Radi ga najbolje na svijetu.

Nemoć je najgori osjećaj prilikom igranja nekog sporta, odnosno igranja za neku ekipu. Već sama psihička blokada koja proizlazi iz niza tehničkih pogrešaka i loših odluka je teška jer suparniku dodatno daje krila da nastavi igrati još jačim tempom, a pojedinac ili ekipa koja se dovela u tu situaciju osjećaja nemoći tone u njega sve dublje i dublje. Još je neusporedivo teže kad stvari napravite dobro, kad niste napravili nikakvu pogrešku ni lošu odluku i onda se pojavi prepreka koja izaziva nemoć. Gotovo je nemoguće izvaditi se iz toga ili napraviti potpuni reset i nastaviti igrati kao da se ništa nije dogodilo. Itekako se dogodilo, vidjeli ste na svoje oči da to vaše dobro nije dovoljno dobro i potrebna je samo jedna stavka kod suparnika koja se ne može prebroditi da ostaneš zacementiran u tom osjećaju do kraja utakmice.

Thierry Omeyer je u svakoj utakmici protiv Hrvatske pokazivao zašto je najbolji golman na svijetu. I zato smo ga svi mrzili

Za hrvatske rukometaše, a samim time i za mene koji sam ga godinama mrzio, najveća prepreka je oduvijek bio Thierry Omeyer.

Thierry Omeyer najbolji je rukometni vratar svih vremena. Nije to floskula niti nekakvo traženje opravdanja za sve poraze koje nam je nanio. Njegove fizičke predispozicije, osjećaj za igru te postavljanje koje je doveo na skroz novu razinu dovele su ga u društvo ne samo najboljih rukometnih vratara, nego i rukometaša općenito. U karijeri je osvojio nevjerojatnih 50 trofeja te u svakoj momčadi bio jedan od njezinih glavnih kotačića. I to su činjenice.

Za svakog igrača posebni stil

Karijeru je počeo u SC Sélestatu, gdje je u šest godina pokazao da se radi o jednom od najboljih golmana na svijetu. Od tada njegova karijera ide samo uzlaznom putanjom. Godine 2000. prelazi u Montpellier i tada bilježi prvi reprezentativni nastup za Les Experts. Nakon što je u Montpellieru stekao status rukometne zvijezde i titulu jednog od najboljih rukometaša, odlazi u Kiel gdje brani najbolje sezone u svojoj karijeri, osvaja sve moguće naslove. Tada bilježi i najbolje nastupe za francusku reprezentaciju s kojom je osvojio šest od sveukupno 10 zlatnih medalja. U tom periodu ponio je i titulu najboljeg igrača, koju je osvojio 2009. nakon Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj.

Ali to su samo medalje, pehari i uspjesi. Malo više ili malo manje, to imaju mnogi. Kod Omeyera je stvar u nečemu sasvim drugome.

Tih godina prometnuo se u noćnu moru za sve suparničke igrače. Izluđivao ih je svojim serijama obrana i tjeranja čitavih ekipa u crnu rupu. Mogli ste sve napraviti dobro, ali ako se pojavio Omeyer, na kraju vam je ostao osjećaj nemoći. Bilo mu je dovoljno dobrih 20 minuta da, uz pomoć sjajne obrane kojoj je zapovijedao, prelomi utakmicu u svoju korist. On je doslovno dokazao da je dobar golman u rukometu pola ekipe, ako ne i više.

Njegove fizičke predispozicije, odnosno visina od 195cm, stvorene su za vrhunskog golmana. No, ono što je Omeyera promaknulo u najboljeg na svijetu je njegova filozofija branjenja. Postavljanje prilikom šuta doveo je gotovo na znanstvenu razinu. Za svakog igrača imao je poseban stil branjenja. Primjerice, Zlatku Horvatu, za kojeg je poznato da najviše voli i zna baciti lob, uvijek je izlazio do linije četverca. Navlačio ga je na lob i čekao i njegovu pogrešku, odnosno promašaj. Mijenjao je nekoliko stilova branjenja tijekom utakmice. Nerijetko se događalo da dio utakmice provede braneći pasivno, ostajući na liniji, a drugi dio, odnosno nekoliko napada kasnije krene divljački izlaziti u šuteve skačući u ‘lepeze’. Titi je bio jednako dobar kod šutova izvana, kao i kod zicera sa šest metara; kada bi ušao u seriju obrana, malo bi koji igrač u rotaciji mogao naći protuotrov za njega.

Ključ obrane

Omeyer nijednu svoju sezonu nije završio s ispod 30 posto obrana. Najbolja sezona bila mu je 2004./2005., kada je skupio 41 posto obrana. Iako je to bila njegova najplodonosnija sezona, Omeyer je s godinama postajao sve bolji i bolji. Naime nikada se nije približio tom postotku, ali to je u najvećoj mjeri zato što se s godinama broj utakmica gotovo utrostručio, a Omeyer nije u svakoj od tih utakmica morao biti na top razini da bi njegova momčad pobijedila.

S godinama je Omeyer nastojao braniti pametnije, te je svojim znanjem i iskustvom uništavao mlade igrače. Iako je bio fantastičan u svim segmentima igre, najviše je obrana skupio je na krilima. Njegov pravovremeni i umjereni izlazak s osnovne linije, te postavljanje tijela na doskok igrača, postale su ono čemu teže svi moderni golmani. Otkrivao je prvi kut točno onoliko koliko je bilo potrebno da se stigne vratiti, a da igrači nanjuše lagani pogodak. Tako je suparniku donosio osjećaj nemoći.

Prilikom šutova s vanjskih pozicija uvijek je ostajao plitko i u suradnji sa svojim obrambenim igračima zauzimao takav položaj da su i ponajbolji svjetski šuteri svijeta izgledali poput kakvih kadetskih potrošača lopti. Nikada se nije moglo reći da je Titi bio letački golman, no uvijek je tako nekako izgledao. Izlazio je u šut točno onoliko da pokrije vizualnu strukturu gola, a da nije sigurno baciti lob. Iako je tu puno pridonijela njegova moćna fizička konstrukcija, ipak velika većina zahvale ide njegovom savršenom tajmingu i osjećaju za igru.

Iako je EHF službeno objavio da je Thierry Omeyer najbolji golman ikad, mnogi su se bunili da je tu nagradu trebao dobiti Arpad Šterbik. Kao argument, dio javnosti navodio je činjenicu da je Omeyer godinama bio okružen sjajnim pojedincima bez kojih ne bi osvojio niti pola svojih trofeja. I stvarno nitko nije imao tako dominantne obrambene pojedince kao Francuska. No, kao što je to nedavno objasnio Daniel Narcisse, Omeyer je bio ključ te obrane, on je taj koji je davao sigurnost da igraju onako agresivno jer su znali da će pokupiti svoj dio zicera i tako je on činio njih boljima, a ne oni njega.

Dakako da mu je velika pomoć bila obrana koja je tjerala krila da pucaju iz malih kutova ili da vanjski igrači pucaju preko trojice gorostasa, ali on je svemu tome davao posebnu čar. Čak i kada bi takva obrana imala loš dan, odnosno dopustila situacije za zicere, Omeyer bi suparniku ubio svaku nadu. Čak i kada su supanici pomislili da imaju rješenje za obranu, pojavio bi se on i doveo ih u psihičku situaciju potpune nemoći. I tu su utakmice bile gotove.

Dočekali smo svoje

Rijetko kada ga se baš ‘bušilo’; kada je igrala Hrvatska, gotovo nikad. Imali smo sjajnih generacija i vrhunskih igrača, pobjeđivali smo te Francuze povremeno, ali Omeyera nikad nismo bušili. Zapravo, najviše golova od svih naših reprezentativaca zabio mu je Marko Kopljar u Novom Sadu. Tada smo po stoti put pomislili da smo ga umirovili, i njega i cijelu francusku zlatnu generaciju. No, on je zapravo umirovio nas i desetke hrvatskih igrača, te svim navijačima stvorio onaj osjećaj nemoći.

Nije Titi samo protiv Hrvatske branio dobro. On je to zapravo radio tijekom cijele svoje karijere. Ali kako su utakmice protiv Hrvatske bile posebno visokog intenziteta, tako je i on redovito bio na najvišoj mogućoj razini. Kao pravi kapetan, povlačio je najviše i znao da samo svojim maksimum može natjerati druge da daju taj isti. Uništavao nas je, dovodio je čak i najveće profesionalce poput Igora Vorija u stanje tolike nemoći da su radili nesportske poteze. Thierry Omeyer je u svakoj utakmici protiv Hrvatske pokazivao zašto je najbolji golman na svijetu.

I zato smo ga svi mrzili, ne zato što je bio arogantan, bahat ili govorio ružno o našim igračima. Mrzili smo ga zato što je najbolji. Mrzili smo ga zato što voli rukomet, dobro se zabavlja i pravi je primjer kapetana. A kad se onako razbrani, mrzili bismo ga i zato što mu žena dobro kuha, kao da je više bilo važno.

Ali dočekali smo svoje. Možda nekoliko godina prekasno, ali smo napokon dočekali mirovinu najvećeg francuskog zločinca koji nam je uništavao snove. Neprijatelja, terorista i orjunaša, najboljeg vratara u povijesti rukometa.