Hrvatska je dvaput zaredom igrala polufinale Svjetskog prvenstva. To spominjem ne uz lupanje o prsa ili kako bih rekao nešto što cijela nacija već odavno ne zna. Spominjem to zato što je riječ o Svjetskom prvenstvu, kada smo svi, htjeli ili ne htjeli, skloni skokovima iz krajnost u krajnost. Znate već o čemu govorim; junaci ili tragičari, heroji ili luzeri.
Pa ipak, koliko god svi bili skloni korigirati svoje dojmove, zaključke i stavove isključivo prema rezultatu, činjenica ostaje da kolektivno narodno razočaranje nakon poraza od Argentine govori dovoljno o tome što ova hrvatska reprezentacija radi na velikim turnirima u posljednje četiri godine. Mnogima će to biti mala utjeha. Na kraju balade, Hrvatska je danas bila žrtva vlastitog uspjeha.
‘Ko se mača lača, od mača i pogiba. Ili, u engleskoj verziji, koja zvuči kudikamo nemilosrdnije, live by the sword, die by the sword. Jer Hrvatska je utakmicu pripremila gotovo identično kao i onu protiv Brazila, od početne postave do taktičkog pristupa. Uostalom, zašto i ne bi, kada je na taj način, protiv svih očekivanja, tako izbacila prvog favorita turnira u četvrtfinalu. U redu, imaš Marcela Brozovića, Matea Kovačića i Luku Modrića u veznoj liniji, daj im da umrtve igru, da se oko njih Argentinci odbijaju kao ping-pong loptice, ostani u egalu i nadaj se da će netko od tvojih monstruma mentaliteta napraviti nešto u napadu.
Kao i protiv Brazila, Hrvatska je dopustila suparniku pregršt prilika, za razliku od te utakmice, Dominik Livaković nije bio svemoguć, za razliku od te utakmice, Argentina, ofenzivno moćna, silno talentirana Argentina, iskoristila je svoje šanse. To je narav turnirskog nogometa, čiju su formu hrvatski reprezentativci tako dobro savladali od Rusije do Katara. Sitnice, varijable, trenuci sreće ili nesreće su ti koji odlučuju.
Hrvatska je na kocki živjela cijelo prvenstvo. Prije ili kasnije, kocka ti okrene leđa
Do Argentine, Hrvatska je bila ta koja je suvereno vladala u tim trenucima, unatoč činjenici da, budemo li iskreni, na cijelom turniru nije pošteno nadigrala niti jednu reprezentaciju osim Kanade. Vatreni su sve do polufinala jahali taj val, najjači bili kada je bilo najbitnije, ali večeras je bilo dovoljno da jedan diskutabilni kontakt u kaznenom prostoru rezultira penalom za Lea Messija, a onda, pet minuta kasnije, komadić sreće otkine se na argentinsku stranu i pokloni Juliánu Álvarezu gol za 2-0.
Je li Argentina stvorila išta konkretno prije tih pet minuta? Ne baš, ali to sada nije ni bitno. Hrvatski plan, koji je ovisio o utakmici malih margina, o srazu koji je cijelo vrijeme visio o koncu, rasprsnuo se u milijun komadića. Nakon toga, Hrvatska je morala svoj vezni red, svoju kontrolu loptom početi koristiti ne za kontrolu nego za juriš na gol. Na poluvremenu su ušli Mislav Oršić i Nikola Vlašić, ali nije bilo pomoći. Ušli su kasnije najprije Bruno Petković, pa onda i Marko Livaja, centarfori oko kojih su se lomila koplja prije prvenstva, ali bilo je kasno, iako se još imalo za igrati gotovo cijelo drugo poluvrijeme. Nije bio potreban niti trenutak Messijeve klase, koji je odvrtio godine i slomio senzaciju prvenstva, Joška Gvardiola, te Álvarezu servirao gol za 3-0 na pladnju.
Jer, ako ćemo biti iskreni, Hrvatska nije u 90 minuta pokazala ni približno dovoljno da bi okrenula 0-2, kamoli 0-3 protiv ovakve Argentine, još jedne reprezentacije koja, još od ljeta 2021. i osvajanja kontinentalne titule, sve prijelomne trenutke baca na svoju stranu. Hrvatska je u 90 minuta šutnula tek dvaput unutar okvira gola; pucali su Ivan Perišić i Lovro Majer, oba puta iz daljine, oba puta potpuno bezopasno. S druge strane, Argentina je zabila tri, a mogla je i više, da Livaković nije obranio Alexisu Mac Allisteru i Messiju.
Hrvatska je doživjela najteži poraz na svjetskim prvenstvima. Temeljito je nadigrana od Argentine koja se dokazala kao puno bolja momčad, ali dogodilo se ono što se lako moglo dogoditi protiv Belgije, protiv Brazila, pa i protiv Japana. Ako smo bili u redu s tim da dvaput prolazimo nakon raspucavanja, nakon što smo igrali minimizirajući rizik i oslanjajući se na svoju nadnaravnu mogućnost lomljenja utakmica u ključnim trenucima, onda moramo biti u redu i s ovim, kada padnemo na vlastiti mač.
Drugim riječima, ovo nije potop, niti katastrofa, unatoč rezultatu. Ili, ako baš insistirate da jest, onda je to katastrofa koja je nuspojava svega onoga što je Hrvatskoj u posljednje četiri godine donijelo toliko uspjeha. To je manifestna, frojdovska poleđina hrvatskog pristupa u nokaut fazi velikih turnira.
Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj, napisao je davno Stéphane Mallarmé. Hrvatska je na toj kocki živjela cijelo prvenstvo, možda čak i od nokaut faze u Rusiji. To ne znači da nije zaslužila sve što je napravila, baš suprotno, jer znati prepoznati da je upravo to ključ turnirskog nogometa može samo vrhunska reprezentacija. Na kraju dana, dvije stvari mogu biti točne: Hrvatska je, neovisno o ovom polufinalu, jedna od najboljih nokaut reprezentacija u povijesti svjetskih prvenstava, ali kocka ti, prije ili kasnije, okrene leđa.
