Kad to postavite tako, zvuči pomalo nevjerojatno da je Patrick Bamford i njegov hat-trick Aston Villi ranije ove sezone prvi koji je neki Leedsov igrač zabio u Premier ligi još od Marka Viduke tamo 2003. Ne toliko zbog same činjenice da je skoro 18 godina prošlo od tog trenutka — jer je priča o Leedsovu padu ispričana već bezbroj puta — nego zbog toga da je sada to ‘prokletstvo’ skinuo baš Bamford, čovjek koji se dugo vremena borio sa nekim svojim demonima, zbog kojih je dugo čekao na priliku da zabija. Sa 27, koliko mu je sad na leđima, konačno ju je dobio i odmah je koristi da pomakne granice, svoje i klupske.
Na prvu je ta njegova priča podjednako očita kao i ta da Leeds toliko dugo nije zabio premierligaški hat-trick. Bamford je napravio istu onu ‘pogrešku’ kao i stotine talenata nalik njemu svih ovih godina; kao talentirani napadač Nottingham Foresta, koji je netom ranije na poziv mlade engleske reprezentacije odbacio nastupanje za Irsku, prihvatio je i poziv iz Londona, sa Stamford Bridgea. Još je tamo 2012., s 18 godina, potpisao petogodišnji ugovor sa Chelseajem, uz obećanje — doduše, i ostvareno — da će odmah početi trenirati s prvom ekipom.
S njom, međutim, kao ni mnogi drugi nesretnici, neće zaigrati niti jednom, čak ni u prijateljskoj utakmici, ali to ga neće spriječiti da tri godine kasnije potpiše novi, trogodišnji ugovor s klubom.
Između toga je stala ona stara Chelseajeva špranca, po kojoj klub mahnito skuplja talente po zemlji i svijetu znajući da velikoj većini nikada neće dati ni simboličnu šansu da dobiju barem fotografiju s utakmice u dresu prve momčadi. Chelsea tako osigurava da te talente ne pokupi konkurencija i razvije ih u željenom smjeru; umjesto toga, šalje ih na posudbe, ponekad i nerezonske, da bi ih kasnije eventualno preprodao ako od njih nešto i bude.
“Svoj put sam započeo tako što sam u Nottinghamu čistio zahode i ribao tuš-kabine. Čuti da nešto nisam dovoljno želio bilo mi je veoma uznemirujuće”
Bamford je bio dobar primjer kako takav sustav utječe na igrače; seljen na čak šest posudbi u pet sezona, od MK Donsa do Burnleyja, a u tri je kluba — Crystal Palaceu, Norwichu i Burnleyju — sve skupa sakupio mizernih 19 nastupa, bez pogodaka.
Dok ga je Middlesbrough 2017. otkupio za iznos od preko šest milijuna funti i tako konačno oslobodio Chelseajevih okova, Bamford je već bio dosta blijeda preslika onog potentnog mladog talenta iz dana u Nottinghamu. Aitor Karanka, jedan od rijetkih menadžera koji je imao potpuno povjerenje u njega i koji mu se u svom mahnitom mikromenadžeriranju posvetio, ubrzo je napustio klub, pa se Bamford morao dalje snalaziti sam. Srećom, motivacije mu nije nedostajalo, pa Tony Pulis nije ni imao puno izbora nego da se osloni na njega. Konačno je Bamford dobio kontinuitet, ali se baš u tom dijelu priča počela razvijati u dosta specifičnom smjeru.
“Moja pozadina je nebitna”
Jasno, odnos trenera i igrača uvjetovan je u velikoj mjeri čistom ljudskom prirodom. Sve one priče o probijanju iz dubokog siromaštva do bilo kakvog bogatstva i slave omogućuju određenu univerzalnu solidarnost za one koji prolaze taj put, a često i dodatno razumijevanje kada stvari ne idu po planu. Bamfordova pozadina uopće nije na tom tragu, i čini se da ga je to kočilo barem podjednako kao i Chelseajeva kadrovska politika.
Da su stvari išle prema očekivanjima, Bamford bi sada sjedio u kakvoj direktorskoj fotelji JCB-ja, bogate multinacionalne građevinske kompanije, koju je još 1945. osnovao njegov predak Joseph Bamford i koja je do dana današnjeg ostala u rukama Patrickove rodbine. Patrick je rođen i odrastao na obiteljskom imanju u Norwellu, u okruženju za koje je reći da je privilegirano čak i ublažavanje. Pohađao je privatne škole u kojima je redovito postizao najbolje rezultate, a onda je krenuo studirati paralelno francuski jezik i povijest te — biologiju. Čak mu je Harvard nudio sportsku stipendiju ako se upiše na to svjetski elitno sveučilište.
Bamford je više puta pričao o tome kako je već tada čvrsto odlučio da će svoj život posvetiti nogometu, okruženju koje i dalje baš ne priznaje likove poput njega — takve koji vam mogu pričati o padu Bastilje, pa onda odsvirati klasiku na violini. Da, sigurno da mu je kod tih seljenja po klubovima jako pomogla i činjenica da je fluentan na čak tri jezika — francuskom, njemačkom i španjolskom — ali je u nogometu uvijek bio drugačiji, pomalo i ismijavan. Postoje anegdote iz svlačionice u Middlesbroughu u kojima je suigračima izbacivao Bachove recitative i demonstrirao svoje sviračke vještine na saksofonu. Ali njegova pozadina je uvijek stvarala probleme u odnosima s menadžerima.
U Palaceu nije započeo utakmicu, dok u Norwichu nisu smatralni shodnim potpisati ga na stalni ugovor. Uzorak je uvijek vodio na odnose s menadžerima, pogotovo jer su ga dobrim dijelom trenirali ili oni tradicionalistički nastrojeni poput Stevena McClarena, Alana Pardewa ili Pulisa, oni koje u Engleskoj nazivaju proper football men, ili onih koji taj mentalitet donekle uspješnije kanaliziraju na terenu, ali ne baš toliko u glavi, poput Seana Dychea. Upravo se s njim najotvorenije Bamford ‘poklao’ na osobnoj razini, da bi pod njim u Burnleyju odigrao tek 33 minute.
“Dyche mi je rekao da je to zbog toga što sam došao iz Chelseaja, ali i zbog moje životne pozadine, za koju je rekao da se zbog nje nikada nisam morao izboriti za nešto”, govorio je Bamford. “Moja pozadina je nebitna i uopće nisam ni ponikao u Chelseaju, već sam svoj put započeo tako što sam u Nottinghamu čistio zahode i ribao tuš-kabine. Čuti da nešto nisam dovoljno želio bilo mi je veoma uznemirujuće”.
I bogati plaču
Legendarna izjava Marcela Bielse kako bi “osvojio sve kada bi nogomet igrali roboti”, odnosno igrači lišeni ljudskih osobina, karakteristika i potreba. To uvijek zvuči pomalo sociopatski i jasno je da ga i zbog toga često nazivaju ‘Luđakom’, ali za Bamforda je to bio idealni bijeg, izdvajanje iz konteksta. Kada je Victor Orta prebjegao s pozicije sportskog direktora u Middlesbroughu na istu u Leeds, Bielsi je za napadača preporučio baš Bamforda. Ovog nije pritom zanimalo apsolutno ništa o njemu i njegovoj pozadini, osim činjenice da je kroz srednju školu Patrick igrao beka u ragbiju, što mu daje velike aerobne i fizičke kapacitete i nakon dvije teže ozljede, i da zbog izvjesnih problema želi ustrajati u dokazivanju.
“U Bielsi je Patrick dobio trenera koji zaista vjeruje u njega”, izjavio je njegov otac Russell. “To radi ogromnu razliku”.
A Bielsa je u njemu dobio prototip devetke idealne za svoj sustav, i to ne samo zato što je zabio 12 golova u 22 utakmice ove sezone. Bamford je ostao njegov prvi izbor za napadača i nakon ulaska u Premier ligu baš zato što nije riječ samo o golgeteru, već o igraču koji će istovremeno izrovati teren kao da i dalje igra ragbi, istrčati svoju dionicu kada god se otvori i minimalna mogućnost za to, biti prva linija obrane po izgubljenoj lopti i paralelno stvarati i šanse za svoje suigrače, pa je tako već nakupio i šest asistencija.
Natjerao je Bamford čak i Bielsu da mu nakon jednog sjajnog pogotka na treningu otrči u oduševljeni zagrljaj. No, menadžer je odmah pohitao razjasniti kako tu nije riječ ni o kakvom posebnom odnosu.
“Sve što Bamford dobije, to dobije jer je to zaslužio, a ne zato jer ja imam bilo kakve simpatije spram njega”, insistirao je Bielsa nakon što je ovaj zabio hat-trick Villi. “Iz moje perspektive on je igrač sa dosta kvaliteta, i ako nastavi razvijati svoju efikasnost dobivat će još i veće pohvale”.
Nako što je kroz čitavu dosadašnju karijeru slušao više ili manje suptilne priče o tome da “i bogati plaču”, kao i insinuacije da ne zaslužuje prigodu zbog toga što je “bogato derište” i “buržuj”, Bamford je sada dobio idealne okolnosti u kojima ta njegova pozadina ništa ne znači. To ga je oslobodilo i učinilo boljim igrače.
