Na kraju je odgovornost na sebe preuzeo Lino Červar. Ta je odgovornost došla s velikim “ali”, iza kojeg je Červar bacio igrače pod vlak neizravno ih optuživši za sabotažu kroz loš pristup, manjak želje i gladi za pobjedom. Odmah iza toga je dao ostavku na mjesto izbornika.

“Totalno promašeno”, komentirao je njegovu odluku Petar Metličić nakon utakmice, proglasivši je “najvećom greškom njegove karijere” u svojoj analizi na RTL-u. “Červar je preuzeo odgovornost i to je okej. Ali zašto podnosi ostavku dok Hrvatska još nije ispala? Što ako dođemo u četvrtfinale ili polufinale? Što dalje? Kako ćeš ti motivirati tu momčad? Brod nije potonuo, a on je zadnji koji ga treba napustiti. Bio je vruć nakon utakmice, ali trebao je biti pametniji.“

Červar je napuštanjem izborničkog mjesta dok je Hrvatska još živa u turniru pokazao da se čaša prelila. Niti on vjeruje igračima niti igrači vjeruju njemu

I ne samo da je najveća greška, nego je i negacija svega onoga što je Červar radio u svojoj karijeri.

Hrvatska je još živa. Prokockala je nevjerojatno lagan ždrijeb. Odigrala je nešto što nema racionalnu analizu i prvo 11 minuta na otvaranju utakmice, a onda 14 minuta u drugom poluvremenu nije zabila gol. Ali nikako nije zabila gol; ni individualnim nekim cirkusom, ni kroz sedmerac, ni kroz obranu i kontranapad. I to protiv Argentine, koja — uz svo dužno poštovanje Cadenasu koji je dobro pripremio utakmicu — nije Francuska s Thierryjem Omeyerom, Nikolom Karabatićem, Didierom Dinartom i braćom Gille. Hrvatska se osramotila, ali još uvijek ima šansu za proći dalje i nesportski je predati se, a to je Červar napravio kada je dao ostavku. Poručio je da ne vjeruje ni sebi ni igračima.

Kiseo okus i opipljivi rezultati

Recept za plasman u četvrtfinale zbilja nije toliki SF scenarij. Katar mora pobijediti Argentinu — što nije neizgledno, jer Katar se još uvijek može kvalificirati za četvrtfinale i na svim kladionicama je favorit u odnosu na Argentinu — a onda Hrvatska u kasnijem terminu mora skinuti Dansku, koja je već osigurala prvo mjesto i koja će vrlo vjerojatno odmarati nositelje momčadi jer za nju utakmica nema nikakav značaj.

Prije samo pet godina Hrvatska se izvukla iz još veće rupe. Tada je ovisila o Norveškoj koja je morala pobijediti Francusku. Samo konteksta radi, s jedne strane je bila ona Francuska, a Norveška se u tom trenutku nije kvalificirala za 11 Olimpijskih igara zaredom; nije bila na zadnja dva svjetska prvenstva, a na ona četiri prije je bila dvaput deveta i po jednom sedma i 13. Uglavnom, Norveška je bila daleko od imidža koji sada ima, Sanderu Sagosenu je bilo tek 20 godina, ali je dobila Francusku i otvorila Hrvatskoj priliku da Poljsku našamara 14 razlike na domaćem parketu i ostvari nemogućih 11 razlike koji su je vodili dalje.

Zbog toga je ostavka došla u krivo vrijeme i na Červarovu sramotu jer je njome pogazio sva načela kojima se vodio kroz karijeru. Bilo bi sportski — ali i pedagoški, što izbornik sam naglašava kao temelj svoje karijere — zatvoriti se u svlačionicu, ispsovati se i izvikati jedni na druge, ostaviti ego u toj prostoriji i odigrati turnir do kraja kao momčad.

Osobno sam uvijek sam imao nekakvu slijepu pjegu na Červara. Smatram da mu je krajem 2000-tih nanesena velika nepravda. Dijelom politički angažman, dijelom ekscentrični pristup koji je rijetkima sjeo; dijelom nerealna percepcija vlastitih mogućnosti i kriva procjena društva u kojem je djelovao, dijelom borba sa svim stvarnim ili izmišljenim neprijateljima — sve to igralo je ulogu i oko Červara se tih godina stvorio negativan dojam. Neki kiseo okus kakav stvarno nije zaslužio.

Brojke su prilično jasne. Hrvatska je od Austrije 2010. do Austrije 2020. nastupila na 11 velikih natjecanja i bez Červara nijednom nije uspjela doći do finala. Između 2003. i 2010. je osvojio dvije zlatne i četiri srebrne medalje. EHF mu je prvenstveno za to razdoblje dao nagradu za najveća trenerska dostignuća. Što god netko mislio o Červaru, to su opipljivi rezultati koje je potpisao i za koje zaslužuje poštovanje. Poštovanje koje nije dobio u onoj mjeri koju je zaslužio.

Ne znači to da nije griješio i da nije mogao puno stvari napraviti bolje. Mogao je, ali koristiti Egipat — ili bilo koji drugi incident — kao dokaz da je Čevar loš trener koji je imao sreće je otprilike isto kao da netko danas napiše da je Kylian Mbappé loš nogometaš. Napisao je glupost i bit će u krivu idućih 10-ak godina, ali ako bude dovoljno čekao, sigurno će dočekati trenutak u kojem će Mbappéova karijera krenuti silaznom putanjom i u jednom trenutku će doći na svoje. Što i dalje ne znači da je bio u pravu danas. Uza sve svoje pogreške, Lino Červar je najveći hrvatski rukometni trener i zaslužio je više poštovanja kada je bio na svom vrhuncu.

Baština improvizacije

Nije ga dobio i vratio se na klupu reprezentacije kako bi svima pokazao da su bili u krivu. Lino voli rukomet, voli trenerski posao, voli i Hrvatsku. Ali ovo je prvenstveno napravio radi samoga sebe, kako bi dokazao ono što zapravo jest. Tko su točno ti “svi” i kako je Lino mislio dobiti tu bitku protiv neprijatelja kojeg ne može definirati, to nije ni toliko važno. Važno je to da se vratio iz razloga da u 2019. ili 2020. rješava stare račune, one koji su trebali ostati u 2006. ili 2007., ondje gdje ih Lino nije mogao ostaviti, nego se njima bavio danas kada je reprezentaciji trebao izbornik koji će živjeti isključivo u današnjici.

Rezultat svega toga je ovo Svjetsko prvenstvo s utakmicama protiv Japana i Argentine.

Postoji hrpa okolnosti koje se mogu uzeti u obzir kako bismo racionalno objasnili loš rezultat. Korona je učinila svoje, pripreme su bile kratke, uvjeti su specifični, igrači su potpuno pomaknuti iz svoje zone komfora i treba vremena da se prilagode novoj situaciji. Međutim, ne misli valjda netko da treba ozbiljno analizirati utakmicu u kojoj Hrvatska prvo 10, pa onda 14 minuta nije zabila gol Argentini. Napad, sedam-na-šest, tranzicija, polazi, križanja. Nije valjalo ovo i ono.

U suštini, ne valja ni sama ‘kultura’ rukometa koju kod nas imaju rukometaši, od amatera do apsolutnih legendi sporta.

Mi se hvalimo time da sve radimo kroz improvizaciju, da je to naša posebnost, da imamo gen za rukomet s dušom i vic u igri jedan-na-jedan. Pa zar je, kvragu, toliko teško prihvatiti da moramo uigrati pet, šest ili sedam polazaka u akcije i desetak finiša, da bi bilo dobro imati nekoliko čistih šabloniziranih akcija na koje se možemo osloniti onda kada improvizacija i vic u igri ne prolaze, kao što nisu prolazili protiv Argentine? Takav improvizacijski rukomet je naša baština i dok prolazi dobro je, ali to ima i drugu stranu medalje s kojom se sami igrači često ne žele suočiti jer zahtjeva izlazak iz zone komfora. Puno toga valja ili ne valja, ali na kraju se priča opet svodi na ego i spremnost da se radi na tome ili da se skupljaju kapi koje će u jednom trenutku preliti čašu.

Červar je napuštanjem izborničkog mjesta dok je Hrvatska još živa u turniru i dok postoji barem teoretska šansa da se stvari poprave jasno pokazao da se čaša prelila i da je nemoguće ono što je prešlo preko ruba vratiti natrag u čašu. Niti on vjeruje igračima niti igrači vjeruju njemu.

Hrvatska može još i proći, ne bi to bilo svjetsko čudo, ali veze su pokidane do te mjere da je izbornik ostavku podnio u krivo vrijeme jer više nije bilo smisla.

Pravo vrijeme je ionako bilo nakon osvojenog srebra prošle godine, kada je mogao otići kao čovjek koji je dokazao da su “svi” bili u krivu i pustiti druge da okrenu novi list jer on je svoje odradio, sedma medalja na velikim natjecanjima je njegov završni doprinos hrvatskom rukometu. Ovako je išao na ruku upravo onima zbog kojih se htio vratiti na klupu i dokazati im da su bili u krivu što ga nisu poštovali kada je to zaslužio.