„Na klupi imam pravo na samo šest igrača koji igraju u polju“, izjavio je Mourinho. „Moram imati ravnotežu na klupi. Dvojica obrambenih igrača koja igraju na različitim pozicijama, Ashley Young za krilnu i bočnu ulogu. Ander Herrera je vezni igrač, Zlatan napadač, a Marcus drugi napadač i krilo.“

Trenerovo objašnjenje je itekako logično. Međutim, postoji još bolji razlog zašto baš nijednom u zadnjih sedam utakmica Mhitarjan nije ni primirisao početnoj postavi. Objašnjenje koje potpuno poništava racionalnost planiranja momčadi po pozicijama. „U ovom trenutku vjerujem drugima. Oni to zaslužuju“, objasnio je Mourinho jasno pokazavši svima da Mhitarjanu ne vjeruje.

Mhitarjan treba ohrabrenje, a Mourinho u ovoj fazi karijere traži isključivo vojnike

Nije to ništa novo. Na početku prošle sezone baš je Mhitarjan dobio specijalni tretman. Mučio se s lakšom ozljedom koju je vukao i nije se nikako uspijevao adaptirati uvjetima u novom okruženju. „Nekad je najbolji način za zaštititi igrača taj da ga ne stavite u igru“, izjavio je Mourinho poslije prošlogodišnje pobjede nad Leicesterom. Nije ga stavljao u igru, ali nikad nije rekao da mu ne vjeruje. Bio je to Mourinhov test, način da provjeri koliko je igraču stalo i može li računati na njegov maksimum. Slično se ponašao prema mnogim drugim igračima. Frank Lampard je test prošao, Joe Cole nije. Wesley Sneijder je test prošao, Ricardo Quaresma nije. Mesut Özil je položio, Kaká je pao. Eden Hazard jest, Kevin De Bruyne nije. Uostalom, na testu odanosti bio je i Anthony Martial jer José igračima može pružiti puno, ali mora znati da su u potpunosti iza njega.

Bez prilike za iskupljenje

Mhitarjan se na prvom testu izborio za sebe, pokazao je dovoljno na treningu i postao je ključna figura pohoda na Europsku ligu, trofeja koji je na kraju spasio sezonu i uveo Manchester United u Ligu prvaka. Na drugom testu je pao.

U zadnjoj utakmici, onoj u kojoj je dobio 19 minuta protiv Brighton & Hove Albiona, Henrih Mhitarjan je napravio grešku. Prije te utakmice, usprkos padu u formi, bio je standardni prvotimac. Mourinho mu je vjerovao, premda nije bio na svom vrhuncu.

„Počeo je sezonu vrlo dobro i poslije toga, korak po korak, počeo je nestajati. Njegov učinak što se tiče golova, asistencija, presinga i osvajanja lopte visoko u polju, svega onog što momčad treba na poziciji desetke, je u padu“, izjavio je Mourinho prije utakmice. Protiv Brightona je ušao kao zamjena u pri rezultatu 1:0, a pri ulasku je dobio striktne zadatke kako bi se dokazao. Svježinom i trkom je trebao donijeti dodatnu stabilnost momčadi i sačuvati vodstvo u osjetljivom trenutku, nakon serije lošijih utakmica i rezultata. Mhitarjan je u jednom trenutku zaboravio svog igrača i nije se vratio pokriti ga. Kako tračaju engleski mediji, Mourinho je u analizi utakmice suočio Mhitarjana s greškom, a on je loše reagirao na kritiku. Pobunio se i tako pao test dvaput na istoj utakmici. Niti je izvršio zadatke koje je dobio, niti je pokazao želju da ispravi svoju grešku i da se izbori za svoju poziciju.

José Mourinho mu više ne vjeruje. Činjenica da poslije Brightona nije dospio niti na klupu jasno ukazuje da ga je trener posve prekrižio. U doba godine kad je raspored najgušći, da ne uspije dobiti niti priliku za iskupljenje s klupe govori dovoljno glasno, više od ikakvih kvaziracionalnih objašnjenja o balansiranju klupe.

Video kazete iz Francuske

„Kada izađete na travnjak Old Trafforda, to nije samo travnjak, to je pozornica. Da me otac mogao vidjeti na toj pozornici, mislim da bi bio vrlo ponosan“ , napisao je sam Henrih Mhitarjan u svom tekstu koji je objavio The Players Tribune.

Henrihov odnos s ocem Hamletom je obilježio njegov život i karakter. Kao malo dijete Henrih je odrastao u Francuskoj gdje je njegov otac igrao nogomet i mališan je plakao svako jutro jer je želio ići s ocem na trening. Ne zbog nogometa koliko zbog toga jer je želio provoditi svo vrijeme s ocem. Ubrzo, kad je Henrihu bilo svega šest godina, preselili su natrag u Armeniju. Otac je prestao igrati nogomet i svoje vrijeme je provodio doma, ojačavajući vezu sa sinom.

Henrih to tada nije znao, ali njegov otac je imao tumor na mozgu. Svega godinu dana nakon preseljenja u Armeniju, Hamlet Mhitarjan je umro, a mali Henrih ostao bez svog najvećeg uzora. Od oca su mu ostale samo video kazete njegovih utakmica iz Francuske. Na tim snimkama, njegov otac je još uvijek bio uz njega. S tim snimkama održavao je odnos koji ga je obilježio.

Kako sam kaže, da je njegov otac živ, možda bi umjesto nogometaša postao doktor ili odvjetnik. Ovako, nogomet je bio sve što mu je ostalo od oca i s onih video kazeta kupio je svaki pokret. Jedino što je želio je naučiti dodavati baš kao što je to radio njegov otac, trčati baš kao što je to radio njegov otac i šutirati baš kao što je radio njegov otac. Još kao dječak otišao je u Brazil, učio je portugalski mjesecima prije toga kako bi mogao otići u São Paulo učiti igrati nogomet na drugačiji način nego što je to mogao u Armeniji, gdje se fokus stavljao na fizikalije. Otišao je svojevoljno na nekoliko mjeseci samo kako bi mogao upiti brazilsku gingu. Razina njegove posvećenosti da zaista stigne na onaj travnjak koji je sam po sebi pozornica i učini oca ponosnim bila je nevjerojatna.

Kad je dosegao svoj cilj, trebao je nešto drugačije. U Dortmundu se dvije godine osjećao kao stranac. Imao je osjećaj francuske, armenske, ukrajinske i brazilske kulture, ali u Njemačkoj se nije osjećao dobro. Prije treće godine došao mu je Thomas Tuchel i u potpunosti ga preporodio.

U potrazi za očinskom figurom

„Slušaj, želim izvući sve iz tebe. Micki, bit ćeš odličan“, rekao mu je Tuchel i kako Mhitarjan sam kaže, to mu je značilo sve. Mogao je biti sretan jer se našao u sistemu gdje se igrao napadački nogomet, pod trenerom koji mu je vjerovao. Uživao je u nogometu jer je napokon na klupi našao ono što mu je trebalo kad je dosegao svoj cilj – očinsku figuru. Sve što je radio kroz djetinjstvo bilo je pokušati dostići svoga oca. Kad je to napravio, kad ga je prešao onda ista motivacija nije više bila dovoljna.

Znao je da bi otac bio ponosan na njega samom činjenicom da ima priliku istrčati na Westfalen ili Old Trafford, sad mu je trebao otac na klupi koji će ga motivirati za idući korak. Thomas Tuchel je to bio. José Mourinho to nije.

Ironija je u tome da United zaista treba Mhitarjana.

Kad ga se upari s Paulom Pogbom i Nemanjom Matićem, u njemu Mourinho dobiva jedinstvenu opciju koja se nadopunjuje s Matićevom stabilnosti i Pogbinom okomitosti. Može se kretati bez lopte, može driblati, može kreirati za druge. Odrastao je u toliko različitih kultura da je iz svake pokupio nešto igrački specifično i momčadi može donijeti strašno puno. A i vjerojatno je najbolji igrač na svijetu na toj poziciji za tranzicijski nogomet.

Međutim, Mhitarjan je osjetljiva biljka. Ne može trpjeti konstantna testiranja, nije osoba koja ima snage za stalnu borbu. On treba ohrabrenje, a Mourinho u ovoj fazi karijere traži isključivo vojnike. Možda se Henrih ponovo sabere i ponovo izbori za poziciju u momčadi teškim radom. Možda ponovo zadobije povjerenje. Možda ga Mourinho nije sasvim prekrižio. Ali sve i da se vrati, to opet neće biti onaj pravi Henrih Mhitarjan, onaj kojeg United treba.

Jer on cijeli život traži samo blagu očinsku figuru koja iz njega izvlači najbolje.