Nije se ni ona nesretna boca vode uz aut-liniju pošteno ni ugrijala, a na Joška Gvardiola se sručila sva sila ‘osvrta’ i ‘komentara’. Famozna afera s njim u fokusu na kraju će biti sukus, biljeg debitantskog velikog natjecanja za klinca koji je prije tek četiri mjeseca navršio 19 godina. I bilo bi sve to u domeni konstruktivne kritike presvučene šaljivim memeovima da se ovo naše društvo i naša nogometna kultura može s nečim takvim zaista nositi šaljivo i konstruktivno kritički. Ali stvar je u tome da ne može.
“Trebali smo to prije napraviti”, odgovorio je Zlatko Dalić na pitanje jesu li ovi najmlađi članovi reprezentativne selekcije na Euru trebali ranije biti priključeni sastavu. “Ali ja sam njih dao mladoj reprezentaciji jer mi gledamo hrvatski nogomet općenito. Španjolska je imala četiri igrača koje nije dala mladoj reprezentaciji. Ja nekad radim na štetu samoga sebe: želim da bude bolje pa prepuštam igrače koji bi trebali biti ranije s nama. To je tako, takav sam i donio sam takve odluke”.
U osnovi je ovo najdalićevskija moguća izjava; radi se o redu naknadne spoznaje, redu patetike i onda ponovno redu defenzive, iako to uopće nije bilo nužno. Misao da je on “takav”, pa da radi nekakve ‘žrtve’ za hrvatski nogomet zapravo je potpuno promašena — jer ne samo da izbornička uloga sama po sebi podrazumijeva da se pravovremeno donose odluke u korist hrvatskog nogometa, već jer je u ovoj rečenici samo potvrdio da kao jedan od najvažnijih operativaca u hrvatskom nogometu uopće ne shvaća što sustavu treba.
U trenutku kada je 1. lipnja poslao UEFA-i konačni popis igrača koje vodi na Euro, Gvardiol, Luka Ivanušec i Domagoj Bradarić su još bili u Mariboru, gdje su dan ranije igrali četvrtfinale Eura s mladom reprezentacijom. Pet dana kasnije, 6. lipnja, priključeni su ekipi za generalku protiv Belgije, a još tjedan dana poslije, 13. lipnja, Gvardiol će kao starter krenuti u susret s Englezima na Wembleyju.
Prvi je kamen hajke koja se poslovično diže i na te mlade igrače — uvjetovane razočaranjem, pa i najprizemnijim klubaštvom — bacio upravo sam Dalić
To mu je ujedno bio i prvi nastup za seniorsku reprezentaciju u natjecateljskim utakmicama; prethodno je 45 debitantskih minuta dobio upravo u tom prijateljskom susretu protiv Belgije. Ivanušec je utakmicu s Englezima odgledao s klupe, da bi svojih prvih ‘pravih’ 65 minuta seniorskog reprezentativnog nogometa — ne računajući one revijalne oglede s Kinom i Čileom još tamo 2017. — dobio u iduće tri utakmice, dok Bradarić na Euru nije dobio ni minute.
Sve ove stvari su više ili manje poznate, o njima se već i pričalo u nekom obliku, ali najveći je problem što je načelno posljedica ista bez obzira na konačni rezultatski ishod. On jedino može, samo u slučaju pozitivnog ishoda, zamaskirati tu posljedicu i učiniti je ‘neprimjetnom’ do iduće prigode.
Krišom među svjetinu
Dalić, dakle, misli da je interes hrvatskog nogometa prepuštanje nekolicine mladića koji čine budućnost seniorske reprezentacije izborniku mlade selekcije, kako bi oni odigrali taj četvrtfinalni susret i onda svakako spakirali kofere za seniorski kamp bez obzira na njegov ishod.
Očito je da je trojac Ivanušec-Bradarić-Gvardiol izbornik s pravom ocijenio kao onaj koji zaslužuje imati svoje mjesto na ovom Euru, ali ako već podrazumijeva da je rezultat ono što je temelj razvojnoj selekciji, kako je onda mislio taj interes izgurati do kraja, a da ne žrtvuje taj famozni rezultat u Sloveniji? Isto tako, na koji to način izbornik misli da je u interesu hrvatskog nogometa riješiti kontinuirane probleme u igri tako što će s aviona iskrcati trojicu klinaca i praktički ih kao debitante baciti u kaos u kojem se ne snalaze baš ni senatori, a onda očekivati da će oni iz glave riješiti stvar?
Gvardiol je na ovom Euru imao svojih solidnih, ali i očigledno vrlo loših trenutaka. Možemo sada pričati o tome da je on u Dinamu odigrao sjajnu sezonu i to pretežito kao lijevi bek, ali isto tako je jasno da je klupsko okruženje u vidu razrade sustava i prilagodbe nešto sasvim drugačije od reprezentativnog, a pogotovo kad u reprezentativnom vlada improvizacija. Međutim, kontekst je upravo ono čega nam nasušno, po običaju, nedostaje; pritom ne onaj stari kontekst o “četiri milijuna izbornika” koji svoje stavove uvjetuju emocijama, već to što efektivno više nemamo ni onog jednog, pravog izbornika koji će izbjegavati takav vid donošenja odluka.
Dalićev najveći krimen u ovoj konkretnoj situaciji nije ni taj što je pomislio da je normalno da se mladi igrači, bez obzira na njihove vrlo dobre klupske sezone, mogu uopće ‘učiti’ na velikim natjecanjima, bez maltene ikakvog prethodnog iskustva s momčadi. Njegov je najveći krimen to što je žrtvovanje baš tih mladih igrača uslijed svoje panike i pogubljenosti, a onda i populizma, predstavio kao svoju vlastitu žrtvu.
Bacivši ih u vatru na samom euru bez prethodne valjane pripreme, nakalemio im je na leđa pritisak koji im skraćuje vrijeme prilagodbe na najviše zahtjeve, bez da su oni uopće to zaslužili. Prvi je kamen hajke koja se poslovično diže i na te mlade igrače — uvjetovane razočaranjem, pa i najprizemnijim klubaštvom — bacio upravo sam Dalić, vodeći se svojom ustaljenom idejom populističkog pristupa konceptu selekcije i sustavnog razvoja. Odnosno, “gledajući hrvatski nogomet” u oči, prije nego što mu ljosne isti taj kamen između njih i onda vikne da je to bilo potrebno.
Dalić je i sada izgledno ostao na sebi samom kao jedinoj referentnoj točki, postavivši kao primarni cilj reprezentacije plasman na Svjetsko prvenstvo, pritom ignorirajući i dalje činjenicu da je za dugoročni prosperitet podjednako važno razrađeno uvoditi te mlade igrače i omogućiti izborniku u budućnosti — bilo da je to on sam, bilo netko drugi — da bez panike i upitnika zna raspolagati sa kadrom koji dobije. Umjesto toga će izjaviti da “radi protiv samog sebe”, dok zapravo i dalje svoj interes ostanka na izborničkoj funkciji održava kroz ‘staleški sabor’ senatora koje sada gura u prvi plan kao one s kojima se “mora dogovoriti”.
A oni na kojima svijet, odnosno reprezentacija, ostaje? Njih je Dalić gurnuo prvo na milost i nemilost suparnika, a onda je, kada su ih ovi očekivano nokautirali, stao krišom među svjetinu i kao pravi populist počeo javno potvrđivati te njihove pogreške, tvrdeći onako plošno pedagoški da je sve to “dio škole”.
Problem je taj što on prvi nikako da nauči kako je samo pitanje dana kada će ga netko iz te svjetine prepoznati, ako već i nije, i okomiti se na njega.
