bi se onda materijalizirao u obliku koji njima odgovara. Taj strah djecu u konačnici ubija i ona završavaju vječno ‘lebdeći’ u njegovu podzemnom carstvu. Luzeri se tada sukobe oko ideje obračuna sa zlim klaunom, sve do trenutka kada (upozorenje: spoileri!) postanu svjesni da Pennywise – odnosno, strahove koje na kraju ubijaju – ne mogu svladati kao pojedinci, već samo kada se drže zajedno. Luzeri odnesu pobjedu tek kada svoje mane ostave po strani i odluče preuzeti odgovornost koja onda postane kolektivna.

Upravo je kolektivna odgovornost – točnije, nedostatak iste dok se treba obračunati s tim strahom od neuspjeha – ono što nedostaje Hajduku.

Treba pritom napraviti jasnu distinkciju između „kaosa i bezvlađa“, kako stanje uporno pokušavaju prikazati raznorazni pojedinci željni senzacije, i problema kolektivne odgovornosti. Hajduk očito ima jasnu hijerarhiju; međutim, kada se pokazalo da je posrtaj s konačnom točkom zvanom učinak na terenu zapravo pokrenut nesmotrenim preambicioznim narativom kreiranim iz klupskog vrha, isti su se doveli do situacije u kojoj jedino mogu ponuditi bijeg pred strahom od odgovornosti. Nedvojbeno je da su Kos i Branco odgovorni ponajprije jer su kompromitirali naglasak na dugoročnosti onog trenutka kada su dopustili da situacija s perspektivnim trenerom dođe do točke bez povratka, koja je jednostavno morala rezultirati rastankom sa Španjolcem.

Taj domino-efekt se onda vrlo lako prebaci na momčad u kojoj ima zanimljivih imena, ali koja još uvijek obiluje igračima koji jednostavno nisu spremni na individualnoj razini ostvariti visoke ambicije. Čim je nesigurnost tim odlukama – ili izostankom istih, poput pronalaska adekvatne zamjene Nikoli Vlašiću – od vrha preko trenera stigla na teren, dobili smo trenutačno stanje koje je daleko od očekivanog, ali koje je svejedno podjednako daleko od bilo kakve atmosfere kaosa.

Ironično, da se barem u dvije utakmice ove sezone uspio othrvati luzerštini, Hajduk bi sada zbog općenite ispodprosječne berbe bodova najbližih konkurenata sigurno brodio drugim mjestom, pokazavši putem i stabilne utakmice ne samo u Europi, već i u domaćem prvenstvu – poput onog prvog poluvremena protiv Dinama – koje su pokazale da Hajduk ima potencijal i u kriznim trenucima.

Podleći strahu izazvanim medijskom hajkom na način da se bijeg potpiše ostavkama bilo bi ravno scenariju iz filma ‘Ono’.

Kos i Branco imaju odgovornost prema klubu i prema dugoročnim ciljevima koje su prvo uspješno definirali, ali onda svojom ishitrenošću i kompromitirali. Sada imaju obavezu riješiti delikatno pitanje novog trenera, a zatim i odraditi zimski prijelazni rok, kako bi dovođenjem pravih pojačanja pokazali da su se na jedini prihvatljiv način suočili s odgovornošću. Vremena za ostavke ima, ali prvo treba osigurati da iza njih kao opipljiv naglasak na dugoročnom radu ne ostane samo Akademija, čije će plodove Hajduk uživati tek u idućem periodu s obzirom na to kada je počela njena reforma, već i stabilni rad prve ekipe, s realnim okvirima napretka .

Da su sada podvili rep i netragom nestali, ostavivši klub u plamenu, to bi bio pravi pokazatelj da su dostojni titule luzera. Od kojih bi i djeca Luzeri iz filma bila kudikamo zrelija.