U Splitu rijetko kada nedostaje napetosti, pogotovo kada pričamo o Hajduku. Doduše, rezultatskih i nije baš bilo previše u posljednje vrijeme, pa se one pojedinačne prilike posebno pamte.
Juniorska utakmica Hajduka i Hrvatskog dragovoljca odigrana na poljudskom pomoćnom travnjaku sad već davne 2012. zbilja ima razloga ostati u pamćenju: tog je 4. lipnja posljednji put titula prvaka sletjela na Poljud. Vodila se tad mrtva trka između mladih hajdukovaca i njihovih vršnjaka iz Osijeka, a odluka je padala baš u tom zadnjem kolu. Hajdukovi su juniori bili desetkovani ozljedama i kartonima, pa je tadašnji trener Stipe Andrijašević pozvao u kadar nekolicinu kadeta, koji su također nedugo prije toga osvojili titulu prvaka, da popune zapisnik.
Jedan je od njih bio i Mario Pašalić.
Hajdukove omladinske kategorije oduvijek u kontinuitetu prati odana populacija ljudi, koja se međusobno poznaje kroz susrete na tim betonskim tribinama pomoćnih terena. Onaj na Poljudu je tog dana očekivano bio krcat, a tog su dana priče o Pašaliću potvrđene bez da se o njemu slušalo iz tko zna koje ruke.
Pašalić je potencijalni nagradni paket za svakog trenera koji zna kada ga ‘otvoriti’
Bio je sparni ljetni dan, s kišom koja se prolomila nad terenom baš negdje kad je Mario Jelavić poništio šokantno vodstvo koje je Dragovoljcu donio Bruno Petković. U međuvremenu se dogodilo još nekoliko plot twistova od kojih je svaki mogao ubiti barem po jednog nervoznog navijača na tribinama. Hajduk je preokrenuo pa izgubio dvojicu igrača, nakon što su strijelci Jelavić i Ivan Tomičić kod drugog gola isključeni jer su, pazite, skinuli dresove pri slavlju, a kada je Dragovoljac u tom kaosu izjednačio na 2:2, činilo se da si je Hajduk definitivno ispalio fatalni metak u nogu.
Par minuta prije toga Andrijašević je u igru poslao Pašalića; čupavi klinjo je ubačen u vatru i kaos, ali je stigao kao protupožarni aparat. Prvo je asistirao za Tomičićev gol, da bi onda uzeo stvar u svoje ruke, našao se iz drugog plana na pravom mjestu i s druge stative, u samom smiraju utakmice, zabio za 3:2 i dramatični rasplet utrke za prvaka. Može se, dakle, slobodno reći da je kasniji ljubimac Hajdukovih navijača zapravo donio posljednju toliko željenu titulu prvaka nekoj klupskoj generaciji.
Vlastiti razvoj za spas kluba
No, o njemu se ima još mnogo toga za reći. Priča o tome zašto je Pašalić toliko vezan s Hajdukom, a Hajdukovi navijači s njim, priča je o pomalo i poetičnoj poveznici dviju nogometnih sudbina: Hajduka kao kluba koji ga je plasirao i Pašalića kao igrača.
Mario je nedugo nakon tog vrhunca pokupio zarazu opasnim stafilokokom, bakterijom koja ne samo da može završiti karijeru vrhunskom sportašu, već i ubiti čovjeka. Za Marija, tada juniora, to je značilo dugu pauzu s neizvjesnim završetkom, i to baš u trenutku kada je klub u općoj neimaštini tražio način kako što prije plasirati sve mlađe talente s ciljem plasmana na tržište i zarade koja je doslovce život značila. Srećom, za obe uključene strane, ta je najteža bitka uspješno odrađena: Hajduk su od propasti tad spasili navijači, dok je Pašalić pobijedio bolest i nastavio s karijerom. No, Pašalić i Hajduk su i nakon tih dramatičnih trenutaka nastavili kročiti sličnim putem, u kojem su obe strane uvijek nekako na korak do potvrde svog statusa, ali uvijek se stvar nekako zakomplicira i zadrži u mjestu. Doduše, Mario za svoj slučaj snosi manju krivicu od Hajduka kao institucije.
Pašalić nije želio napustiti Hajduk praktički nakon samo jedne prave polusezone, u kojoj je na jesen 2013. bio i najbolji klupski strijelac. No, sve i da je to želio, licitiranje nikad nije bila opcija. On je bio svjestan nesigurne budućnosti i u Cataniji koju je odbio i naknadno u Chelseaju, ali je interes kluba bio taj da se ne riskira novac od transfera: kalkulacija je bilo malo i na kraju je ponuda Engleza od 2,5 milijuna eura bila spasonosna. Za klub sigurno, ali ne i za Pašu, koji je možda čak u tom trenutku i svjesno žrtvovao vlastiti razvoj da spasi klub.
O Chelseajevog tržišnoj logici ne treba previše trošiti riječi. U pitanju je jednostavna akumulacija jeftinog kontinentalnog talenta koji čak nije ni u planu za korištenje u ozbiljnoj rotaciji, već ga klub drži na liniji po posudbama. Znao je Pašalić da je tu talent i rad za igrača iz takvog okruženja slaba olakotna okolnost, pa je jednako tako bio svjestan da će mu budućnost biti niz posudbi s upitnim ishodima, jer će igrač na posudbi u ovom aranžmanu uvijek biti ‘na ledu’.
Sistemski igrač
Za mnoge je mlade igrače, one koji ni sami nisu bili svjesni svog punog potencijala ni što on nosi, taj put ujedno značio i kraj neke ozbiljne karijere, provedene stagnirajući po klupama raznih klubova. Ali najbolji dokaz igračke kvalitete koju Mario posjeduje zapravo leži u činjenici da se othrvao tim teškim okolnostima i krenuo uzimati najbolje što se nudilo. To uglavnom znači adaptaciju na momčadi i sustave igre, pri čemu je njegov širok igrački spektar podjednako bio efikasan u Elcheu kao i u Monacu, Milanu i, evo sada, Atalanti, s kojom će ove sezone igrati grupnu fazu Lige Prvaka.
To sve će potvrditi i suhi podatak da je Pašalić do svojih 24 godine prošao tri od pet europskih elitnih liga — kojima slobodno možemo pridodati i iskustvo igranja sa moskovskim Spartakom u ruskoj Premijer ligi — i u svakom klubu bez obzira na turbulentna stanja kroz koja su neki od njih prolazili održavao brojke na razini. Osnovno je to što je u svakom klubu imao vrlo reprezentativni uzorak nastupa, što je sjajno za igrača u takvoj situaciji.
Ključ svega je u glavi.
Glava omogućuje mladom nogometašu shvaćanje da prvo mora biti sistemski igrač, onaj koji će u Elcheu bildati svoje brojke u defenzivi i učiti se tranziciji u Spartaku u istoj mjeri kao što će u Milanu ili Atalanti razvijati igru i kretanje bliže golu, sposobnost odvlačenja suparničkih igrača i pronalaska prostora za svoj ulaz iz drugog plana, koji na njegov učinak dodaje i onaj najosjetniji — golove. S tim okvirom on predstavlja i suprotiv generalnom načinu razmišljanja kod nas, gdje je i netom održan Euro do 21 godine pokazalo koliko sistemski igrači iz drugog plana nisu iskoristivi kad plana nemate — baš kao što, primjerice, Kristijan Bistrović kao igrač donekle sličan Pašalićevom profilu pod Nenadom Gračanom nije dobio ni minute.
U tom kontekstu treba promatrati i to što je Pašalić uvijek nekako marginaliziran u reprezentativnim okvirima. Naravno, prva i osnovna stvar je ta da je teško dobiti mjesta kraj najvećih individualnih vedeta poput Luke Modrića ili Ivana Rakitića, ali Pašalić je potencijalni nagradni paket za svakog trenera koji ga jasno prati i zna kada ga ‘otvoriti’, što naši izbornici skloniji instant-rezultatima i istim takvim opcijama nisu baš sposobni razlučiti.
Zaobilazni put do Lige prvaka
Ni na jednoj postaji njegova puta fokus mu očigledno nije bio na to kako očajnički natjerati Chelsea da ga konačno shvati ozbiljno samo zato jer je u jednom trenutku klubu predstavljao zanimljiv materijal, što je greška koju su mnogi mladi igrači forsirali, već da svojim igrama dokaže kako zaobilazno raste do neke konačne razine do koje ga u Chelseaju nemaju vremena dovesti sami.
U Hajduku, u kojem također nije do kraja mogao imati pravi razvojni put, on je svakako od početka glasio za talenta, ali tek jednog od takvih, koji je usto imao i tu nesreću da ga ta bolest gotovo ostavi bez karijere. U sastavu s te utakmice protiv Dragovoljca bili su tada i mladići poput Marija Jelavića, Josipa Eleza, Josipa Radoševića, Antonija Milića, Josipa Bašića i Ivana Tomičića, koji su svi bili gledani kao velika budućnost kluba i dobar dio kojih su — neki zbog brzopletosti, drugi zbog pritiska prodaje — kao tinejdžeri potražili sreću na zapadu.
Neki od njih su od samodopadnih najava vlastitih karijera i avantura po Engleskoj, Španjolskoj i Italiji završili kao niželigaški igrači, drugi su spašavali karijere povratkom u HNL, dok su Bašiću ozljede stale na put. Pašalić je u vrlo sličnim okolnostima imao pameti i strpljenja koje su ga na kraju dovele do kruga reprezentacije i nastupa u Ligi prvaka.
Možda ne na Stamford Bridgeu, ali ova briljantna Atalanta koja cijeni takve radnike s kreativnom crtom nije ništa lošiji scenarij za njega, dapače.
