Zaključujući mini-pregled Telesportove prve godine (danas nam je točno godinu dana od pokretanja), bacamo još jedan pogled na učinjeno, ovaj put iz specifične perspektive: naši kolumnisti pišu o tome koji im je vlastiti tekst bio najdraži i zašto.
Nadamo se da će vam to upotpuniti sliku o onome što ovdje pokušavamo ili barem skrenuti pozornost na neke zanimljive priče koje ste možda propustili.
I nemojte sve ovo pretjerano ozbiljno shvaćati. Ne dižemo sami sebi spomenik niti si dodjeljujemo nekakve nagrade. Mi naprosto samo jako uživamo u onome što radimo, pa smo htjeli s vama podijeliti poneki detalj koji nam je u svemu bio najdraži.
Dečko koji ne zabija, 20. prosinca 2016.
Tekst koji nije niti najbolji, niti najdraži, a ni najčitaniji. Međutim, to je tekst koji pokazuje kako je sport usko vezan uz analizu i što nam sve brojevi mogu ispričati ako ih ispravno tumačimo i ako im pripišemo odgovarajući kontekst.
Vlašić s 19 godina nije propali talent. Još je manje industrijski igračić iz Joškove radionice. On je sigurno bolji igrač nego što je bio prije dvije godine
Centarhalf, 7. ožujka 2017.
U izboru se nisam vodio time koji mi je tekst bio najbolji, nego nekako najdraži, koji je bio drugačiji na neki svoj način. Zato biram Tonyja Adamsa, u čast alkoholnim isparavanjima koja smo zaslužili u proslavi svoje prve godine.
Stao je, raširio ruke, zatvorio oči i zaustavio svoj svijet. Jebeš utorak, to nisam ja. Ovo sam ja. Tony Adams, najbolji centarhalf svog vremena
Senzacionalni pobjednik Umaga Andrej Rubljov ima vještine starih majstora, 24. srpnja 2017.
Ponekad neke zadane okolnosti jednostavno provociraju da ih se poveže – kao ovdje scout report o teniskom balavanderu i plošna biografija marginalne povijesne ličnosti, predstavljene kroz djelo velikog redatelja. Kad vrijeme na poveznicu nanese nešto prašine, mičući usput s nje dojam pretencioznosti, konačni proizvod ispadne bolji nego što se činio. Ugodan osjećaj.
Suvremeni Andrej Rubljov također se vješto koristi svojim rekvizitom, reketom, samo što njegova tehnika nije nježna, a nije ni blaga
Domoljublje i licemjerje, 8. travnja 2017.
Tekst koji je nastao kao vrisak protiv svih anomalija koje guše naše društvo, a slamaju se preko leđa sportaša. Za koga bi to hrvatski sportaši uvijek i svugdje trebali ginuti?
Zar narod koji pognute glave i spuštenih gaća promatra kako mu se pred očima urušava sve što je gradio uistinu ima obraza propitkivati domoljublje svojih sportaša?
NFL, laži i ozljede mozga, 30, kolovoza 2017.
Tekst kojim sam najzadovoljniji. On je kulminacija 10-godišnjeg praćenja jedne zakulisne drame koja je po svojim spletkama, obmanjivanju javnosti i teorijama zavjere bila na razini najslavnijih političkih trilera. Istražen, solidno napisan, suh tekst koji je puno bliži ‘pravom’ novinarstvu od pukog iznošenja osobnog mišljenja kroz kolumne. Da sam drugačije psihički građen, možda bih osjetio i trunčicu ponosa.
Misija NFL-a i dalje je promijeniti percepciju kako je igranje footballa štetno i kako su potresi mozga najgora stvar na svijetu. Kako to radi? Na najodvratniji mogući način
Sedam samuraja Super Saitame, 25. rujna 2017.
Iz tipično sebičnog, osobnog razloga – kolumnu sam napisao u jednom od najtežih životnih trenutaka. U takvim se trenucima okrećemo poznatim mjestima koja nude instant-utjehu, a to su za mene jednostavnija vremena Pride FC-a u Saitama Super Areni, kad sam lakše razaznavao dobro od zla.
MMA je kao sport ozakonjen tihom amputacijom njegovih puroresu korijena. Prideova kultura spektakla i ekscesa žrtvovana je u korist sivkastog populizma i prijetvorne propagande zdravlja
Hrvatsko tenisko čudo, 26. srpnja 2017.
Meni osobno najdraži iz vlastite kolekcije tekst je koji usmjerava pozornost na problem infrastrukture u hrvatskom tenisu i situaciju oko nacionalnog teniskog centra.
Svi hrvatski tenisači i tenisačice su isključivo projekt svojih roditelja, trenera, vlastitih odricanja i nezasitne želje za dokazivanjem s kojim država nije imala gotovo ništa
Ko jedno srce, 2. veljače 2017.
Najbolji su oni tekstovi koji tijekom nastajanja poprime neki svoj život i pretvore se u avanturu. Ovdje sam natrpao svašta – od Drugog burskog rata, preko opadanja tradicionalne navijačke kulture i grungea pa do suvremenih pseudo-antropoloških teorija o Dobu individualca; spojilo se u sukus nečega o čemu često razmišljam i što je u neku ruku nadahnulo ime ove kolumne.
Taj zajednički, komunalni aspekt nogometa, nešto je za što se vrijedi boriti jer ide kontra apatije post-društvenog doba – apatije koja je politički opasna, jer je centri moći mogu vrlo lako kontrolirati
