Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ostavština Sport Billyja

Pojavio se prije 40 godina i kao pop-kulturna bomba spojio sport i konzumerizam za najmlađe

Zadnja izmjena: 25. veljače 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Živjeti na ovim prostorima znači cijeli život imati posla s — imenima i njihovim promjenama! Bilo da je riječ o nazivima gradova, ulica ili država, bilo da se radi o ‘nezgodnim’ imenima ili prezimenima koja nisu popularna (koliko je samo inačica u medijima smišljeno da se izbjegne spominjanje Jugoslavije), uvijek su prisutni neki problemi, nesporazumi ili trvenja. Tako svi popularni sportaši u Hrvatskoj obično imaju nadimak, ukoliko im je ime, khm, znate-već-čije. Pa tako imamo Acu i oca Joleta, Dadu ili Mikija među Vatrenima… Mijenjaju se imena ulica, trgova i nogometnih klubova kao da će vječno biti tu — uglavnom, oko imena na ovim prostorima, vjerujte, samo mijena stalna jest.

Priznajem i sam da sam time ponekad bespotrebno opterećen: recimo, oduvijek me zanimalo kako je pjevač Dado Topić, čije barem dvije pjesme i danas znam odsvirati na gitari, a koji je rođen 1949. u Novoj Gradišci, dobio ime. Naime, Dado mu je nadimak, njegovo pravo ime jest — Adolf. Ne zamjerite mi, svjestan sam da je malograđanski gurati nos u tuđi privatni život, ali baš bih htio znati okolnosti spomenutog imenovanja. Đavo, to jest ime, ne da mi mira.

Moje prvo neugodno iskustvo s imenima bilo je u ranoj dobi, već s 11 godina. Tada sam dobio sestru i prestao biti jedinac. Bilo je malo čudno, priznajem, ali problem je nastao kad su roditelji sestri htjeli nadjenuti ime — Vanda. Ja sam bio zgrožen do koštane srži, užasnut preko svake mjere. Napravio sam pravu malu pobunu, zaprijetio bježanjem od kuće ukoliko ostvare namjeru i saopćio im da su poludjeli i potpuno sišli s uma. Pa tko normalan želi djetetu dati ime, pljunuo sam na zemlju u dramatičnoj pauzi, Vanda!?

Sport Billy osvojit će svijet zahvaljujući krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji i njenoj odluci da popularizira nogomet među mlađom populacijom

Roditelji su me poslušali i odabrali drugo, lijepo ime, pa se moja sestra danas zove Mihaela, a priča o pobuni oko imena je lijepa obiteljska anegdota iz prošlih vremena. Ali ja se i danas sjećam užasa kojeg sam osjetio tad, bila je to, kunem vam se, za mene vrlo ozbiljna stvar.

A sve zbog jednog animiranog filma koji se prikazivao na televiziji. Crtić se zvao Sport Billy. Oni koji su odrastali 1980-ih, odmah su to shvatili, tamo kod spominjanja Vande. Tih je godina među nama klincima Sport Billy bio zakon.

Uništiti sport na Zemlji

Kako i ne bi kad nam je bio vršnjak, imao je curu Lilly (imao je curu, hej!) i simpatičnog psa Willyja, dolazio je s planeta Olympus koji je  Zemljin blizanac i nalazi se na suprotnoj strani Sunca. Na planetu Olympus su mu se nalazili roditelji koji su s njime komunicirali preko kompjutera neobično velikog ekrana. Sport Billy je imao simpatičnu debeljuškastu raketu kojom je putovao kroz svemir, a bilo je tu svega: borbe s vitezovima laserskih očiju, letećih tenisica sa zlatnim krilcima na sebi, spašavanja sporta i sportskih priredbi uzduž i poprijeko planeta, a najviše od svega oduševljavala nas je njegova torba, super sack, koja je originalno vrlo mala te stane u džep Billyjevih hlača i poveća se kad je naš junak izvuče.

U njoj se nalazilo sve što možete zamisliti, u istom stanju kao i torba — ako je Billyju trebao auto, on bi izvukao mali sportski auto iz torbe, stavio bi ga ispred sebe, auto bi se povećao, Billy bi sjeo u njega i pobjegao, rješivši tako opasnu situaciju i izašavši iz nje kao pobjednik, koristeći magičnu sportsku torbu.

Znamo da svaki junak treba dobrog zlikovca i Sport Billy je imao takvog, odnosno, takvu — pogađate, zvala se Vanda, bila je jako zgodna i stalno se zlo cerekala, vladala je planetom Vandaluzijom, imala je komičnog pomoćnika Alojza (u beogradskoj verziji Simčeta) i činila je sve što je u njezinoj opakoj moći da uništi — sport na Zemlji, ni više ni manje! I uspjela bi u tome svaki put da joj se hrabro nisu suprotstavljali Sport Billy, Lilly i Willy. Kao i svi pravi negativci, Vanda nam se sviđala kao što nam se i treba sviđati glavni bad guy, poput Batmanova Jokera — meni osobno, do današnjeg dana, Vanda je ostala najzgodnija negativka ikad, što nipošto ne mijenja stav o sestrinu imenu.

Ovdje moram dati mali savjet: ukoliko poneseni nostalgijom poželite pogledati omiljene crtiće iz djetinjstva, budite oprezni. Mogli biste se razočarati kao ja shvativši da je Sport Billy poprilično oskudno animiran crtić sa slabašnim, scenarističkim rješenjem svih problema u vidu super torbe i da je, sve u svemu, napravljeno samo 26 epizoda. Zašto je onda, kvragu, toliko ostao u sjećanju? U području popularne kulture odgovor je vrlo čest: došao je u pravo vrijeme. Moja generacija dočekala je Sport Billyja potpuno spremna.

Tata, kupi mi sve

Za razliku od prijašnjih generacija, mi nismo doznavali za popularne pjesme slušajući Radio Luxembourg ili molili nekog rođaka da nam s putovanja u inozemstvo donese ploču omiljenog benda. Mi smo imali garantiran džeparac koji je, doduše, profunkcionirao prije nas i bili smo djeca koja na kioske ili domaće prodavaonice odlaze kupiti proizvode namijenjene upravo njima — magazine, stripove, ploče, filmove i ostalo. Moglo bi se reći da smo prva generacija u bivšoj državi koja je uhvatila korak sa svijetom po pitanju masovne, popularne kulture i tu činjenicu doživljavali smo zdravo za gotovo.

Povijesno i geopolitički gledano, sumnjam da će ikad više postojati socijalistička zemlja u kojoj majke maloj djeci pjevaju pjesmicu Moja mala djevojčica koju nitko ne zna pod tim imenom, nego pod onim, realnijim: “Tata, kupi mi auto”.

Taj refren koji svi znamo funkcionira kao popis za kupnju: auto, bicikl, romobil, medo i zeko, kolica posebne marke, pa kolači, bomboni i dvije narandže, pa je tu ili apel za demografskom obnovom ili želja za novom lutkom: “bar jednu malenu bebu” i obećanje da je to sve, iako, na kraju pjesme mala djevojčica jednostavno zaključi: “Tata, kupi mi sve!”. Usto se konstatira i višesatno dječje stajanje pred izlogom.

Pjesma nije bila nova, nipošto, prvi put su je otpjevali Ivo Robić i Zdenka Vučković na Opatijskom festivalu 1958., a 20 godina ponavljanja refrena očigledno je uhvatilo maha, pa smo svjetsku pop kulturu i trošenje novca dočekali spremni. Odgajalo nas se za konzumerizam, shvatit ćemo kasnije.

Ukoliko malo vratite tekst unatrag, vidjet ćete da je ona super torba bila vreća iz koje je Sport Billy za nas izvukao cijelu pop kulturu. Zamislite samo, sve one stvari koje Sport Billy izvlači iz torbe i koje se zatim povećaju su, u osnovi, veličine igračke. Zgodno, vrlo zgodno, zar ne?! Nije bilo teško zamisliti da se vaši autići povećaju ili da onaj privjesak za ključeve oživi.

Tad nismo ni znali, ali taj isti Sport Billy bila je ulaznica FIFA-e u naše živote. Ne mislite valjda da su sve one maskote svjetskih nogometnih prvenstava, pa Vučko ili Zagi, pa i Paninijevi albumi samoljepljivih sličica pali s Marsa!? Nipošto. Pali su sa Olympusa, Sport Billyjeva planeta.

Revolucija u pop kulturi

Sport Billy je kao crtić svoju premijeru doživio 1979. — dakle prije 40 godina u Njemačkoj, gdje se već pojavljivao u dječjim magazinima kroz ilustracije i stripove. Lik Sport Billyja je osmišljen 1977. i u sebi je objedinjavao sport i humor te tako reklamirao sport među malim Nijemcima i Njemicama. Osmislio ga je autorski studio Ehapa Verlag, koji je pored toga napravio i maskotu za Haribo bombone i Hubba Bubba slatkiše, i tu me dočekalo poprilično iznenađenje. Naime, kao koautor Sport Billyja navodi se gigant domaćeg stripa i animacije Walter Neugebauer, uz Kurta Italiaandera i Giselu Kunstner.

Logično zvuči jer su njih troje i osnovali taj reklamni studio nakon uspješnih profesionalnih karijera u velikim korporacijama. Primjerice, naš najsvestraniji stripaš Neugebauer je u 1960-ima i 1970-ima bio urednik najpoznatijeg njemačkog strip časopisa za djecu Fix und Foxi koji je na domicilnom tržištu bio popularniji od Disneyjeva Mickeya Mousea, te se tako i prodavao. Tako je Sport Billy stvoren u Njemačkoj, a osvojit će svijet zahvaljujući krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji i njenoj odluci da popularizira nogomet među mlađom populacijom, te je za plasiranje te zamisli odabrano svjetsko nogometno prvenstvo, i to ono 1978. u Argentini.

Maskote prvenstava su se počele pojavljivati od Engleske i 1966., ali njihov pravi život započet će u pop kulturi gdje će postati najpamtljiviji vizual s nekog prvenstva, što će pratiti igračke, privjesci i sva pripadajuća galanterija suvenira. Cijelu priču najavili su upravo Sport Billy i Lilly koji će se pojaviti u finalu SP-a u Argentini, pri predstavljanju timova. Doduše, u prilično bizarnom i pomalo zastrašujućem izdanju, ali tako je krenula mala gruda koja će se zakotrljati neočekivano brzo i jako. Početak 1980-ih obilježit će revolucija u pop kulturi koju će omogućiti svemoćna televizija, a cijela stvar sa Sport Billyjem kulminirat će na onom sljedećem prvenstvu, u Španjolskoj 1982.

Upravo na prvenstvu 1982. Sport Billy će osvojiti svijet na nekoliko frontova i tako se utisnuti zauvijek u memoriju generacije. FIFA je trofej za fair-play upravo na tom prvenstvu odlučila spojiti sa Sport Billyjem, pa je trofej napravljen kao zlatni Billy, koji s vremenske distance izgleda kako kakva skupocjena kolekcionarska figura. Album samoljepljivih sličica na tom prvenstvu postat će više dječji, opet zahvaljujući crnokosom dječaku; tome pridodajte vrlo popularni animirani televizijski serijal i sve pomnožite sa brdom svih mogućih igračaka koje možete zamisliti: dječji satovi, privjesci, stolni nogometi, pištolji na vodu, maske i peraje, reketi za badminton, figurice svih veličina i kvaliteta izrade — dobit ćete pop-kulturnu bombu u Europi i svijetu (nešto slično se u isto vrijeme odvijalo u Sjedinjenim državama s Transformersima i He-Manom), koja je zarađivala enormni novac.

Šipak pun koštica

Tih godina vas fenomen Sport Billyja nije mogao zaobići jer je bio doslovno posvuda, a treba primijetiti da je cijela stvar počivala upravo na onome što cijeli svijet razumije bez prijevoda — Maradonin dribling, Jordanovo zakucavanje ili McEnroeov servis. Dakle, sport.

Sport je poslužio kao vezivo što će povezati djecu i mlade u masu koja će, zauzvrat, iskrcati gomilu novca. Usput, Sport Billy je odrađivao još jednu zadaću, onu afirmativnu i prosvjetiteljsku: zalagao se za timski rad, fair-play i poštivanje suparnika, boreći se protiv Vande — dakle, prijevare, korupcije i laži u sportu. Tko zna, možda je u tom trenutku u dječacima širom svijeta usađena vječna želja za lijepim i čistim sportom; želja koja će kroz kasnija desetljeća biti kompromitirana na sve moguće načine, praćena Vandinim zlokobnim smijehom.

Sport Billyja je FIFA zamislila kao maskotu organizacije koja će imati svoju podmaskotu na svakom prvenstvu, ali to se pokazalo kompliciranim. Maskote su se pokazale samodostatnima, a Billy se zadržao kao maskota i trofej za fair play sve do SP-a u SAD-u 1994., iako ga se slabo tko sjeća u toj ulozi.

Masovna ili popularna kultura ponekad sliči velikom brdu smeća u kojemu, ako pogledate pod pravim kutem i svjetlom, povremeno možete ugledati zlatnu žilu prošlog vremena i sjećanja. Tamo negdje ugledat ćete crnokosog dječaka kako vedro udara loptu za kojom biste nekoć potrčali bez razmišljanja i koji će vas podsjetiti na uzbuđeno trčanje prema trafici dok stišćete vlažnu hiljadarku u dlanovima, sve kako biste kupili još vrećica sa sličicama ili neki strip. Bit će to prizori uz koje čujete one dječje pjesme što su ih nekoć kvalitetno izvodili revijalni orkestri, kad vam se svijet učinio kao onaj “šipak pun koštica” iz one pjesme koju vam je mama pjevušila, dok još nismo ni slutili da će nam od svega ostati samo jedan popriličan — šipak.

I zato nam danas, kad se ne snalazimo među pokemonima koje “moraš skupit sve”, gormitima sedme generacije ili njihovim aktualnim ekvivalentima koji god bili, nitko drugi nije kriv. Mi smo prvi počeli.

Ne propusti top članke