Zajedno igraju već 15 godina. Večeras su gotovo sigurno posljednji put u Europi

Oproštaj ikona ruskog nogometa

U razgovorima, analizama, razvoju klupskih strategija; u sportu je uvijek neizostavan segment identitetske poveznice. Klub i njegovi igrači nešto su s čime se poistovjećuje desetine tisuća navijača svih pozadina, a zamjenica ‘mi’ koju koriste dok pričaju o svojim miljenicima najbolje uobličava tu neraskidivu vezu. Pojam kluba je od samih početaka bio vezan uz zajednicu; iako su se danas okolnosti značajno promijenile od dana kada ste kapetana mogli vidjeti za stolom do svog u lokalnoj krčmi, klubovi i dalje inzistiraju na očuvanju te simbioze.

‘Mi’ činimo klub, a on čini ‘nas’.

Stoga nije ni čudo da danas, više nego ikad, sami smiraji karijera igračkih veličina koje su svojom pojavom, igrom i dugovječnošću definirali ere svojih momčadi navijačima postaju sinonim za učenje o životu i fazama koje život nosi. Nije redatelj TV prijenosa utakmice RomaBarcelona slučajno fokusirao Andrésa Iniestu i u kadru dugo držao njegove suzne oči dok je s klupe gledao kako propada mogućnost da odlazak iz kluba u kojem je proveo život ostvari s još jednim velikim, najvećim trofejom. Vjerojatno bi tako u fokusu bio i Gianluigi Buffon, čija je spektakularna karijera također praktički privedena kraju.

Uz takve se igrače navijači emotivno vežu i s njima kao da prolaze nešto slično onome kad dijete, primjerice, odrasta uz kućnog ljubimca. A u nogometu kakav je danas od takvih se igrača oprašta puno teže i bolnije.

I dok će svi pamtiti headbutt Zinedinea Zidanea, Xavijeve suze, ovacije krcatog Olimpica Francescu Tottiju i druge trenutke oproštaja od takvih idola, neobično je da i izvan same elite ponegdje još uvijek postoje momčadi koje su iznijele praktično čitavu jednu eru svog kluba.

Davna dominacija

Vjerojatno će se malotko od vas koji ovo čitate odlučiti na gledanje moskovskog uzvrata četvrtfinala Europske lige u kojem igraju domaći CSKA i Arsenal, pogotovo s obzirom na Arsenalovu prednost od 4:1 iz prve utakmice. No, na tom ćemo susretu gotovo sigurno svjedočiti kraju jedne takve ere kakvu ćemo teško uskoro ponovno vidjeti.

Možda nisu punili naslovnice diljem Europe, možda se nisu trošili selotejpi i skidala boja sa zidova soba premještanjem njihovih postera, ali pomisao da bi ova utakmica trebala biti kraj puta za vjerojatno najdugovječniju klupsku zadnju liniju u novijoj nogometnoj povijesti – barem za njen trojac koji čine braća Vasilij i Aleksej Berezuckij te Sergej Ignaševič – mnoge nogometne romantike neće ostaviti ravnodušnima.

CSKA je u eri Sovjetskog Saveza bio vojni klub i stigma favorizirane momčadi pratila ga je pri stvaranju identiteta. Čak i nakon što je kao zaista najkvalitetniji klub u zemlji pod vodstvom čuvenog trenera Borisa Arkadjeva osvojio pet naslova prvaka između 1946. i 1951. Kada je Arkadjev odveo reprezentaciju SSSR-a na Olimpijske igre u Helsinkiju 1952., većinu momčadi činili su upravo igrači CDSA, kako se klub tada zvao. Međutim nakon poraza od Jugoslavije, koji je uslijed izrazito nategnutih odnosa dvaju zemalja okarakteriziran kao sramota za Sovjetski Savez, cijela je momčad za kaznu raspuštena, a Arkadjevu su oduzete sve trenerske počasti. Ubrzo su stvari vraćene u normalu, ali CSKA se više nije vratio svojoj dominaciji. Do ovog milenija uzeo je još samo dva naslova, 1970. i 1991.

Tranzicijom iz noćne more klubovi su iz poluga institucionalne moći u sovjetsko doba prilagođeni novim okolnostima i postali protektorati novonastalih oligarha, uglavnom vezanih uz naftni milje i vrlo bliskih Kremlju. CSKA je svog dobio u liku i djelu Jevgenija Ginera, kontroverznog poduzetnika iz energetskog miljea. Kada je po preuzimanju kluba shvatio da budžetom ne može parirati rivalima, odlučio je voditi ga na suprotni način od njih. Umjesto skupih, a neprovjerenih pojačanja i čestih trenerskih smjena usredotočio se na izgradnju stabilnog okruženja.

2.028 nastupa za klub

Prvo je na klupu postavljen iskusni Valerij Gazajev, a onda je krenulo sastavljanje konkurentne ekipe od mladog i talentiranog kadra. Između ostalih, klubu su u razmaku od pola godine između ljeta 2001. i siječnja 2002. pristupila dvojica braće blizanaca Berezuckij, a nedugo nakon njih prvoj je ekipi priključen i tada 16-godišnji wunderkind između vratnica po imenu Igor Akinfejev. Godine 2004., malo poslije nego što je zagrebačkog Dinama pristigao Ivica Olić, klubu se pridružio tada 24-godišnji stoper rivala iz Lokomotiva, Sergej Ignaševič.

Ta će četvorica igrača postati okosnica onoga što je CSKA kao klub oduvijek tražio, a to je povratak na šampionske staze. Akinfejev, kao vječni favorit između vratnica svim igračima Football Managera, u stvarnosti već 15 godina stoji na vratima istog kluba. Od toga 11 – sve do prošloljetnog pretkola protiv grčkog AEKA-a, pa kasnije i u grupi protiv Benfice – nije uspio očuvati praznu mrežu u utakmicama Lige prvaka, još otkako je CSKA u gostima upravo kod Arsenala odigrao bez golova. U toj utakmici, u studenom 2006., ispred njega su bili braća Berezuckij, kao i Ignaševič, baš kao i što su u tom sastavu istrčali i prošlog tjedna protiv istog suparnika.

Možda ćete lakše shvatiti koliko je to bilo davno ako spomenemo da su za Arsenal onomad nastupili Jens Lehmann, Gilberto Silva i Thierry Henry te da je to bila premijerna sezona na Emiratesu.

U 15 godina službe spomenuta su četvorica CSKA-ovih junaka zajedno upisala 2.028 nastupa za klub. Osvojili su šest naslova ruskog prvaka, sedam domaćih kupova i Kup UEFA 2005., kao prvi ruski klub u povijesti koji je podignuo neki europski trofej. Naravno da su sva četvorica igrala u lisabonskom finalu protiv Sportinga, a Aleksej je zabio i gol.

Godine su ih hvatale; nikad nisu bili poznati po brzini, nadoknađivali su to iskustvom i uigranošću. S tolikim brojem zajedničkih nastupa za klub i reprezentaciju, koju su zajedno predstavljali na pet velikih natjecanja, razvili su sustav međusobnog razumijevanja kakav se rijetko viđa.

“Teško je naš odnos suditi samo po nogometu”, pričao je u jednom davnom intervjuu na temu svog brata Aleksej Berezuckij, “jer smo zapravo zajedno i u životu”. Iako se u tom trenutku referirao na činjenicu da su on i Vasilij blizanci, teško bi čovjek mogao pomisliti da je išta drugačiji mentalni sklop na terenu, ali i izvan njega s Igorom i Sergejom.

Čuvari prošlog duha

Ali baš kao što svaki ljubimac kad-tad ostari s nama, tako je i ovoj trojci pred danas ‘tek’ 32-godišnjim Akinfeevom pomalo stigao i kraj. Braća Berezuckij, koju uslijed niza ozljeda u reprezentativnoj zadnjoj liniji praktički mole za izlazak iz reprezentativne mirovine, za vrijeme Svjetskog prvenstva navršavaju 36 godina, dok će Ignaševič sredinom srpnja navršiti 39. Svoj trojici u lipnju istječu ugovori i sasvim je izvjesno da ih neće produživati.

Možda se ni kamere neće večeras pretjerano okretati za robusnim ikonama ruskog nogometa. Posljednji sučev zvižduk gotovo sigurno će označiti i kraj njihovih sumanuto dugih zajedničkih europskih pustolovina te najaviti skorašnji potpuni oproštaj od igračkih karijera.

Braća Berezuckij i Ignaševič za većinu nisu, naravno, ni približno značajni poput imena s početka teksta, niti je u tome poanta. No, u današnjoj eri, u kojoj nogometaši kreću u ‘nove izazove’ prije nego što su ih navijači stigli pravo i upoznati, oni su bili čuvari nekog prošlog duha po kojem igrači saživljeni s klubom nisu samo stvar povijesnih kronika.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.