Kad je prije dvije godine debitirao u Davis Cupu, a bilo je to vatreno krštenje protiv Rafaela Nadala u Madridu, tada 21-godišnji Borna Gojo bio je 280. igrač na svijetu. Nije se puno toga promijenilo u međuvremenu; Borna je trenutno 279., pa iako je taj meč protiv Nadala dao naslutiti da se u njemu krije bolji renking, te iako je neko kraće vrijeme bio na pragu ulaska u top 200, činjenica da je izabran igrati singl na ovogodišnjem izdanju Davis Cupa više od ičega govorila je o realnom stanju stvari u hrvatskom tenisu.
To će ujedno reći i da Italija u ovom trenutku ima 22 igrača koji su bolje rangirani od Goje, od čega se njih sedmorica nalaze u top 100. Za zemlju koja je treća na svijetu po broju profesionalnih tenisača to možda i nije toliko čudno.
Italija je u posljednjih nekoliko godina doživjela svojevrsni teniski boom, a jedan od razloga tome je i činjenica da organizira jako puno Challengera. Primjerice, 2019. održalo se njih 17, dok ih je ove godine bilo čak 25; za usporedbu, Hrvatska ih je ove sezone organizirala pet, što je zapravo iznenađujuće puno, pa i pokazatelj nekih sitnih pozitivnih promjena, iako su hrvatskim igračima potrebniji Futuresi… Koliko su ti turniri važni za talijanske igrače sugerira činjenica da su te 2019. od spomenutih 17 domaći igrači osvojili njih osam, dok su u još četiri navrata bili finalisti. Lorenzo Sonego je, primjerice, svoja prva dva Challengera osvojio upravo na domaćem tlu.
Italija zapravo ima sve; jasnu strategiju rada s djecom od najranije dobi — i naglasak nije na rezultatima — mrežu dobrih trenera, inače i drugi najveći broj teniskih trenera na svijetu, a onda i veliki broj turnira. Nema nacionalni teniski centar, ali ima decentralizirani sustav koji mladim igračima pruža priliku da budu blizu svojih obitelji i prijatelja. Talijanski je teniski savez 2019. imao prihod od 64 milijuna eura; Hrvatski teniski savez je prije tri godine, kad je Hrvatska uzela DC, uprihodio oko 18 milijuna kuna, a 21 posto toga došlo je upravo od Davis Cupa.
Ti ćudljivi Hrvati su po tko zna koji put napravili nešto što mi uzimamo pod normalno, ali nije. Radi se sad već o mentalitetu
Talijani imaju sve, ali opet, nedostaje im jedna stvar. Fali im Borna Gojo. Fali im taj već pomalo isfustrirani, ali itekako gladni luđak.
“Igrati za svoju zemlju znači mi 50 puta više od toga kad igram samo za sebe“, ispričao je neki dan pomalo i tipičnu priču. “Ne postanem tako lako frustriran kad igram za svoje suigrače i zemlju. To je veliki privilegij za mene i uživam u svakom trenutku.”
Gojina najveća pobjeda
Jedan od ključnih poteza koji su Hrvatskoj omogućili jučerašnju pobjedu protiv Italije — koja se u nas uzima kao sasvim normalna, ali ona to zapravo uopće nije — dogodio se još dan prije jučerašnjeg ogleda, u susretu s Mađarskom. Izbornik Vedran Martić tada je i pomalo iznenađujuće za prvi dvoboj u singlu umjesto Goje stavio Ninu Serdarušića.
Nije se radilo o tome da je odmarao Goju; Borna je profesionalac, čovjek je u treningu 11 mjeseci godišnje, imao je i dva slobodna dana i ne bi mu bio problem igrati dan za danom. Radilo se upravo o tome što je Gojo ipak 279. na svijetu i unatoč tome što je tri dana ranije upisao vjerojatno i svoju najveću pobjedu, onu protiv Alexeija Popyrina, realno se moglo dogoditi da izgubi meč protiv Fabiana Maruszana. Odnosno, postojala je realna opasnost da u meč sa Sonegom uđe s porazom od 359. igrača na svijetu, umjesto s pozitivnim mentalitetom i svojom najvećom pobjedom u karijeri.
Osim toga, Martić je znao da Serdarušić nije nikakav autsajder u tom meču, pa i da nije odigrao kako je odigrao, a bilo je to jako dobro, znao je da će jednu potrebnu pobjedu vjerojatno donijeti ili Marin Čilić ili Mate Pavić i Nikola Mektić; lako je moguće da je znao i da za ogled otpada najbolji mađarski igrač Márton Fucsovics.
Bez obzira na taj pomalo i šahovski Martićev potez, Gojo je jučer odigrao meč koji je prkosio zdravom razumu te ponovno upisao najveću pobjedu u karijeri.
Dečko je odigrao brutalno dobro i lako je moguće da je došao do točke koja će označiti prekretnicu. Nemali broj igrača izvan 150 ili 200 najboljih zapravo ima igru, ali iz ovog ili onog razloga ne mogu uhvatiti kontinuitet. Jest, da, Borna je igrao rasterećeno i Sonego se vidljivo stisnuo u trećem setu, preplašio se ‘debakla’ protiv takvog ‘liliputanca’ — što je i Čili dan prije prolazilo kroz glavu, samo što je njegov meč bio sasvim nebitan — ali opet je kroz cijeli meč Gojo pokazivao i taj neki ulični bezobrazluk, pa i svijest da se radi o ‘biti ili ne biti’. Duboko sam uvjeren i da bi, koliko je god bio pristojan i zahvalan na kraju, s tribina radije imao podršku nekoliko sirovih torcidaša nego onih dosadnjikavih likova s trubama ili čime već…
Dajte nam tog Đokovića
Hrvatska ima i tog Čilića, čovjeka koji je donio izuzetno važan bod protiv Australije, ali dobro, nećemo ga sad (puno) opravdavati iliti boriti se s vjetrenjačama.
Radi se o tome što je Čila jučer odigrao dobar meč, a izgubio je, teško je to ne primijetiti, od čovjeka koje ima ruke i noge, te može trčati i držati reket u rukama. Točnije, od 10. igrača na svijetu koji mu je u matchupu vrlo nezgodan suparnik jer je Čilić taj koji mora diktirati stvari i preuzimati rizik, a što protiv takvog stroja koji vas lomi intenzitetom i konzistetnošću nije lako raditi, pogotovo ne tijekom tri seta; treba stalno imati brzu loptu blizu aut-linije, bilo da pričamo o širini ili o dubini, a što je veliku većinu meča i radio. Nick Horvat je u prijenosu uoči servisa za meč rekao da će Čila u tom gemu morati uzeti dva ili tri winnera, upravo u kontekstu toga koliko treba raditi za poene, ali to se jednostavno nije dogodilo… I ne morate chokati da biste izgubili servis za meč.
Hrvatska, međutim, iz nekog teškog shvatljivog razloga ima i najbolji par na svijetu.
Ljude koji su na kraju rutinski odradili posao i na koje ne treba trošiti previše riječi. Možda je bolje istaknuti to da su ti ćudljivi Hrvati po tko zna koji put napravili nešto što mi uzimamo pod normalno, ali nije. Radi se sad već o mentalitetu, a koji se ogleda, koliko god to nekome možda zvuči glupo, u onoj navijačkoj pjesmi Ovdje nitko nije normalan… a koju je, usput budi rečeno, bilo prigodno čuti u izvedbi jednog usamljenog tipa u praznoj dvorani na meču protiv mađarskog para.
Bilo kako bilo, može vam to zvučati komično ili možda izlizano, ali radi se o svojevrsnom mentalitetu koji su općenito naši sportaši usvojili kao sebi inherentan, i to kao sportaši koji uspijevaju usprkos svim objektivnim preprekama; na neki način to je credo naših sportaša koji ih može baciti u trans i natjerati ih da rade stvari koje stvarno nisu normalne. Zapravo se radi o tome što oni sami vjeruju u to i onda više nije bitno što vjerujemo vi ili ja…
Hrvatska će tako umjesto turnira na kojemu joj je četvrtfinale trebalo biti neki maksimum u petak igrati polufinale, a suparnik će biti Kazahstan ili Srbija. Naravno, svatko tko ima malo pameti ili razuma volio bi da to budu Kazahstanci, ali čujte — to bi se onda kosilo s ovim što smo maloprije spomenuli.
Ne znam za vas, ali dajte nam tog navodno nepobjedivog Novaka Đokovića i družinu.
