Šampanjac je već bio spreman i tamo u nedjelju oko 10 sati uvečer trebalo ga je samo izvaditi iz hladnjaka, slavodobitno ga otvoriti, natočiti u najskuplju čašu koju imamo, otpiti onaj uvijek slasni prvi gutljaj i zavaliti se u naslonjač. Novak Đoković i Carlos Alcaraz trebali su odigrati još jedno finale za pamćenje, a Daniil Medvjedev tugu od još jednog teškog poraza trebao je liječiti u društvu svoje Daše i njihove kćeri, zaboravljen poput kakvog jeftinog šampanjca koji smo valjda svi jednom pili. Trebalo je biti tako, svi smo željeli da bude tako i svi smo mislili da će biti tako.
“Da biste pobijedili najbolje, morate igrati iznad svoje razine, morate pronaći nešto drugačije”, rekao je uoči meča uvijek — ne i za vrijeme meča — rječiti Gilles Cervara, Medin trener. “Skoro pa morate imati najbolji dan u godini i morate stvoriti uvjete za to. Stvarno vjerujem da morate pronaći nešto duboko u sebi. Primjera radi, vjerojatno znate tko je Dragon Ball Z. Superheroj. Morate pronaći tu snagu u sebi da biste bili poput njega, da biste bili bolji od najboljeg sebe.”
Za neke (super)heroj, a za mnoge, bome, i zločinac, Medvjedev je jučer imao taj svoj najbolji dan u godini. Ne samo u godini, bio je to bez ikakve sumnje jedan od njegovih najboljih mečeva u karijeri, ako ne i najbolji.
Iz više razloga činilo se da se to neće dogoditi, a barem jedan od njih u neku je ruku zapravo naveo i sam Cervara. Svoje sumnje imao je i Medvjedev, što će po koncu meča i sam priznati, pred tada već dobrano praznim tribinama koje su same za sebe pričale koliko ljude (neopravdano) boli ona stvar za ovog lika i koliko ga zapravo malo respektiraju. Nemalo bitan dio priče je taj što je i Alcaraz sumnjao da se to može dogoditi, ali da se kojim nenormalnim slučajem večeras za kakvim šankom nađemo oči u oči vjerojatno bih mu, nakon pete ili šest čašice, rekao da ga razumijem.
Za mnoge i dalje ima status tarabe s neurednom frizurom i valjda čudnim prezimenom koja je sada, eto, spriječila i to valjda najbolje moguće finale
Alcaraz je u kontekstu matchupa noćna mora za Medvjedeva i kad bi se na kakvoj igrici ‘slagao’ igrač s idealnim karakteristikama za pobijediti ga, bio bi to upravo on. Pokazalo se to i u njihova prethodna dva meča i bili su to sasvim dobri razlozi da se taj šampanjac stavi na hlađenje. Medvjedev je jučer trebao postati “Dragon Ball Z”, što je ujedno značilo i da je trebao izaći iz svoje zone komfora; uvjeti o kojima je Cervara pričao značili su da se Medo morao približiti osnovnoj liniji, pokušati biti maksimalno agresivan — i s forhend strane, što mu može predstavljati problem, te igrajući neuobičajeno puno bekend paralelu — te potjerati Alcaraza što je više moguće iza; a s obzirom na to da često ni to nije dovoljno, onda i samo nadati se najboljem.
Kamen temeljac u toj priči trebao je biti servis, a u tom kontekstu treba promatrati činjenicu da je Medo otvorio meč na način da je riskirao s agresivnijom drugom servom; koncepcijski rizik ogledao se u tome što je u prvom setu napravio čak šest duplih pogrešaka, ali indirektna posljedica toga, u kombinaciji s dobrim prvim servisom, često može biti ta da suparnik izgubi ritam na reternu.
Alcaraz nije bio spreman
Upravo se zato danas ujutro Alcarazova odluka da tijekom cijelog meča agresivno ulazi u Medin drugi servis — tek je dvaput u cijelom meču otišao duboko iza — čini pogrešnom, jer u konačnici nije napravio dovoljno veliki pritisak. Jest, osvojio je u prvom setu 10 od 20 poena na reternu druge serve, ali šest od tih zahvaljujući Medinim dvostrukim pogreškama, a na reternu prve serve ukupno je na kraju uzeo tek 15 od 83 moguća poena.
Ostaje onda dojam i da je Alcaraz trebao uzeti taj prvi set, pa i da je on bio katalizator sasvim drugačije psihologije meča. Alcaraz je u drugom gemu meča odmah napravio pritisak na Medin servis, u sljedećem je imao dvije vezane break lopte, a do tie-breaka Medo je na reternu uzeo svega šest poena; tek je u jednom gemu pritom uspio doći do 30. Međutim, kako je set odmicao, Medo je bio sve sigurniji na servisu (uzeo 23/27 na prvoj servi), a kako to onda i biva u tenisu, uspio je tie-break okrenuti u svoju korist. I od tog trenutka ušao u zonu iz koje nije izlazio sve do zadnjeg gema meča u kojem je teško bilo procijeniti koga više izjeda pritisak…
“Nisam mogao pronaći rješenje”, rekao je nakon meča Alcaraz. “Sve dosad mislio sam da sam igrač koji može pronaći rješenje kad stvari ne idu u pravom smjeru, ali nakon ovog meča mogu se slobodno predomisliti. Nisam dovoljno zreo za ovakve mečeve.”
Što je time zapravo htio reći? Moj je osobni dojam da je u pozadini svega već spomenuti problem overconfidencea i da je Alcaraz u suštini podcijenio Medvjedeva — ili, ako hoćete, podcijenio je ovaj meč i mogućnost da se dogodi poraz. Ne želim reći da je mislio da će se sam pobijediti, ali ostaje dojam kako nije očekivao da Medo može postati taj “Dragon Ball Z”.
Netko, naravno, može reći da je to samo moja tlapnja, ali ako već ova izjava nije na tragu toga, pa i ako to nisu pokazale neubičajene oscilacije u fokusu, neke potpuno krive i atipično glupe odluke (često na servis-voleju) te određene geste na terenu — kao i na trenutke njegovo pomalo (pre)bahato držanje na terenu — onda bi se trebalo zapitati i zašto se dogodio takav očiti pad u drugom setu; da je Alcaraz bio spreman na ovakav scenarij, da je duboko u sebi respektirao suparnika i mogućnost da se dogodi poraz, onda se nakon ovako gustog prvog seta u ovako velikom meču, ne bi dogodilo da u drugom izgledaš potpuno pogubljeno.
Alcaraz nije očekivao da će u ovakvom kontekstu trebati “pronalaziti rješenja” i to ga je uhvatilo potpuno nespremnim i učinilo nervoznim. U neku ruku, strah od poraza pojavio se prekasno i postao je paralizirajući faktor, pogotovo u tom zadnjem gemu meča u kojem je prokockao neke svoje prilike upravo zato što je bio previše stisnut.
Heroj ili zločinac
Time, naravno, ne želim nikako umanjiti ono što je Medo napravio; bez ikakve sumnje, bio je to jedan od njegovih najboljih mečeva u karijeri, ako ne i najbolji.
Medo je izvukao taj prvi set u kojem je bilo vidljivo da oscilira sa samopouzdanjem, samo da bi na početku drugog ušao u zonu iz koje nije izlazio sve do tog zadnjeg gema u meču. Tada se, međutim, u priču uplela i ta usrana publika koja je samo još jednom pokazala koliko je boli ona stvar za ovog lika i koliko ga malo respektiraju.
Jer može on igrati kako god želi, može spašavati što god hoće, ali za mnoge i dalje ima status tarabe s neurednom frizurom i valjda čudnim prezimenom koja je sada, eto, spriječila i to valjda najbolje moguće finale. Za njih on je zločinac, a ne (super)heroj. Slična je priča zapravo bila i kad je prije dvije godine servirao za meč protiv Đokovića, a isto je bilo i u finalu lanjskog Australian Opena. Pa iako sad vjerojatno mnogi smatraju i da je od cijele ove situacije profitirao najviše Đoković — koji je, ne mogu to ne spomenuti, na legendaran i sasvim opravdan način proslavio pobjedu protiv jednog nezrelog i arogantnog mladića — mislim i da se Medo nakon svega zapravo nema čega bojati.
A mislim — odnosno, poprilično sam uvjeren u to — i da taj šampanjac neće i ne smije propasti. Prvi gutljaj bit će jednako pitak i uz tu tarabu s neurednom frizurom i čudnim prezimenom u finalu US Opena.
