Dabri je bilo samo 10 godina kada je Dudu u Dinamovu dresu obarao rekorde, ali nije dugo prošlo dok i on nije oborio svoj prvi, i to već prvoligaški.

Bio je ožujak 2013. kada je Dabro — prištava lica, s aparatićem za zube i zarazno pitomim, dječačkim entuzijazmom — pričao o svom velikom prvoligaškom debiju za matičnu mu Cibaliju, protiv RNK Splita. Sa samo 16 godina i dva dana (!) debitirao je u seniorskom nogometu, čime je srušio dotadašnji rekord koji je držao, naravno, Alen Halilović. Tada je na pitanje RTL-ova reportera o igračkim uzorima na terenu i izvan njega spomenuo Radamela Falcaa i Luku Modrića.

Više nije onaj prištavi i sramežljivi klinac; njegova fizička pojava je sada nametljiva, ali je napredak istovremeno jako vidljiv baš u segmentima igre koji su srodni s futsalom

“Prije sam više kao Modrić, znači bubica”, rekao je tada Dabro u maniri prvašića kada ga kamera snima za prvi dan škole. “A za ubuduće ne znam. Malo sam još sramežljiv, malo mi je neugodno.”

Nogomet, međutim, sa svojim surovim potraživanjima takvima ne daje puno prilike na adaptaciju. Iako je u tom istom intervjuu za RTL naglasio kako smatra da je “još mlad da se okuša u velikim klubovima”, već je iduću sezonu dočekao u Fiorentini, koja je preduhitrila Dinamovu i Hajdukovu ponudu za njega. Istini za volju nije tu nužno bila riječ o nagloj promjeni stava, već je tada debelo krenuo Cibalijin financijski slom. Tih 800.000 eura, iznos koji se spominje kao onaj koji je Fiorentina uplatila Vinkovčanima za transfer, tada su djelovali spasonosno za klub. Ispalo je na kraju da se s tim transferom nisu usrećili ni Cibalia, koja je svejedno krahirala, a ni Dabro, koji je završio kao i mnogi drugi mladi talenti koji su se rano otisnuli van.

Iskustvo iz futsala

Kombinacija surove konkurencije, ali i nesreće u vidu zarađene mononukleoze tijekom igranja za Fiorentinin pomladak, ostavila je Dabru bez šansi za ozbiljnijom afirmacijom u Italiji. Iako je klub za njega izdvojio nemalu sumu, baš kao i za Tonija Fruka, Josipa Maganjića i Ricarda Bagadura, Dabro se, kao i oni, uskoro vratio kući.

U Vinkovce je ponovno došao prvo na posudbu, tada u Drugu HNL, a onda i na puni ugovor. Novim Cibalijinim posrtajem prebacio se u Goricu koja je tada ušla u prvoligaško društvo, ali se ni ondje nije nametnuo, ostavši na samo tri nastupa. Kada je, kao slobodni igrač, otišao u slovenskog drugoligaša NK Bravo, djelovalo je kao da je za njega idući korak objava preranog kraja karijere. Činilo se da nema baš smisla dalje forsirati tu priču.

U trenutku kada se pridružio BSK-u, Dabre se medijski prostor prisjetio iz gotovo trivijalnih, pomalo i podcjenjivačkih razloga, objavom da će paralelno igrati drugoligaški futsal u dresu Aurelije iz njegovih Vinkovaca. Neki su to čak gledali i posprdno, kao još jedan dokaz njegova igračkog pada, ali u pitanju je zapravo bio jako bitan ‘transfer’, vjerojatno i najbitniji uz BSK.

“U klub sam došao najviše zbog interesa prema malom nogometu, odnosno futsalu, i želje za upoznavanjem novih ljudi i druženjem”, objasnio je tada Dabro. “Dolazak u klub vidim i kao priliku da, osim da pokažem svoje sposobnosti, i sam steknem iskustva i znanja za koje mislim da će biti vrijedna u mojoj karijeri”.

I bila su. Aurelia je, iako u tom trenutku i dalje jako mlad klub, odmah pokazala svoje visoke ambicije kada je, nakon nepunih dvije godine postojanja, 2015. postala najmlađi član doigravanja za Prvu HMNL. Klub koji financiraju velikim dijelom i igrači i navijači profilirao se kao jedna od najzanimljivijih razvojnih futsal sredina u Hrvatskoj, s omladinskim kategorijama koje su redovno u natjecateljskom vrhu i iz kojih izlazi niz mladih reprezentativaca. U tom je malom, ali vrlo stručnom okruženju Dabro bio zapravo iznimka, jer je unatoč ustaljenoj praksi, koja u manjim sredinama podrazumijeva da sastave futsal ekipa uglavnom čine lokalni ‘velikonogometaši’ , on bio praktički jedini takav slučaj.

I dalje sanja velike domete

Usvojena znanja na tom ‘izletu’ u futsal, u kombinaciji s poznatim fizičkim prohtjevima drugoligaškog nogometa, formirala su Dabru i omogućila mu ovo zaista impozantno karijerno uskrsnuće. Već se u isto tako solidno organiziranom BSK-u, pri tom čudesnom lanjskom golgeterskom nizu, dobro vidjela njegova transformacija koja je rezultirala i proglašenjem za najboljeg igrača druge lige. Više nije onaj prištavi i sramežljivi klinac; njegova fizička pojava je sada nametljiva, ali je napredak istovremeno jako vidljiv baš u segmentima igre koji su srodni s futsalom.

Iako prirodni ljevak, Hajduku i Osijeku je zabio sjajne golove desnom nogom, a pogotovo je gol Bijelima na uvodu u sezonu bio tipično ‘futsalski’: prvo dupli pas s Enisom Çokajem, onda pronalazak prostora pa pomalo i španersko ‘okretanje’ Marija Vuškovića te Josipa Eleza, da bi na kraju poentirao desnicom u bliži kut Hajdukova gola.

Dabro je, dakle, odrastao kroz nedaće i neobične puteve, dobivajući prostora za razvoj u sredinama koja uglavnom služe kao plošni indikator nečije ‘propasti’. Time je dobio novu glad za golovima i uspjesima, kao i samopouzdanje koje mu je omogućilo da, primjerice, po vlastitom priznanju odbije prelazak u Osijek iz BSK-a naprosto zato jer su ga u Gradskom vrtu vidjeli kao igrača za rotaciju kojeg bi inicijalno doveli na posudbu, i to samo na pola sezone. Netko drugi bi pohitao riskirati samo kako bi završio u većem klubu, ali ne i Dabro.

On još sanja velike domete kao i dok je bio onaj mali, sramežljivi klinjo, ali sada zna kada će biti pravo vrijeme za taj novi skok.