Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ostavština Radomira Antića

Čime je srpski stručnjak zaslužio svoje mjesto u trenerskom panteonu

Zadnja izmjena: 7. travnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Da biste doista razumjeli ponašanje ljudi i shvatili njihove odluke, prvo morate razumjeti kontekst u kojem djeluju.

Kontekst španjolskog nogometa najbolje opisuje riječ morbo. Kako bi objasnio pojam, a samim time i španjolski nogomet, Phill Ball je napisao knjigu Morbo: The Story of Spanish Football u kojoj kroz izmjenu povijesnih anegdota i analiza političkih okolnosti objašnjava kako je morbo ono što zapravo pokreće španjolski nogomet.

U doslovnom prijevodu, morbo znači bolest. Međutim, Ball morbo objašnjava kao nešto više, kao patološku potrebu da se bude jedinstven i da se istovremeno parira suparniku. To nije rivalstvo, jer nadilazi tu razinu. Zapravo, morbo je iskonska emocija koja graniči s mržnjom, ona duboko usađena razlika u razmišljanju i identitetu koja pokreće rivalstvo i tjera te da budeš apsolutno različit. Morbo nije ponašanje, nego ono što nam iznutra daje potrebu za određenom vrstom ponašanja i koja proizvodi rivalstvo. Zbog te patološke potrebe da budu drugačiji jedni od drugih i da grade svoj identitet, klub će vrlo rijetko imenovati trenera koji je prethodno vodio jednog od njegovih najvećih rivala.

Po tome je poseban Radomir Antić. On je jedini čovjek koji je trenirao i Barcelonu, i Real Madrid i Atlético Madrid. No, koliko god impresivno bilo što je u sebi pomirio tri toliko različite klupske kulture, o Antiću i španjolskom nogometu najbolju priču mogu ispričati događaji zbog kojih je odlazio s klupe.

Čovjek je trenirao Real, Atlético i Barcelonu, a u svakom klubu je prepoznao ono što taj klub dijeli od svih ostalih i poštovao to

Objektivno, daleko najveći trag Antić je ostavio na klupi Atlético Madrida. Kad je 1995. kao trener preuzeo klub, predsjednik Jesús Gil je u svom ludilu tijekom pet godina koje su tome prethodile već 15 puta na ovaj ili onaj način otpustio trenera. U netom završenoj sezoni, u kojoj je Atlético završio tek bod iznad zone ispadanja, Gil je spalio četvoricu trenera. Onda je došao Antić i Atlético je osvojio dvostruku krunu.

Antić je, doduše, pojačao momčad kupovinama. Iz Albacetea je doveo Joséa Molinu na vrata, Santija Deniju na poziciju stopera i desnog beka Delfíja Gelija kompletirajući tako obrambenu jedinicu, Milinko Pantić je došao u sredinu terena, a Ljuboslav Penev je postao prvi napadač. Drugačije se nije moglo osvježiti momčad jer je Gil 1992. ukinuo klupsku akademiju, tako da je kupovina relativno jeftinih igrača bio jedini način da se organizira nešto više od onog ruba ispadanja po kojem su Atleti plesali mjesec dana ranije. I Antić je organizirao. U prvih devet utakmica, Atlético je primio samo dva gola i bio je to znak da se sprema nešto posebno.

Kao radnici u tvornici

Obično raspadnute momčadi s hrpom novih igrača i novim trenerom traže određeno vrijeme da se sustav posloži. Antić je i u kaosu u kojem je Atlético bio prije njega našao dovoljno sustava na koji se može osloniti da to vrijeme maksimalno skrati.

Uzeo je Diega Simeonea i prilagodio se njemu i načinu na koji je on igrao.

Uostalom, način na koji je on igrao je bio način na koji je Atlético funkcionirao, to je bio identitet momčadi i ono što su navijači željeli gledati. Čovjek je u sezoni nabrao 18 žutih kartona, ali — za razliku od Reala i Barcelone, pa i Valencije i ostalih uspješnih španjolskih momčadi — Atlético je uvijek bio radna momčad i to je Antić ispoštovao.

Na neki način, igrači su bili kao radnici u tvornici. U ekstremnoj situaciji — u kojoj su La Ligu, koja je iznimno počela tek u rujnu, igrale 22 momčadi zbog administrativnih odluka vodstva natjecanja i gdje su četiri dodatne utakmice zbijene u kraći vremenski period — nijedan igrač iz početne postave nije odigrao manje od 34 utakmice. Iz vikenda u vikend, igrači su dolazili na posao i odrađivali ono što je bilo potrebno. To im je davalo karakter, imali su u momčadi nešto obiteljsko što su ljudi na tribinama prepoznali i nagradili kad su na domaćoj utakmici protiv Real Madrida kad su podigli transparent u kojem je pisalo “Antić – rođen u Arganzueli”, simbolizirajući da je i on jedan od njih, dio industrijskog kvarta grada koji siječe autocesta M-30 što je prolazila ispod tribine stadiona Vicente Calderón.

To je najviše što je Radomir Antić mogao napraviti za te ljude. Dvostruka kruna, prva u povijesti kluba i prva titula od 1977., bila je velika stvar, ali navijačima je bilo stalo da se razlikuju od najvećeg rivala. To je morbo koji pokreće španjolski nogomet.

U Realu je 1992. Antić dobio otkaz nakon drugog poraza u sezoni, iako je bio na prvom mjestu, sa sedam bodova prednosti ispred drugog na ljestvici. Igrao je atraktivan nogomet, doveo Roberta Prosinečkog i Luisa Enriquea kao najveće mlade talente i razvijao ih je u zvijezde, radio je sve na način na koji se u Realu očekuje od trenera, ali na Bernabéuu se standardi postavljaju suludo previsoko i jedan poraz te može koštati svega, iako ti je i nakon njega ostalo dovoljno bodovne zalihe na vrhu. Do kraja sezone Real je prosuo tih sedam bodova i izgubio titulu, ali Antiću više nitko nije mogao vratiti ono što zaslužuje.

Vratiti Barceloni identitet

Međutim, nekoliko godina kasnije, navijači na Vicente Calderónu su razvili transparent o Antiću kao sinu Arganzuele jer su bili ponosni na to što se oni ponašaju drugačije od ovih što navijaju za Real Madrid. Taj transparent je bio simbol razlike po kojoj oni nagrađuju one koji to zasluže. Nezamislivo u sezonama prije toga kad je Gil otpuštao po tri ili četiri trenera u sezoni, Antić je odradio još dvije sezone nakon dvostruke krune u kojima je završio peti i sedmi, a onda se razišao s klubom nakon pune tri sezone na klupi Atlético Madrida.

Međutim, kad je Gil otpustio Arriga Sacchija koji je došao nakon Antića te Claudija Ranierija, Antić se svaki put odazivao na poziv da uskoči i smiri situaciju. U svom trećem dolasku na Atléticovu klupu nije uspio. Momčad je 2000. ispala iz La Lige i Antić je dobio otkaz, ali navijači su na zadnjoj utakmici skandirali njegovo ime. Bilo je uvreda i pritiska dok je trajala sezona, jer nogomet se u Madridu shvaća jako ozbiljno i ispadanje u Segundu nije prihvatljivo, ali navijači nisu zaboravili dvostruku krunu i to da su oni drugačiji od ovih u Real Madridu.

Nakon Reala i Atlética, u Barceloni je Antić bio epizodist.

Louis van Gaal je težak čovjek, strog i tvrdoglav, ovisan o kontroli i nevjerojatno rigidan. Važnije od svega, Van Gaal je čovjek koji je u konstantnom filozofskom sukobu s Johanom Cruijffom i Barceloni je želio dokazati kako su njegove metode bolje, toliko da je gazio svu Cruijffovu ostavštinu u klubu. Završilo je kaosom. Kad je Radomir Antić 2003. preuzeo Barcelonu, klub je bio na 15. mjestu La Lige i u ozbiljnim problemima. Odnosi u momčadi su bili potpuno poremećeni, Van Gaal je ispremiješao čitavu organizaciju, a identitet kluba se potpuno izgubio. Antić se odlučio vratiti upravo to: Barcelonin identitet.

Andrés Iniesta je debitirao 16. ožujka 2003. protiv Alavésa upravo pod Antićem, a iz druge momčadi je vratio i Víctora Valdésa. Na kraju je Antić upisao 33 boda u 18 utakmica i Barcelona je završila peta na ljestvici, ali važnije od te stabilizacije je ona stabilizacija koju je Antić napravio s igračima iz vlastitog kadra. Prepoznao je što je Barcelonina poanta, shvatio je gdje je identitet i kako ga treba održavati, tako da je dao šansu Iniesti i Xaviju povećao važnost. Jednako kao što su Real činile zvijezde, a Atlético radnički nogomet, tako je u Barceloni ključno bilo prepoznati ideju koja taj klub čini drugačijim od drugih.

Antić je to napravio, ali se zadržao samo šest mjeseci jer je novoizabrani predsjednik Joan Laporta imao druge planove. Kao čovjek koji je u suštini oduvijek bio političar, shvaćao je koliko je Barcelona kao nogometni klub bitan aspekt za identitet Katalonije i njenu eventualnu nezavisnost. Njegova je ideja bila graditi momčad oko Franka Rijkaarda kao mladog trenera i Ronaldinha kao centralne zvijezde i tu se Antić nije uklapao, tako da mu nije produžen ugovor nakon šest mjeseci, pretvarajući njegov mandat u Barceloni u kraću epizodu.

Autentičan u onome što radi

Međutim, i ta kraća epizoda je bila dovoljna da se Radomir Antić upiše u legendu.

Treneri svoju plaću zarađuju pobjedama, a slavu trofejima. Antić ima i jedno i drugo — kako u ova tri kluba, tako i u Oviedu, Kini, reprezentaciji Srbije i posebno u Zaragozi, preko koje je ušao u španjolski nogomet. Ipak, ono što razlikuje vrhunske trenere od velikana nisu pobjede, nego pomalo metafizička ostavština. Tu je potrebno imati karizmu i zbilja posebne projekte, a Antić je pokazao da to ima. Čovjek je trenirao Real, Atlético i Barcelonu, a u svakom klubu je prepoznao ono što taj klub dijeli od svih ostalih i poštovao to.

To je puno teže nego što se čini, pogotovo u Španjolskoj. Za takav način rada i za takve prilagodbe treba imati toliko toga. Za početak, morate biti sposobni osjetiti ljude, prepoznati što im je važno i što im treba kako biste im to dali. Zatim, potrebno je imati nevjerojatan karakter i biti autentičan u tome što radite, da se ne pretvorite u populista, a onda je potrebno znati i vlastite limite kako biste se okružili ljudima koji će vam pomoći da budete uspješni u tako različitim sredinama. Treba vam biti stalo do ljudi i morate bezuvjetno voljeti nogomet.

Rijetki to mogu raditi uspješno, uklopiti se u sva tri okruženja i saživjeti se sa sva tri morba koja su pokretala zajednice. Zato nitko nije trenirao Atlético, Real i Barcelonu — nitko osim Radomira Antića koji je na taj način zacementirao svoju španjolsku ostavštinu.

Ne propusti top članke