Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

On je možda ključ Super Bowla

Mogao je raditi za NASA-u ili graditi avione, ali previše je volio američki nogomet

Zadnja izmjena: 6. veljače 2017. Profimedia

Ljudi obično počnu pratiti neki sport pod utjecajem društva, iz obiteljske tradicije ili iz dosade. U svijetu superjunaka i akcije, atrakcije i taktiziranja, ja sam valjda jedini čovjek na svijetu koji je počeo pratiti neki sport zbog komentatora.

Zapravo, sjećam se točnog dana kada sam prvi put pogledao NFL utakmicu. Datum je bio 5. veljače 2012., iako je tehnički prošla ponoć.

Tog 5. veljače predozirao sam se lošim nogometom. Prvo, tamo negdje iza ručka, Milan i Napoli, klasična talijanština – spora utakmica, dosadan nogomet i neizbježnih 0:0. Odmah iza njih na rasporedu su bili Chelsea i Manchester United. Prvo poluvrijeme i 1:0 za Chelsea, ako dobro pamtim nekim autogolom, a igra dosadnija nego na San Siru. Drugo poluvrijeme odmah 3:0, volejčina Juana Mate i neki gol glavom odbijen u gužvi. A onda dva penala za United i gol iz centaršuta za izjednačenje na 3:3. Hrpa golova, show od drugog poluvremena, ali da pitate kako su ljudi odigrali, odgovor bi bio – loše. A onda, pelin na kraju, Atlético Madrid i Valencia u utakmici u kojoj se nisu mogli odlučiti tko je bio lošiji, tako da je završilo 0:0.

Šest vrhunskih ekipa, tri obećavajuće utakmice i jedva pola sata podnošljivog nogometa. Sjedio sam razočaran, besciljno vrtio programe i naletio na činjenicu da je baš tu večer Super Bowl. Američke serije su nam dale jako dobar okvir za procjenu koliko je to važan sportski događaj, tako da sam mu odlučio pružiti šansu. Iskreno, pružio bi ja šansu i glupljim stvarima s obzirom na to da sam morao učiti, te da sam svim silama odgađao barem otvoriti skriptu.

To što nisam baš baratao svim pravilima nisam vidio kao problem. Do samog početka izguglao sam osnovna pravila, jer sve se tada činilo boljom idejom od učenja. Pomogli su mi i komentatori, jer su kroz prijenos ubacivali suludu količinu zanimljivih podataka. Doduše, meni je svaka informacija i svako pojašnjenje bilo vrijedno, s obzirom da nisam imao pojma ni o čemu. Tada nisam znao, ali komentatori su bili naš Hrvoje Frančeski i Hrvoje Bulić, te još jedan treći tip kojemu sam zaboravio ime. Jer tko normalan pamti imena komentatora, ako nisu Jon Champion i Jim Beglin.

Pustiti suparnika da zabije? Nezamisliv koncept

Što se tiče same utakmice, ne mogu baš reći da se sjećam previše toga. Naš sam nogomet već tada previše analizirao, nisam mogao pogledati utakmicu da ne razmišljam o taktici, prilagodbama i rješenjima. Ovdje nisam kužio ništa i nisam imao što analizirati; samo sam gledao kako se ljudi sudaraju, kako bacaju jajoliku loptu i trče suludo brzo.

I to je bilo nekako opuštajuće. Trajalo je kao sedam gladnih godina, ali zbog čitavog okruženja predvođenog komentatorima nije bilo dosadno. Doduše, tad se nije činilo kako su me dovoljno zainteresirali da NFL postane išta više od jednokratnog bijega od učenja.

Međutim, na kraju se dogodilo nešto što me baš zaintrigiralo. Komentatori su se počeli raspravljati o teoriji da jedna od momčadi jednostavno dopusti touchdown. Znači, kao legitimna taktika se postavlja situacija da pustiš protivniku da ti zabije, kako bi ti mogao obraniti prednost time da postigneš novi touchdown. Pobogu. Znači, ne dovesti protivnika u poziciju u kojoj ćeš nekom riskantnom obranom pokušati ukrasti posjed, nego doslovno pustiti suparnika da zabije, uštedjeti vrijeme na satu i onda pokušati ponovo vratiti prednost napadom.

Meni je koncept bio potpuno nezamisliv, ali NFL me je kupio baš time. Ne atraktivnošću, ne intenzitetom igre, ne time što je svaki od igrača u rosteru toliko specijaliziram da je pokrete doveo do savršenstva, nego time da je sasvim legitimna strategija propustiti protivnika da ti zabije i da postoje izgledne šanse da to završi dobro. Odlučio sam da me taj NFL ipak zanima.

Svi prijatelji koje sam uspio nagovoriti da daju NFL-u šansu navukli su se u rekordnom roku. Sport je fantastičan

Iduća sezona je protekla u upoznavanju sa sportom, pravilima, običajima i terminima, pa ne mogu baš tvrditi da se sjećam previše toga, osim komentatora koji su mi stvarno bili razlog više da pogledam utakmicu. Pravila i terminologiju sam usvojio, a taktiku sam odlučio ignorirati da ne počnem previše razmišljati i o njoj. Pa nisam toliki štreber da me sekiraju izbori akcija u NFL-u.

Ali sam, ispostavilo se, toliki hipster da me početak NFL sezone istinski veseli.

Nakon što sam prvi put pogledao Super Bowl, a nakon toga uzeo jednu sezonu za upoznavanje, mogu reći da NFL intenzivno pratim tek od one iduće sezone koju je zaokružio Super Bowl XLVIII.

Madrac na napuhavanje u uredu

U toj mi je sezoni za oko zapeo jedan sasvim osebujan tip. Debeli i stalno namršteni bradonja u crvenoj hoodici koji je nosio kapu naopako, imao slušalice na glavi i žutu olovku iza uha. Realno, nije mu baš nečemu služila s obzirom na to da je u rukama imao tablet i plastificirane folije, ali on ju je nosio iza uha. I nekako mi se svidio, valjda jer me podsjetio na nedavno preminulog djeda koji je često znao zataknuti grančicu mente za uho. Priznajem, malo čudna asocijacija, ali tako je to s emocijama.

I baš taj čudak s olovkom za uhom ima potencijal postati ključni čovjek Super Bowla LI. Riječ je o Mattu Patriciji, defenzivnom koordinatoru New England Patriotsa.

Zanimljivo, cool debeljko se nije ni trebao naći tu, s tom naopakom kapom i sasvim beskorisnom olovkom. Patricia je po struci aeronautički inženjer, pravi pravcati raketni znanstvenik koji je na faksu igrao kao ofenzivni linijaš. Mogao je graditi avione ili raditi za NASA-u, ali jednostavno je previše volio američki nogomet. U Patriotse je došao 2004. i to kao jedan od mora nižih trenera u franšizi. Na razgovoru s Billom Belichickom se snašao skroz dobro, ovaj ga je vozao kroz akcije i stavljao na stres-test, a Patricia je bio savršeno spreman i koncentriran, baš kako doliči jednom raketnom znanstveniku. Belichick ga je nazvao, ponudio mu je posao, ali je zahtijevao odgovor iste sekunde. Kako piše Tim Rohan, Patricia se premišljao, želio se konzultirati sa ženom, a Patriotsi su zatvorili vrata. Po njihovom je mišljenju oklijevanjem pokazao manjak predanosti.

Tada nisu ni svjesni bili koliko su pogriješili u procjeni.

Tek na inzistiranje i osobnu preporuku direktora operacija Nicka Carparellija, Belichick ga je ipak angažirao, a Patricia je pokazao da mu je predanost glavna vrlina. Rohan piše kako je u početku svog rada Matt u uredu imao madrac na napuhavanje, jer često od previše posla nije stigao ići doma; radio je barem 12 sati dnevno, pred utakmice se to penjalo i na 18. Oko za detalje i iznimna disciplina rezultirali su mnogim korisnim idejama za unaprjeđenje efikasnosti rada unutar organizacije.

Spremni na sve opcije

Patricia je modernizirao Patriotse te njihove načine skautiranja igrača, kao i suparnika. Organizirao je seminare i za igrače i za trenere u kojima ih je učio koristiti se programima koje je ponekad i sam pisao, u cilju da što bolje katalogizira sve komplicirane sheme i opsežne podatke koje je izvlačio skautirajući protivnike.

Belichick je znao cijeniti to što mu je uštedio nekoliko sati dnevno lakšom i preciznijom dostupnošću podataka. Matt Patricia je konstantno napredovao – sve do čina defenzivnog koordinatora, gdje vrlo brzo upada u oči uz aut liniju, sa slušalicama na glavi i olovkom za uhom.

Kao defenzivni koordinator Patricia je baš ono što biste očekivali od nekoga tko može raditi za NASA-u.

Tip ima sve odgovore i razrađene planove na situacije koje se mogu činiti nevjerojatnima. Prije točno dvije godine Patriotsi su imali Super Bowl duel sa Seattle Seahawksima i fantastičnim Marshawnom Lynchom. Kad je cijeli svijet očekivao da će Seattle iskoristiti Lyncha i uzeti taj jard probijanjem na 25 sekundi do kraja, s obzirom na to da je ovaj bio praktično nezaustavljiv u svom Beast Modeu, trener Seattlea Pete Carroll odlučio je pozvati akciju dodavanjem.

Protiv 95 posto drugih ekipa iznenađenje bi prošlo i Seahawksi bi uzeli uzastopne naslove NFL-a. Ipak, Patriotsi nisu svi drugi, a raketni znanstvenik je bio spreman i pročitao je akciju. U igru je ušao Malcolm Butler, nedraftirani obrambeni igrač koji je bio na rubu rotacije. U zadnjem napadu utakmice, kad više nije bilo nikakvog rezona pustiti touchdown pa se braniti napadom, Butler presijeca loptu  i donosi naslov New England Patriotsima. I to je sukus Matta Patricije i Patriotsa općenito: koliko god opcija bila iznenađujuća, oni su je ukalkulirali negdje kroz programe koji je Patricia napisao, već je vježbali ili barem razmotrili.

Fleksibilna obrana

U Super Bowlu LI s druge strane im dolaze Atlanta Falcons, najbolji napad lige na pogon MVP quarterbacka Matta Ryana i nevjerojatnog hvatača Julija Jonesa.

Patriotsi su se za vrijeme sezone riješili Jamieja Collinsa, koji je bio jedan od ključnih igrača obrane, a u odnosu na lani ostali su i bez Chandlera Jonesa i Jeroda Mayoa. Dakle, u samom srcu obrane Matt Patricia je ostao bez tri ključna igrača; Mayo je imao višak godina, Collins višak ega, a za Jonesa jednostavno nisu imali novca, s obzirom daje NFL roster sastavljen od 53 igrača.

I uz sve to, Patricia je imao rješenje jer Patriotsi imaju najuspješniju obranu. Doduše, u ligi ima i boljih i strašnijih obrana, ali Patriotsi primaju najmanje poena kroz sezonu.

Napad Patriotsa će isporučiti svoje, na obrani ostaje da bude jezičac na vagi protiv najboljeg napada lige. Velika snaga Falconsa, osim Ryana i genijalca Jonesa, njihova je fleksibilnost. Imaju igrače na poziciji tight enda koji mogu i blokirati i hvatati, te trkače koji mogu i hvatati i trčati. Ako se previše posvetite čuvanju Jonesa, uništit će vas drugi hvatači. Ako spustite previše igrača u pokrivanje hvatača, probit će vas trkom, a ako zatvorite trčanje raširit će teren running backom koji može hvatati. Ryan će sigurno imati opcije u ovisnosti onoga što protivnik pošalje na teren.

Međutim, obrana Patriotsa još je fleksibilnija. Imaju Patricka Chunga na poziciji safetyja koji može igrati i protiv tight endova i protiv slot hvatača i zaustavljati probijanje, a središnji bloker Dont’a Hightower može braniti napad dodavanjem i trčanjem. Uz dva gotovo jednako elitna cornerbacka koji mogu preuzimati Jonesa između sebe, to izgleda koncepcijski obećavajuće. Ipak, kada imate dvije centralne figure u obrani koje su tako polivalentne, onda je lakše oko njih skupljati ljude koji mogu igrati različite role i prilagoditi se situaciji.

Doduše, pomogne i činjenica da imaju bradatog genijalca sa slušalicama na glavi i olovkom iza uha, koji kontrolira sve moguće opcije. Raketnog znanstvenika, inženjera aeronautike koji je ključ Super Bowla.

Koja manekenka ima bolje noge

Ljudi se boje onoga što ne poznaju i to je glavni razlog zbog kojeg odbijaju dati šansu američkom nogometu. Svi prijatelji koje sam uspio nagovoriti da daju NFL-u šansu navukli su se u rekordnom roku. Sport je fantastičan; usprkos dugim pauzama, u dijelovima koji se igraju nevjerojatno je pun intenziteta. U momčadi imate 53 člana i svaki ima svoju ulogu, a neki od njih imaju toliko specijalizirane uloge da su ih doveli do savršenstva.

Zamislite nogometaša koji ulazi samo izvesti aut. E pa u NFL-u imate long snappere, ljude koji izvode loptu samo u određenim situacijama i njihova uloga je baciti loptu iz čučnja između nogu nekih 15-ak metara. Zamislite koliko su se oni usavršili u toj akciji i koliko se morate potruditi da ih nadmašite. Većina stvari koje se u NFL-u radi dovedena je blizu savršenstva, za pobjedu vam stvarno treba 100% koncentracije i to je njegova glavna draž.

Dajte šansu NFL-u. Doduše, Frančeski više ne prenosi utakmice, ali Hrvoje Bulić i Ivan Ivković su stvarno najbolji komentatorski duo kod nas. Barataju materijom, imaju dobru kemiju, nisu suhoparni i imaju osjećaj za publiku. Pa ljudi su jednom na dosadnoj utakmici raspravljali o tome koja manekenka ima bolje noge. Imaju ogromnu količinu znanja o samom sportu, a opet to prezentiraju nevjerojatno opušteno. Nisu banalni onima koji prate dugo, a nisu naporni početnicima. Mene su komentatori zainteresirali za NFL, možda će i vas.

Ne propusti top članke