Ne tako davno, prije samo desetak godina, fizički dominantan napadač sa sjajnom tehnikom i talentom povezivanja linija bio je luksuz kakav su mogli priuštiti samo najbogatiji klubovi. Zapravo, ogolimo li stvari do temelja, radilo se o Zlatanu Ibrahimoviću i Karimu Benzemi kao izoliranim slučajevima. Ostali se napadači — koliko god bilo onih koji su odgovarali karakteristikama po visini, snazi i tehničkim kvalitetama — nisu spuštali u prostor između linija i nisu sudjelovali u kreaciji igre po zemlji. Oni su svoje fizičke predispozicije primarno koristili u drugačijim situacijama.
Međutim, nogomet se promijenio i uloge su se modificirale.
Barcelona je u sezoni 2010./11. drugi put u tri godine osvojila Ligu prvaka i stil igre koji je uspostavio Pep Guardiola počeo se širiti svijetom kao recept za uspjeh. Pa ipak, te je sezone samo šest vratara u Ligi prvaka imalo više od 10 kratkih dodavanja po utakmici. Víctor Valdés je bio drugi, a rekorder je bio Thomas Kraft, kojeg je Louis van Gaal u Bayernu rotirao s Hans-Jörgom Buttom, tako da je stigao odraditi četiri utakmice u Ligi prvaka i skupiti 13,8 točnih kratkih dodavanja po utakmici. Za usporedbu, Dominik Livaković je u šest ovosezonskih utakmica Lige prvaka imao prosjek od 16,3 točnih kratkih dodavanja, a od 32 kluba u grupnoj fazi samo Atlético Madrid, Red Bull Salzburg, Maccabi Haifa i Viktoria Plzeň imaju manje od 10 kratkih dodavanja od golmana. To su dvije momčadi s vrlo specifičnim stilom igre i dva potpuna autsajdera.
Samom činjenicom da gotovo sve momčadi pokušavaju graditi napade iz zadnje linije smanjila se potreba za fizički dominantnim napadačem koji bi se trebao hrvati sa stoperima i pokušati spustiti ispucane lopte. Takvih je situacija bilo sve manje i od napadača se sve više tražilo da se spuste u prostor između linija te pokušaju pomoći u kreaciji.
Weghorst je neka vrsta “udarnog ovna” kojeg će United koristiti za rušenje obrane kad je prisiljen na opsadu suparničkog gola. Ali on nije običan grmalj
Dugo vremena nije bilo robusnih napadača koji su to radili. Tijekom godina treninga usađivane su drastično drugačije navike igračima koji su se mogli osloniti na fizičku dominaciju i i sve su kombinatorne devetke išle u smjeru nekadašnjih krila s navikom ulaska u sredinu, prilagođenih novoj ulozi. Ali Ibrahimović i Benzema su dokaz da korpulentnost i fizička snaga nisu eliminacijski kriteriji. Dapače, baš fizička dominacija nosi dodatnu prednost u građenju lopte i čuvanju posjeda.
Najbolje je to pokazalo ljeto 2021. i Europsko prvenstvo. Ostavimo li po strani Benzemu ili Harryja Kanea koji su elita europskog nogometa, pojavili su se igrači srednje klase koji su svojim reprezentacijama nudili sličan luksuz povezivanja linija. Roman Jaremčuk, Jonas Wind i Wout Weghorst su redom visoki preko 190 centimetara, imaju fizički okvir, ali su dovoljno dobri tehnički i jako su korisni kad se trebaju okrenuti leđima prema golu, sačuvati loptu i sudjelovati u kreaciji igre.
Ten Hagov plan B
U isti kalup se uklapa i Bruno Petković. On s Jaremčukom, Windom i Weghorstom dijeli dobar dio fizičkih predispozicija, ali i statističkog učinka; svi imaju otprilike isti broj dodira s loptom, sličan broj ključnih dodavanja i obrambenog doprinosa kroz osvojene posjede. Postoje i sitne razlike: Petković je malo bolji dribler od ostalih, Jaremčuk i Weghorst su nešto bolji realizatori, a Wind dodavač; no, riječ je o igračima sličnog stila igre, sličnog učinka, slične dobi sličnog statusa na tržištu.
Međutim, kako je Europsko prvenstvo razbilo iluziju da je Petković igrač za Barcelonu ili Bayern — jer zaista je bio igrač strašne kombinacije fizičke snage, tehnike i sudjelovanja u igri, što je dugo vremena bilo luksuz najvećih, prije nego što se istovremeno pojavio niz sličnih igrača — tako i Weghorstov transfer u Manchester United daje putokaz što bi eventualno mogla biti Petkovićeva budućnost.
United ne dovodi Weghorsta da bude prvi napadač. Čovjek naprosto nije ta klasa da će momčad takvih ambicija graditi igru na njemu i da će biti alfa mužjak. Međutim, ne može se ignorirati činjenica da Weghorst ima 197 centimetara visine.
Zato Wesley Sneijder nije bio u pravu kada je u intervjuu za nizozemski Voetbal Primeur rekao da ima 300 igrača kao što je Weghorst. Vjerojatno zaista ima pozamašan broj napadača koji su otprilike te kvalitete, ali koliko je tih visoko kao Weghorst? Ili koliko je toliko visokih napadača koji se mogu spustiti prema veznoj liniji, primiti loptu u noge i razigrati ostatak momčadi? Presjek ta dva skupa je i dalje vrlo uzak. Prije desetak godina se sastojao samo od Ibrahimovića i Benzeme, a sada se malo proširio, ali i dalje nije toliko širok da postoje stotine takvih igrača.
To je razlog zbog kojeg Erik ten Hag dovodi Weghorsta. Primarno, riječ je o prilično jeftinom ulaganju za klub koji je istresao 100 milijuna eura za Antonyja i koji među 10 najskupljih kupovina u povijesti Premier lige ima petoricu igrača. Za njih je dovođenje Weghorsta sitniš, a Ten Hag u njemu ima potencijalni plan B koji ne uključuje potpuno razbijanje plana A.
Ten Hagova je ideja je igrati pozicijski nogomet. Čak i onda kad United gubi i kad je prisiljen loviti rezultat, cilj ostaje graditi napade i imati opcije za dodavanje između linija. To nekakav Sam Vokes, najdominantniji skakač među napadačima u engleskim nižim ligama i jedan od onih 300 koje Sneijder spominje, ne može donijeti. Ali Weghorst može. S njim na treneru United može pratiti plan A jer ima igrača koji može donekle odgovoriti zahtjevima trenera i koji definitivno nije obični grmalj. Ali istovremeno Ten Hag s Weghorstom ima 197 centimetara visok orijentir koji može postati efikasna meta u kaznenom prostoru kad United uspije organizirati napad i dođe do završnice. Kad u završnici imate toliko visokog čovjeka, suparnički se stoperi moraju prilagoditi i drugačije postaviti, htjeli to ili ne.
Opcija za Petkovića
U suštini, Weghorst je neka vrsta “udarnog ovna” kojeg će United koristiti za rušenje obrane kad je prisiljen na opsadu suparničkog gola. Ne radi to kao Andy Carroll, posljednji veliki centarfor tog tipa koji će na juriš osvajati kaznene prostore i rušiti sve oko sebe, ali je dovoljno visok i jak da bude faktor koji se ne može ignorirati. Posebno jer su nestajanjem klasičnih ‘ovnova’ i obrane evoluirale, a to znači da su stoperi sve brži i sposobniji pokrivati dubine, ali istovremeno su i sve manje naviknuti pokrivati visine. Sve uz bonus da United s Weghorstom kao planom B nikad do kraja ne mora napustiti plan A.
To je i dio priče koji se potencijalno tiče i Petkovića.
Vjerojatno je sada i najvjernijim navijačima jasno da Petković neće biti glavni igrač u Barceloni ili Bayernu, a klubovi koji mu mogu dati ulogu alfa mužjaka teško mogu dati i ponudu koja će zadovoljiti i njega i Dinamo. Put koji Petkovića potencijalno vodi na vrh europskog nogometa ide sličnim pravcem kojim je otišao Weghorst i za cilj ima opciju plana B neke od najjačih momčadi. Opciju u kojoj trener još uvijek ima varijantu preko koje može igrati i ne mora se prebaciti na bunarenje dugim loptama, a istovremeno u završnici ima fizički dominantnog igrača u kaznenom prostoru na kojeg se suparnik mora adaptirati — udarnog ovna s talentom povezivanja linija.
