Glavni otvoreni bazen na budimpeštanskom Margitszigetu, otočiću koji leži na Dunavu između Budima i Pešte, pretvara se u mitsko mjesto velikog vaterpolskog rivalstva Hrvatske i Srbije. Ondje su Hrvati 2017. na putu do svog drugog svjetskog zlata u dramatičnom polufinalu Svjetskog prvenstva prekinuli niz fantastične generacije reprezentacije susjeda, koja je u tom trenutku bila uvjerljivo najbolja momčad na svijetu i koja je isto tako taj svoj pobjednički niz —europski, svjetski prvak, olimpijski pobjednik — započela baš na Margitszigetu. Jučer je Hrvatska prisnažila mit novom velikom pobjedom nad Srbijom i prolaskom u polufinale Svjetskog prvenstva.
Ona izlizani kliše o “momčadskom trijumfu” jučer je zaista imao smisla, jer Hrvatska je kolektivno odigrala fantastičnu utakmicu, i to unatoč činjenici da su Srbi, očekivano, na hrvatskoj lijevoj strani veliku pozornost posvetili zatvaranju izvanserijskog pucača Konstantina Harkova. Zasluženo će se pričati o sjajnom poluvremenu Tonija Popadića, koji je u prvom poluvremenu bio na ogromnih 70 posto obrana, kao i o činjenici da su zabili svi njegovi suiigrači u polju. Hrvatska reprezentacija i dalje prolazi kroz kadrovsku rekonstrukciju nakon odlaska niza velikana, pa je tako ostala zapisana mala trivija da su na otvaranju protiv Grka svih osam golova postigli debitanti, kojih je na ovom turniru sedam od ukupno 13 pozvanih igrača.
Među njima strši ime Jerka Marinića Kragića, iza kojeg je sjajna sezona u splitskom Jadranu, a koji je u siječnju navršio 31 godinu, što i nije neka očekivana dob za reprezentativni debi.
Doduše, ovo je za njega debi samo na velikim natjecanjima, pošto je za reprezentaciju formalno debitirao još davne 2012. pod Ratkom Rudićem, kao talentirani all-rounder iz one generacije mlade reprezentacije koja je prvo 2008. u Beogradu osvojila broncu na Europskom prvenstvu, da bi onda u Šibeniku 2009. postala i svjetski prvak, s njim kao najboljim strijelcem turnira. I ako jest nezahvalno izdvajati nekoga iz jučerašnje pobjede, nije slučajno ni da je Jere, koji je Srbima dvaput zabio, završio na onoj službenoj HVS-ovoj grafici nakon slavlja.
Sada je, makar to bilo u poznijim igračkim godinama, potpuno zasluženo dobio priliku i na najvećoj sceni jedan detalj iz prošlosti zamijeniti igračkim učinkom
Dijete splitskih Skalica ima gotovo nevjerojatnu priču iza sebe. Kao talentirani mladić još je sa 16 godina debitirao je za seniorski sastav Mornara, u kojem ga je igrački formirao Zdeslav Vrdoljak, prepoznavši kreativnu crtu u igri koju smo mogli vidjeti i jučer. Nisu tu u pitanju samo golovi i one prepoznatljive dijagonale kojima je, između ostalog, ove sezone izrezbario baš i samog Popadića, uvalivši mu čak sedam komada u polufinalnoj utakmici Regionalne lige. Jerin talent je, doduše, ipak bio nedovoljan da se kontinuirano ubaci u uži reprezentativni krug, gdje se redovno puca na najviše ciljeve i to preko ponajboljih svjetskih vaterpolista, ali bilo je dovoljno da taj njegov profesionalni put ima svoj suvisli rast.
A onda mu je nogomet umalo upropastio život. Da, nogomet.
Histerija i cinizam
Marinića Kragića poznajem s Hajdukovih utakmica, pošto smo skoro pa generacija. Biti dijete Skalica u njegovu slučaju nije značilo samo to da su mu jako blizu bili poljudski bazeni, kao i Pomorska škola koju je pohađao; značilo je da na putu do tih bazena i te škole morate proći i sam poljudski stadion, a to je onda nepogrešivo značilo da će vam on ostati puno više od usputnog toponima. Jere se, kao pravo splitsko dijete, zapalio za Hajduk i Torcidu, kombinirajući bujajuću vaterpolsku karijeru s onom navijačkom, gdje je u jednom trenutku došao i do istaknutijeg statusa. To je uspješno balansirao sve do ljeta 2016., kad je njegovo lice bilo na naslovnicama svih domaćih, pa i ponekih stranih medija, i to ne zato što je nešto ranije ostvario transfer iz Mornara u napuljski Posillipo.
O tom događaju jako nevoljko priča i sigurno mu neće biti drago što se i u ovom kontekstu spominje, ali i to je dio njegova života i njegove karijere. Te su ga sezone u Napulj dolazili podržavati prijatelji s tribine, uključujući i torcidaše iz Igrana, u kojima Jere provodi slobodno vrijeme igrajući i trenirajući lokalni amaterski klub VK Zale. Tako je, u pauzi sezone, završio i u francuskom Saint-Étienneu na utakmici Europskog prvenstva između Hrvatske i Češke.
Da ne duljim, jer svatko tko čita ovaj tekst vrlo vjerojatno zna i za nemile scene na toj utakmici i prekid uslijed navijačkog prosvjeda protiv Saveza, njegovo je lice završilo u krupnom kadru objektiva, i to čak ne u kontekstu samog prekida i bacanja baklji na terenu, ali dovoljno da se protiv njega — kao i dalje člana širih reprezentativnih popisa — pokrene medijska hajka, bez ikakvih konkretnih detalja osim da je eto, bio ondje.
Kad je u sklopu policijske istrage završio i u pritvoru, to je automatski poslužilo i kao konačni ‘dokaz’ krivnje. Ekspresno je pušten, ali povratka više nije bilo. Zbog istražnog postupka i te hajke odlučio je odbiti inozemne ponude koje je imao i vratiti se iz Napulja kući, u svoj Mornar. Međutim, histerija je otišla toliko daleko da je i njegov dječački klub — točnije, ljudi koji financijski stoje iza njega — odlučio kako je bolje odbiti taj negativni publicitet koji je Marinić Kragić nosio sa sobom, opravdavši to “orijentacijom ka mlađim igračima”. Tako je Jere na vrhuncu karijere praktički došao na rub njena kraja, usprkos pečatu velikog profesionalca.
Rivalstvo splitskih vaterpolskih klubova bitna je stvar, pogotovo u razmjerno malom gradu koji ima čak tri trofejne momčadi. Ironično, njegovu je karijeru spasio Jadran, veliki Mornarov rival, koji mu je u tom najtežem trenutku ponudio ugovor.
Očekivano je ispao iz šireg reprezentativnog kruga, ali je barem dobio prigodu nastaviti s profesionalnom igrom, iako su pojedini mediji i dalje svaki njegov potez pratili s cinizmom. Primjerice, kada je odlučio naknadno potpisati za bukureštansku Steauu, koja je u tom trenutku igrala Ligu prvaka i, za razliku od svih splitskih klubova, nudila i pristojnu plaću, neki su izvještavali kako je onamo otišao “ugasiti karijeru”. Međutim, zapaženi su ga nastupi vratili i na radar izbornika Ivice Tucka.
Dokazivanje u reprezentativnom okruženju
Ipak, krucijalni mu je trenutak bio kada ga je put ponovno vratio u redove ‘mrskog’ rivala, O projektu Jadranova financijskog ‘oživljavanja’ s pravom vladaju podijeljena mišljenja; za jedne je to tek pseudopolitički projekt koji nije dugoročno održiv, dok je za druge pohvalno da je jedan takav kultni vaterpolski klub dobio šansu oživjeti. Bilo kako bilo, u projekt je uklopljen i Marinić Kragić, u potpuno drugačijim okolnostima nego one 2016. kad su mu nudili slamku spasa. Ovaj put se vratio ciljano, kao provjereno kvalitetan kadar koji nudi podjednaku dozu iskustva, realizacije, kreacije i igre u oba smjera.
To je i donijelo opipljiv uspjeh, i to s njegovim značajnim doprinosom. S njim — ali, naravno, i ostalim poznatim pojedincima koji sada s njim dijele i reprezentativnu svlačionicu, od Harkova (koji je u međuvremenu potpisao za Bresciju), do Luke Bukića i Rina Burića — Jadran je došao do titule osvajača Kupa, prvog klupskog trofeja otkako se klub natječe u samostalnoj Hrvatskoj.
Marinić Kragić je u ovoj sezoni odigrao izrazito važnu ulogu, uključujući i podvig u Regionalnoj ligi, u kojoj je Jadran razmjerno tijesno izgubio finale protiv Novog Beograda, a on je s tri gola bio najbolji strijelac. Prije tog finala odradio je dva ciklusa priprema s reprezentacijom, i dalje u statusu igrača kojemu poziv za Svjetsko prvenstvo nije zagarantiran. Morao se i mimo klupske forme dokazati u tom novom/starom okruženju, u trenutku kada Tucak traži način za doći do rezultata s novim licima.
U ovom reprezentativnom kadru i dalje ima boljih individualaca, ali karaktera poput njega, kojem je jedan takav bizaran slučaj umalo ugasio karijeru prije nego što mu je ona spašena ponudom rivala, uvijek nedostaje, pogotovo u ovoj tranzicijskoj fazi. Uostalom, glavni razlog zašto se ova priča treba još jednom ispričati je taj što je Jere zaslužio da se konačno promijeni ono što ga je najviše smetalo kroz tu karijeru, a to je da je uz njegovo ime i dalje najprije povezana epizoda iz Saint-Étiennea. Možda mu je, na kraju, ona poslužila i kao motivacija.
U vaterpolu je reprezentativni okvir, pogotovo kad igrate za reprezentaciju kao što je hrvatska, koja juri najviše ciljeve, zbilja ultimativno dostignuće. I kako god put na ovom turniru završio, sigurno da je doprinos Marinića Kragića čak i veći od njegovih igračkih karakteristika. Sada je, makar to bilo u poznijim igračkim godinama, potpuno zasluženo dobio priliku i na najvećoj sceni jedan detalj iz prošlosti zamijeniti opipljivim igračkim učinkom, kojim s guštom donosi uspjeh reprezentaciji.
Iako je, kako bi to onomad rekli, “orjunaš”.
