Osmijeh Cice Kranjčara

Tri su godine otkako nas je napustila Dinamova ikona

Zadnja izmjena: 1. ožujka 2024.

Telesport poziva sve dinamovce s pravom glasa da sutra to pravo i konzumiraju, odnosno da izađu na izbore. U nadi da će dobiti Dinamo kakav i zaslužuju, u današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekst o jednoj od bezvremenskih plavih ikona — Cici Kranjčaru, od čije se smrti danas navršilo tri godine.

xx

Na kraju krajeva, tko kaže da se iza tog njegova sveprisutnog osmijeha nije krilo i razočaranje?

Da sam kojim slučajem dobio priliku raditi još jedan intervju s Cicom Kranjčarom, a zapravo sam sam kriv što mi je uopće trebala druga prilika, vjerojatno bi i to bilo jedno od pitanja koje bih mu u nekom trenutku postavio. Naravno, ne utvaram si da bi se Cico otvorio, kao što se nikad ni u jednom intervjuu nije otvorio, iako mu zapravo ni to nije bilo toliko strano; pa ipak, ne bi me čudilo kad bi postao malo defenzivan, pa dao nekakav ne baš definirani odgovor kakvih je vjerojatno dao već mali milijun puta u svom životu. Jer to je na neki način bila njegova suština. Cico Kranjčar nikad nije htio pokazivati slabost.

Stvari su u tom smislu pomalo jednostavne, pa i surove. Cico nikad nije htio pokazivati slabost jer je to naučio još za vrijeme svoje karijere. Dapače, da je pokazivao slabost — a i ta drskost koja ga je uvijek krasila bila je na neki način obrambeni mehanizam — ne bi nikad uspio napraviti veliku karijeru.

Gotovo pa ista stvar može se onda reći i za njegova sina Niku; ne znam, čini mi se kao da još uvijek ima onih koji će olako zaključiti da je Niko trebao imati veću karijeru, ali s obzirom na okolnosti u kojima je (nogometno) odrastao — uvijek pod povećalom javnosti, često osporavan, a neko vrijeme, nažalost, i predmet mržnje — isto se tako može reći i da je pravo malo čudo što je na kraju ostvario i više nego pristojnu karijeru. I premda ga je sve to skupa jako umaralo, do te mjere da je u jednom trenutku razmišljao prekinuti karijeru, i Niko je jako dobro znao da ne smije pokazivati slabost. Uostalom, karijera njegova oca u tom mu je smislu bila savršeni primjer.

Dok mu je tijekom karijere pomagalo to što nikad nije pokazivao slabost, toliko mu je to, nažalost, odmoglo u životu nakon nogometne karijere

Jer, isto kao što će to kasnije postati Niko, i Cico je svojevremeno bio ili trebao biti spasitelj; u njegovu je slučaju trebao je biti spasitelj zagrebačkog nogometa. Iako je već neko vrijeme igrao prijateljske utakmice, za prvu je momčad u prvenstvu debitirao 3. ožujka 1974., bilo mu je 17 godina i nepuna četiri mjeseca, u derbiju protiv Hajduka na Maksimiru pred oko 55.000 gledatelja. Cico je pod povećalom javnosti bio još od svoje 12. godine kad ga je klub konačno mogao registrirati za pionire i mediji su ga u tim počecima uspoređivali s legendarnim Icom Hitrecom; “Nakon Ice, evo napokon Cice”, bila je samo jedna od prigodnih novinarskih kovanica.

Iako to sad i nije toliko relevantno, zanimljivo je primijetiti da se i o njegovim fizičkim proporcijama raspravljalo u javnosti, samo što je to bilo u malo drugačijem kontekstu od onog vezanog za Niku. Cico je u svojoj 14. godini bio visok 150 centimetara i težak 40 kilograma i postojala je bojazan da fizički neće biti dorastao zahtjevima jugoslavenskog nogometa, pa su mu u klubu čak složili i poseban režim prehrane.

Dijamant rušen u pepeo

Dinamo je inače tih godina u svojevrsnoj tranziciji, pa i krizi; generacija ’67. pomalo se i neočekivano brzo rasula i u prvu momčad ulazi za jugoslavenske prilike neobično velik broj mladih igrača, a uprava tih godina navijače poziva na strpljenje. Tako je svoju priliku u ožujku 1974. u mandatu Domagoja Kapetanovića dobio i Kranjčar — što je, doduše, bilo uvjetovano i velikim brojem ozlijeđenih igrača; Cico je utakmicu protiv Hajduka započeo tek nakon što se na zagrijavanju pokazalo da Mario Bonić zbog nedovoljno zaliječene ozljede ipak ne može igrati. Dinamo je na kraju izgubio 1-0 i jedini kompliment koji se mogao dati Modrima jest onaj da su bili borbeni, a Cico je bio najslabije ocijenjeni igrač.

“Mladi Kranjčar zagrizao je koricu prvoligaškog kruha”, pisao je tada Milivoj Nikolić u Sportskim novostima. “Tvrda je, tvrđa nego što je mislio. Htio je prevelik zalogaj, ali zubići su još — mliječni. Njegov pristup igri — pogrešan. Ne mogu Peruzoviću, Holceru ili Mužiniću lopte kroz noge gurati ni veći maheri, nisu to naivni juniorčići. Ne sastoji se igra samo od majstorskih poteza, treba znati i jednostavne stvari. U svakom slučaju dobro iskustvo za malog debitanta Cicu i Plave. Pitanje kako i kad ga forsirati.”

Popularni Kapec, međutim, nastavio ga je forsirati. Dapače, on i njegov pomoćnik Mirko Bazić indirektno su napali Nikolića, smatrajući da ga ovaj nije trebao ‘pokopati’, što je ponovno bilo uvjetovano tim velikim brojem ozlijeđenih igrača. Cico je tako igrao u trima od iduće četiri utakmice; protiv Borca je opet bio najslabije ocijenjeni igrač, samo da bi protiv OFK Beograda i Vojvodine — protiv koje je na Maksimiru zabio i svoj prvijenac, i to snažnim udarcem pod gredu s nekih 25 metara — bio jedan od najboljih.

Dapače, nakon utakmice u Beogradu je Ante Biće Mladinić, tada izbornik mlade reprezentacije, izjavio da je Kranjčar najveći talent u jugoslavenskom nogometu. Tako je Cico već u prvih mjesec dana svoje seniorske karijere spoznao koliko je raspoloženje javnosti ovisno o aktualnom trenutku, a očekivanja te iste javnosti ujedno su postala i nerealno visoka.

Cico je, valjda, trebao spasiti Dinamo.

“Dijamant rušen u pepeo”, pisala je o njemu SN Revija sad već negdje na proljeće 1979., u intervjuu čiji je naslov bio Tek sad počinjem govoriti. “Od neviđenih sposobnosti, izvanserijskog umijeća pa do početničkog, diletantskog, krajnje skepse kreće se dijapazon mišljenja.”

Cico na kraju nije spasio Dinamo i, isto kao svojevremeno i Niko, postao je predmet osporavanja u javnosti. Problem nije bio samo u tome što je kao vrlo mlada osoba morao liječiti komplekse jednog velikog kluba, koji sredinom tih 1970-ih — unatoč prisustvu i Velimira Zajeca — nije ni imao momčad kakva bi se trebala boriti za naslov prvaka već i u tome što je neko podulje vrijeme igrao na krivoj poziciji ili je, ako hoćete, imao krivu ulogu. Tadašnji trener Bazić, koji je Kapetanovića zamijenio još nakon one utakmice protiv Vojvodine, od Kranjčara je zahtijevao da bude klasični centarfor, s malim radijusom kretanja, što on u suštini nikad nije bio. Kao što je to jednom rekao Snješko Cerin, i sam žrtva sličnih pokušaja, bio je to kompleks koji Dinamo nije uspio izliječiti još od Dražana Jerkovića i Slavena Zambate.

Plavi sindrom

“Naši navijači očekivali su od mene odmah čuda i vanzemaljske igre, ali kako igrati nogomet na mjestu gdje si meta stalnih nasrtaja”, rekao je Kranjčar u knjizi Cico čiji je autor Nino Škrabe, ističući i koliko mu se teško bilo nositi s tim divovima i kostolomcima koji su obično okupirali stoperske pozicije. Bilo je tako sve do 1977. i dolaska Rudija Belina koji će ga povući na polušpicu, a sličnu poziciju igrao je i kod Vlatka Markovića.

Svoj najbolji nogomet u Dinamu, međutim, isto kao i Niko, Cico je zaigrao u mandatu Ćire Blaževića.

“On je dobro procijenio kome može povlađivati, a koga može držati našpananog, u tenziji”, rekao mi je taj zadnji put — i stvarno ovo nerado radim, ali morat ćete mi vjerovati da je to bio dio koji nismo uvrstili u naš intervju. “Nije tu bilo neke zle kritike, ali kad bih ispričao neki vic ili bacio neku foru, on bi me uvijek krenuo kritizirat. Bez obzira je li to bilo nešto dobro ili loše… Ja zahvaljujući svom karakteru i osobnosti nisam pokleknuo. Igrači koji bi bili, ajmo reći, malo nježniji, oni bi možda pokleknuli. Ali mene je to motiviralo, budilo je u meni neku ljutnju i ja sam kroz tu ljutnju igrao. Odgovarao sam igrom.”

Ćiro je jako dobro znao što radi. Da je istu stvar, primjerice, radio Marku Mlinariću ovaj bi iz inata vjerojatno samo namjerno lošije igrao ili bi mu naprosto bilo narušeno samopouzdanje. S Cicom je bilo drugačije; mogao si ga gaziti, ali problem je u tome što je takav pomalo konfliktni odnos teško održavati na duže staze. Na kraju krajeva, ne možeš nekoga stalno kritizirati i očekivati isti rezultat, a naravno da možemo pričati i o svojevrsnom sukobu dvaju ega. Problem je onda i u tome što Cico, isto kao i Niko, nikad nije bio puki poslušnik. Možeš ga gaziti do određene mjere, ali kako uopće odrediti tu granicu? Ivan Đalma Marković, primjerice, to nije znao i završilo je tako što se nakon utakmice protiv Sarajeva u svlačionici gotovo potukao s Cicom.

Niko je prirodu svog karaktera pokazao i onda kad je zahtijevao da se svima u klubu režu plaće; nije bio puki poslušnik i nije htio dozvoliti da se odgovornost za loše rezultate svali samo na leđa igrača. Jest, da, i on i Cico jake su, pa i teške ličnosti; nisu ni sami bili bezgrešni, ali u suštini su obojica bili izigrani i na neki način izdani od svog kluba, pa i od grada: Niko je na kraju postao navodno izvor svih problema u Dinamu, pa i, eto, izdajnik, dok je i Cico svojevremeno postao tzv. “plavi sindrom”, kako su o njemu tada pisale novine.

Upravo je to bila točka u kojoj su se obojica silno razočarali. Cico je, međutim, to uvijek nastojao prikrivati, iako mu to nerijetko nije uspijevalo, dok je Niko bio ipak malo jasniji. Možda nikad nije javno pričao o tome, ali nije ni trebao; dovoljno vam je to što se još uvijek nije vratio u svoj Dinamo, pa onda i ta činjenica da već duže vrijeme jednostavno zazire od medija i medijskih istupa.

Dežurni krivac i opet onaj stari

Samo godinu dana nakon što je osvojio toliko željeni naslov s Dinamom, Cico Kranjčar je postao dežurni krivac za loš rezultatski niz zbog kojeg Dinamo nije uspio obraniti naslov te ujedno osvojiti dvostruku krunu. Neke od zadnjih nekoliko utakmica u toj sezoni 1982./1983. nije ni igrao. Iz današnje se perspektive čini i da je Ćiro htio očuvati taj svojevrsni mit o vlastitoj nepogrešivosti i da mu je naprosto trebao Pedro; netko bi mogao reći i da je već tad majstorski krenuo pripremati teren za svoj odlazak iz Dinama.

“Na zadnji trening u Zagrebu, kad se Ćiro došao oprostiti od igrača, došlo je oko tisuću navijača”, rekao je Cico u spomenutoj knjizi, pričajući sad o srpnju 1983., nakon što se Dinamo vratio u Zagreb s Trofeja Marjan. “Kad sam ja napuštao igralište i kretao prema svlačionici, na mene se svalio bijes, pogrde, uvrede, urlici, pljuvanja istih onih ljudi koji su mi do jučer skandirali i podilazili. Tada za mene nastaje najteže razdoblje u mojoj nogometnoj karijeri jer sam od medija, javnosti i navijača označen kao osoba koja je otjerala Ćiru Blaževića iz Dinama i Hrvatske.”

Nekih malo više od mjesec dana kasnije Dinamo je na Maksimiru protiv Porta igrao prvo kolo Kupa pobjednika kupova, a Cico je i dalje bio u nemilosti barem jednog dijela publike. OK, nije to bila mržnja kakvu je osjetio njegov sin, ali kad je u prvom poluvremenu išao izvesti jedanaesterac, jedan dio publike i dalje mu je zviždao. On će sam reći da su ga pojedini suigrači potiho ili gestama odgovarali od toga da puca, ali Cico nikad ne bi bio Cico da nije uzeo taj penal. Cico, uostalom, ne pokazuje slabost i ne povlači se u ovakvim situacijama; dapače, one ga samo još i više motiviraju.

Naravno, na kraju je hladnokrvno zabio taj penal, rulja se na tribinama već počela premišljati, a kad je potkraj utakmice zabio sebi svojstven gol glavom za vodstvo od 2-1, postao je opet onaj stari Cico kojem skandira cijeli Maksimir. Zvuči opet poznato, zar ne? Pa iako je te večeri na njegovo lice ponovno došao osmijeh, negdje duboko u sebi, a da možda ni on sam nije bio toliko svjestan toga, Cico je i dalje osjećao izvjesno razočaranje. I dok mu je tijekom karijere uvelike pomagalo to što ga je sakrivao; dok mu je tijekom karijere pomagalo to što nikad nije pokazivao slabost, toliko mu je i to, nažalost, odmoglo u ovom normalnom životu, životu nakon nogometne karijere.

I možda je problem bio upravo u tome što na neke druge životne prepreke više nije mogao odgovarati samo igrom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.