Kada su kuloarima prošlog tjedna počele dolaziti vijesti o novom, velikom pojačanju koje stiže u Prvu HNL, očekivalo se da će se transfer odnositi na ove uobičajene, najveće sumnjivce među klubovima. Tipa, da Dinamo ili Rijeka izvuku kakvog asa iz rukava za Europsku ligu, ili da je Nenad Bjelica povukao veze i pojačao roster u Osijeku, ma i da je Hajduk svoj inače tihi prijelazni rok odlučio uzdrmati nekim kapitalcem.
A onda, bum: Kyriakos Papadopoulos novi je Lokomotivin igrač.
Bilo je u HNL-ovskoj povijesti svakakvih zanimljivih dolazaka velikih imena: od Jensa Nowotnyja i Fredija Bobiča, pa do Leandra Cufréa i Huga Almeide. Međutim, generalno bi velika većina takvih imena uglavnom dolazila u poznim godinama po još jedan unosni ugovor, s manjkom boljih ponuda i hrskavice u koljenima. Doduše, u tom pogledu i Papadopoulos ima problema, ali činjenica da je u pitanju igrač od 28 godina — koji je u dresovima ekipa poput Schalkea, Bayera iz Leverkusena, HSV-a i RB Leipziga odigrao preko 200 utakmica, a sa Grčkom nastupao na Euru u Poljskoj i Ukrajini 2012. — spada među najveće transfer-senzacije u HNL-u.
Upravo se dvije anegdotalne situacije s tog Eura mogu iskoristiti za opis njegova karaktera. Na turnir je stigao kao 20-godišnjak za kojeg su Schalkeu smatrali da je verrückt, lud. Uoči prve utakmice grupne faze koju su Grci igrali protiv domaćina Poljaka, izbornik Fernando Santos je u grčkoj bazi čitao okupljenima sastav koji je odredio za utakmicu, a u njemu nije bilo mladog Kyriakosa. Priča kaže da je ovaj u tom trenutku pocrvenio od bijesa i iskolačio oči.
Kod mnogih je prva pomisao bila kako iza čitavog posla stoji zapravo Dinamo
“Vi niste normalni, pa bez mene ćemo izgubiti tu utakmicu”, urlao je okupljenima koji su znali da je mali lud, ali nisu mislili da je baš toliko. Na kraju je ‘konsenzus’ bio takav da je u igru ušao već u 37. minuti umjesto prezimenjaka Avraama, a Grci su do kraja izborili remi.
Druga je priča ona s utakmice drugog kruga protiv Njemačke, koju su na kraju izgubili. Tu je Kyriakos krenuo kao starter, ali kada su se Grci, nakon što je Georgios Samaras u 55. minuti izjednačio na 1:1, raspali kao kula od karata i primili još tri komada, njegov bijes bio je još i veći. U jednom trenutku ga je baš Samaras, koji sa svojih 1,92 metra visine uz kosurinu i bradurinu djeluje zaista kao kakav barbarin, odlučio pokušati pribrati tako što ga je ulovio za vrat. Papadopoulosov ‘odgovor’ je bio sve osim smirenja, a njegov urlik i popratni mrtvački pogled ka starijem i višem kolegi postao je i jedan od viralnih videa s tog turnira.
(Pre)skupi lajavac
To je naprosto ono što ga je oduvijek izdvajalo iz mase, još otkako je u Olympiakosovu dresu s 15 godina i 283 dana postao najmlađi debitant u povijesti grčke Superlige. Ta otresitost i namjera da nikad ne štedi sebe na terenu, ali ni svoje misli bilo kakvim uskraćivanjem, ocrtala se i tada, na samim počecima, kada je sa 18 godina odlučio krenuti put Gelsenkirchena i Bundeslige. Jasno, on je kao 15-godišnjak ostvario san koji mnogi igrači nikada ne uspiju realizirati, ali Kyriakos je samo hladno izjavio kako velikana poput Olympiakosa vidi tek kao “prijelaznu” stepenicu u karijeri. Navijačima, jasno, to i nije baš najbolje leglo, ali prkosnom mladom stoperu se fućkalo tko će što reći.
Nesalomljivi ego koji je savršeno replicirao kroz svoju igru kao da je, međutim, morao biti suzbijen na druge načine. U trenutku kada se spominjao kao idealna zamjena za Jamieja Carraghera, koji je u Liverpoolu polagano najavio svoju mirovinu, Papadopoulos je već iza sebe imao osvojen trofej DFB kupa kao i njemačkog Superkupa, a ne treba ni zaboraviti nastup u polufinalu Lige prvaka protiv Manchester Uniteda 2011. Imao je talent, prčevitost, ali i iskustvo velikih utakmica. Problem je bio u njegovu tijelu.
Papadopoulos možda ima ego, kao i vilicu grčkog božanstva, što ga je u očima nogometnih fanova diljem Njemačke, a i šire, činilo i većim nego što on zapravo i jest bio sa svojih razmjerno prosječnih 1,85. No, kada je u studenom 2012. prvi put morao na operaciju koljena zbog koje je izbivao s terena skoro punih godinu dana, započeo je ciklus raznih ozljeda od kojih se, mladosti unatoč, sve teže i sporije oporavljao. Stradavala su mu koljena, rame, ligamenti i mišići, a umjesto najvećih transfera koji su ga čekali kao ponajvećeg stoperskog talenta u Europi, čekali su ga kirurzi, liječnici i fizioterapeuti. Ipak, ugled koji je izgradio omogućio mu je i dalje povjerenje velikih njemačkih klubova, koji su se nadali da će baš kod njih uspjeti, pa, ozdraviti.
Nekako je i simptomatično da ga je na kraju HSV doveo kao pojačanje i dao mu vrlo izdašan ugovor problemima usprkos, jer se Grk idealno uklapao u takvu borbenu sredinu. Ni ondje se nije libio reći što mu je bilo na pameti, pa i javno prozvati trenera zbog kadrovskih odluka. Istovremeno, snage više nije bilo da sebe legitimira dobrim igrama, a kada je HSV na kraju i po prvi put ispao iz Bundeslige s njim u kadru, postao je naprosto (pre)skupi lajavac s lošom kliničkom slikom.
I evo ga sada na Kajzerici, usred pandemije, kao još jedan bizarni derivat ove čudne godine.
‘Probni’ ugovor?
Prema nekim izvorima Papadopoulos je u pregovorima s zainteresiranim klubovima, kojih je bilo i dalje, tražio plaću kakva je debelo iznadprosječna za Lokomotivin, odnosno generalno HNL-ovski standard mimo ovih klubova s najviše novca. Usto, činjenica je da Lokomotiva u ovosezonskom rebuildingu najmanje potrebe imala za ojačavanjem konkurencije među stoperima. U tom odjelu je kapetan Denis Kolinger u ulozi vođe na terenu; Jon Mersinaj je prototip mladog, modernog stopera, a vrlo dobre partije pruža i Dominik Kovačić. U rotaciji su još i imena poput Kemala Osmankovića i Hajdina Salihua, pa je jasno da Lokosi tu nemaju toliko rupa. Isto tako, Lokomotiva i mimo Kolingera ima iskusnijih autoriteta različitog profila — od Sammira, Nikice Jelavića i Marija Budimira pa sve do novopridošlog Josipa Pivarića.
Upravo zato i ne bi trebalo toliko biti čudno što je kod mnogih prva pomisao bila kako iza čitavog posla stoji zapravo Dinamo, koji se baš u tom sektoru popunjava, a i kojem Papadopoulosov ugovor i ne bi bio financijski uteg, osobito ukoliko bi se nakon Joška Gvardiola dobila zadovoljavajuća ponuda i za Kévina Théophilea-Catherinea. Jedini je problem, naravno, kako računati na to da Papadopoulos može vratiti barem dio svoje forme s vrhunca karijere, a onda bi smisla imalo i to da mu se ovaj jednoipolgodišnji ugovor u Lokomotivi vidi kao ‘probni’.
Naravno, to je sve u domeni spekulacija, jer je zbilja neobično da je transfer jednog od najspektakularnijih internacionalnih imena u HNL-u — zdravstvenom biltenu unatoč — odradila upravo Lokomotiva. Trebao joj on objektivno ili ne, potpisivanje Papadopoulosa dobar je PR za ekipu koja traži upravo neki svoj identitet, dosad gotovo isključivo građen kroz prizmu Dinamove filijale.
