Orša Purger

Mislav Oršić do svojih ciljeva stiže zaobilaznim putem. Stigao je tako i do reprezentacije

Zadnja izmjena: 11. rujna 2019. Sanjin Strukic/PIXSELL

Kada Mislav Oršić kaže da se naježi pri izlasku na onaj ofucani, ali još uvijek stadion s dušom kakav je Maksimir, onda znate da se ne radi o čistoj kurtoaziji. Doduše, nemaju lokalpatroiti ili oni indoktrinirani dinamovštinom s prvim prepoznavanjem (najčešće) očeva glasa ekskluzivno pravo na taj božanstveni osjećaj, ali ipak ga takvi nekaj bolje razmeju.

Bilo je to sad već davno kad sam se kao klinac uspinjao liftom do jedne od maksimirskih nazovi-loža — jer dio njih prije tih 15-ak godina zapravo i nije bio dovršen — i pritom osjećao leptiriće u trbuhu ili u kojoj god vam se formi javljao taj božanstveni osjećaj dolaska na stadion. Mogao sam u tom liftu komotno ostati i dulje od tih pola minute jer s vremenom shvatite da se po ložama smucaju prilično prozirni tipovi, koje onda onako infantilno osuđujete, pitajući se što, pobogu, njima uopće znači Dinamo?! Čast iznimkama i maksimirskoj gospodi koje će valjda uvijek biti, ali ionako su zov divljine ilitiga huk sa Sjevera bili naprosto jači.

Veli i ‘mali’ Oršić da je svojedobno pohodio Sjever, pa s obzirom na to da su nas očevi tek s kojom godinom razlike stali indoktrinirati svetim imenom, vjerojatno nas je, tada tek dvojicu šmrkavih balavaca, dijelilo jedva nekoliko redova derutnog Sjevera.

Oršić jedno od najboljih Dinamovih pojačanja u pitajboga koliko, bez obzira na to kako će završiti njegova maksimirska epizoda

Iz raznoraznih razloga, većina Dinamovog puka se u dubini svoje duše ipak ne može poistovijetiti s velikom većinom današnje Dinamove svlačionice. Neki se sve donedavno nisu mogli poistovijetiti niti s klubom, neki to još ni danas ne mogu, a neki se naprosto ne mogu pomiriti s onim što podrazumijeva pojam profesionalnog nogometaša, običnom puku prilično apstraktno biće. Možete organizirati kojekakva druženja s navijačima, ali jebiga, nije to to. Ne možeš, primjerice, izmisliti jednog mangupa, usto i ‘domorodca’, koji se pred cijelom nacijom opija u Noćnoj mori… Da, i to unatoč tome što današnji dinamovci trče više nego ikad, što “ginu na terenu” i slično, i što ne možemo reći da su rezultatski neuspješni. Dapače.

I svaka čast na tome, ali realno, ne razumijem što bi trebali? Igrajući u klubu koji se u hrvatskim, pa i jugoslavenskim okvirima smatra institucijom, bivajući profesionalcima, zar bi trebali igrati preko one stvari i vucarati se po seljačkim noćnim klubovima, nešto što je svih ovih godina za neke bilo uobičajeno? Velikoj većini i ovih sadašnjih ‘legionara’ Dinamo je u suštini usputna stanica, tzv. odskočna daska ili mjesto na kojemu su jednom oživjeli ili možda okrunili svoju karijeru, čega će se uvijek toplo sjećati. I to je sasvim u redu.

Trka na baterije

Naravno da ne bi bilo fer kad bi Oršiću sutra završila karijera, ali ne vjerujem da bi se nešto pretjerano žalio. Ionako je uradio ono što je do prije koju godinu bilo nezamislivo — odjenuo je taj plavi dres i naježio se pri izlasku na Maksimir. A da kojim slučajem i nije tako, zasigurno bi se uklopio u dekor Sjevera, a onda nešto kasnije, kad bi sazrio, i u dekor Istoka. Da, vi dinamovci koji tragate za ‘antičkim’ primjercima, za tim svojim Purgerom, tu vam je pred nosom…

“Nemam pravo prema Dinamu, njegovim navijačima, suigračima i treneru te samom sebi igrati pod ručnom i birati utakmice”, veli zapravo brutalno staloženi momak, nimalo proziran ili kurtoazan u svom izričaju. Uvjeren sam kako bi i pokojni Tomislav Židak u Maksimirskoj šumi pronašao svog Purgera, za kojim je tako često tragao. Bio bi to tekst začinjen s malo ili malo puno zelinskog karabita i obložen nostalgijom i nadom. A kad je tako, onda znate da bi središnja figura teksta dala “i krv svoju za plavu boju”…

Prošlog tjedna moj je dugavski ili hrelićki — o tome se žustro raspravlja — ‘Dinamo‘ igrao prijateljsku s HAŠK-om Ilije Lončarevića. Pošto je Oršića ‘stari brk’ trenirao dvije godine u zaprešićkom Interu, u koji je u kadetima došao iz Kustošije, uhvatio sam ga nakratko nakon utakmice.

“Od svoje 17. godine pokazivao je koncentraciju kakvu drugi nisu imali, usredotočenost na cilj”, rekao je otprilike gospon Lončarević, dodajući kako je fizički bio nedefiniran iliti slab, kao i da je bio pomalo plašljiv u duelu. Jasno, dotaknuli smo se i njegove trkačke izdržljivosti, kako je takoreći na baterije, pa i toga da mu zasigurno nije potrebno toliko odmora, a što je dio politike rotacija Nenada Bjelice otkad je sletio u Maksimir. “Imaju i drugi igrači potencijal, ali…”, zaustio je Lončarević.

Imaju, da, ali Oršić je tip kojemu vrag ne da mira. Čim je shvatio kako u Speziji neće dobiti priliku, otišao je u sestrinsku Rijeku. Igrom slučaja, samo koji mjesec kasnije u Speziju je došao Bjelica, pa možda i bi dobio priliku. I naravno da nije lako mahati bijelom krpom, predati svoju poziciju bez borbe, ali Oršiću je uvijek bilo milije igrati umjesto “čekati svoju priliku”. Jer dok je čekate, lako se možete izobličiti u uhljeba — nešto što su, posebice u Italiji, iskusili i veći hrvatski potencijali od Mislava.

Korejci ga proučavali

Naravno, sada je već svima poznata ta priča da je izniknuo iz nogometne pripizdine, odjednom zablistavši, iako tu zapravo i nema puno istine. Istine ima jedino u tome da je do Dinama, u suštini svojeg cilja, došao okolnim putem, što je uvijek nekako slađe, a ponekad i zdravije za nogometaša.

“Znate, ja sam svoj put u inozemstvu prošao i nije svagdje crveni tepih koji čeka samo tebe da dođeš. A puno njih misli da jest”, veli on. Crveni tepih nije ga čekao ni u Rijeci, gdje u potrazi za brzim rezultatskim usponom nisu fermali mlađe igrače, pa je brže-bolje otišao na posudbu u Celje. Po povratku u Rijeku, utopili su ga za finu lovicu u Južnu Koreju, spominje se i milja dolara, a ondje je Orša naplatio ono na što je Lončarević ciljao — karakterno je uvijek bio iznad prosjeka i to mu je pomoglo da se i igrački dodatno razvije.

“Tri i pol sezone su mi stvarno koristile, u svakom smislu. Nogometaški najviše zato što sam navikao na defenzivne zadatke, to se tamo zahtijeva. Svakako sam i očvrsnuo budući da se igra tvrdo, žustro, punim tempom…”

Ne znam je li ovo s defenzivnom (ne)odgovornošću nešto što možemo zamjeriti našoj struci, nešto što je u širem taktičkom, ali i u tehničkom smislu iskusio, primjerice, Mihael Mikić… Bilo kako bilo, Orša se fizički izgradio te za tamošnje okvire postao top-igrač, sklon i spektakularnim pogocima, dobrim dijelom iz slobodnjaka suhim listom, nešto što su Korejci pokušavali ‘analizirati’.

“Bila im je fascinantna njegova tehnika šuta, što mu je najjače oružje. Na treningu su stajali iza njega i saginjali se, tražili su kut iz kojeg bi najbolje mogli vidjeti kako on to drži stopalo prilikom udarca. Oni su poslije pokušavali i pokušavali imitirati njegove udarce, ali nisu bili ni blizu toga”, otkrio je jednom Vedran Jugović, Oršin suigrač iz Jeonnam Dragonsa, nakon kojeg je Mislav kratko lutao u Kini i potom zablistao u južnokorejskom Ulsanu, pa i u azijskoj Ligi prvaka.

Nije, dakle, Orša banuo niotkud, kao što ga ni Bjelica nije uzeo na blef, svjestan da se igrački, ali i karakterno uklapa u viziju njegova Dinama. I možemo slobodno reći kako je, uz još pokoju lanjsku pridošlicu, Oršić jedno od najboljih Dinamovih pojačanja u pitajboga koliko, bez obzira na to kako će završiti njegova maksimirska epizoda.

Bez crvenog tepiha

Tekst o Mislavu Oršiću mogli smo komotno pisati i prije 10 mjeseci, ali bilo bi to više ganjanje klikova jer tek se trebalo uvjeriti je li njegova forma u Dinamu ‘jednokratna’ ili nešto više. Tih 10 mjeseci kasnije Orša je sasvim zasluženo dobio poziv u reprezentaciju, iako se to možda moglo dogoditi i ranije.

Doduše, nije lagano samo tako zaboraviti stare zasluge viceprvacima, a i Nikola Vlašić i Josip Brekalo bili su logičniji izbor u razdoblju postupne smjene generacija. Ipak, dojam je da je i ovog puta na popisu pomalo slučajno, to jest zbog ozljede Andreja Kramarića i vjerojatno neće dobiti priliku u idućoj akciji, a eventualno hoće sad protiv Azerbajdžana, i to u slučaju ‘sigurnog’ rezultata.

Zapravo se nameće mišljenje kako će o njegovoj budućnosti u reprezentaciji dobrim dijelom odlučivati nastupi u Ligi prvaka, koji bi mogli biti pokazatelj je li spreman za elitnu razinu. Teoretski se u reaktivno orijentirani sustav Zlatka Dalića prilično fino uklapa — radi se o igraču idealnom i za kontranapade, kao i za presing, ali otegotna je okolnost što prilično cementirani status, možda i mrvicu nezasluženo, ima Ivan Perišić, a u redu prije njega su i Brekalo i Ante Rebić, koji, doduše, konkuriraju i za druge pozicije, tj. za desno krilo i špicu.

Dugo se šuškalo o tome da Oršića treba zvati u repku, novine su po ustaljenom obrascu agitirale, ali Mislav je opet bio svoj.

“Naravno da imam tu ambiciju”, kaže. “Ali želim da me do dresa reprezentacije dovedu moj rad i igre na travnjaku, a ne to jesam li simpatičan nekom novinaru ili stručnjaku, pa da to oni napišu ili prokomentiraju”. Bilo je to baš netom prije objavljivanja ovog popisa i, baš kao što je okolnim i zdravijim putem došao do svojeg Dinama, neće mu biti nimalo lako izboriti se za ozbiljniju rolu u repki.

“Imamo svjetske igrače na toj poziciji, ali kakav bih ja bio prema samom sebi kada bih priznao nekom da je bolji”, zaključio je omaleni, ali žilavi Purger, sasvim svjestan kako ga niti u drugoj mu svetinji, kao i gdje god je bio, neće dočekati crveni tepih…

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.