Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pauk iz Splita i najveći svih vremena

Crtice iz karijere Tonija Kukoča

Zadnja izmjena: 26. srpnja 2017. Profimedia

Prije nekoliko sam mjeseci u sklopu obaveza na fakultetu morao podijeliti test asocijacija desetorici ispitanika, koji su svi bili u svoj ranim 20-ima. Zadatak je glasio da na spomen jedne riječi što brže nadopišu prve tri semantički bliske riječi koje im padnu na pamet, a među zadanim riječima bila je i „košarka“. Dok je većina ispitanika pisala posve predvidljive asocijacije poput „koš“, „lopta“ i „sport“, jedan od njih imao je sasvim originalnu listu – „Toni“, „Dražen“, „Dino“.

Toni na prvom mjestu.

Kada je čovjeku prvi pojam vezan uz neki sport određeni sportaš, to znači da je dotični ostvario nešto izvanredno, nešto što ga je izdiglo iz pojmovno podređene kategorije („košarkaš“) na nadređenu („košarka“). Toni Kukoč dosegao je status simbola čitavog sporta, čak i kod dijela mlade populacije koji ga nije imao priliku gledati iz tjedna u tjedan. Kako se stvarala legenda o Pauku iz Splita?

Sretni svjedoci Kukočeva doba konstantno su prenosili njegovo ime potomcima, koje je prije ili kasnije morala obuzeti želja da u bespuću interneta pročeprkaju nešto više detalja o toliko spominjanom „igraču kakvog više biti neće“. Ako su prvo otvorili YouTube i pogledali neku kompilaciju najboljih poteza, bez sumnje su ostali razjapljene čeljusti, a kada su potom na Wikipediji pogledali listu osvojenih trofeja, mogli su pomisliti da je u pitanju neka greška.

Nije greška, Kuki je osvojio gotovo sve: tri Eurolige, tri NBA prstena, dva europska prvenstva uz tri bronce, jedno svjetsko prvenstvo uz broncu, dva olimpijska srebra, a tu su još i četiri prvenstva Jugoslavije uz dva kupa te po jedno talijansko prvenstvo i kup.

Osvojio je i individualna priznanja: tri puta MVP Final Foura Eurolige (od čega 1993. jedini u povijesti kao član poraženog finalista), najbolji šesti igrač NBA 1996., MVP Svjetskog prvenstva 1990., MVP Eurobasketa 1991., četiri puta proglašen najboljim europskim košarkašem. Nije dosta? Dodajmo i pionirsko prvenstvo Jugoslavije u stolnom tenisu te prvenstvo Hrvatske u golfu.

Natjerivanje s Pippenom

Titule koje je osvojio ne fasciniraju samo brojnošću i opsegom, već i samim načinom na koji je do njih dolazio. Europske titule nije osvojio u nekom od giganata europske košarke, već je kao golobradi mladić poveo mali klub iz rodnog grada i od njega napravio velikana.

Da, imao je sreće što se našao u sjajnoj generaciji predvođenoj briljantnim strategom, ali kada su poslije osvajanja dva europska naslova iz Jugoplastike otišli Dino Rađa, Duško Ivanović, Goran Sobin i sam trener Božidar Maljković, predviđao se raspad. Međutim, Kukoč je ostao i usprkos svemu osvojio treću uzastopnu titulu, koja je klubu zajamčila naslov najbolje europske momčadi 20. stoljeća.

U isto su doba preko Atlantika svoje haranje započeli Chicago Bullsi, a njihov tvorac Jerry Krause u Kukoču je vidio dio slagalice koji mu treba da sastavi najbolju momčad svih vremena. Želja da ga dovede pretvorila se u opsjednutost, što je jako živciralo Scottieja Pippena, koji se osjećao potplaćenim i bez da mu Kukoč uzme dio financijskog kolača.

Zbog toga je olimpijski turnir 1992. vidio kao priliku da ga ‘uništi’ – uz pomoć Michaela Jordana bjesomučno je natjeravao Tonija po cijelom terenu, nisu mu dali disati i on se, prilično šokiran, pomalo zagubio u prvoj utakmici. Ali već u finalu bila je druga priča, Kukoč se mentalno pripremio na novo natjeravanje i potpuno nadigrao Pippena, ubacio je 16 poena uz devet asistencija i pet skokova te u izravnom okršaju pokazao svu raskoš talenta budućim suigračima.

Kada se nakon uspješne epizode u talijanskom Benettonu konačno ukazao među Bikovima, netom po dolasku dočekala ga je vijest da se Jordan umirovio. To je prouzročilo velike probleme za prvake, ali je Kukoču dobro došlo jer je dobio više prostora za prilagodbu na američki stil igre. Trener Phil Jackson ispočetka ga nije baš volio zbog problema u komunikaciji – Kukoč nije dobro pričao engleski, stoga je Jacksonu dizao tlak sporim reakcijama. Zbog toga je jednom prilikom, kada je svima iz momčadi poklonio neku knjigu, Toniju darovao strip bez teksta i kad ga je ovaj iznenađeno pogledao dobacio mu je: „Mislio sam da ne znaš čitati.“

Šut koji mu je Jordan ukrao

Zen Master se često znao igrati sa psihom igrača, a Kukoč je, naviknut na podjebavanje iz splitskih dana, sve provokacije prihvaćao s osmijehom i ubrzo se rodila snažna povezanost između njih dvojice, u tolikoj mjeri da mu je Jackson odlučio povjeravati zadnje šutove. Tako je Kuki pogodio svoj prvi game winner protiv Pacersa, kaznivši slavlje Reggieja Millera osam desetinki prije sirene, a potom je u doigravanju s Knicksima uslijedio potez koji će svima ostati urezan u pamćenje.

Uzavreli Kukoč se otvara prema lopti gladan šuta za naslov prvaka, šuta koji bi bio kruna veličanstvene karijere, ali u posljednji tren ispred njega ulijeće Jordan…

Bullsi su prosuli veliko vodstvo u posljednjoj četvrtini – nakon što je Pippen izgubio loptu, Patrick Ewing stavio je horog za izjednačenje 1,8 sekundi do kraja. Jackson zove minutu odmora i crta akciju za Kukoča, što samoljubivom Pippenu pomračuje um pa odbija sudjelovati u tome.

Jackson je nepokolebljiv i ostavlja ga na klupi, a Toni prima loptu na šest i pol metara, virtuozno se okreće i para mrežicu! Uslijedio je euforični trk prema klupi, gdje obgrljen od suigrača šampionski diže ruke, a s usana mu se mogla pročitati bujica hrvatskih psovki. Ono kad proradi splitski dišpet.

Uskoro je Gospodin Zrak rekao „I’m back!“ i započela je nova epizoda u Kukočevoj karijeri, koja će ga ustoličiti na mjesto najuspješnijeg europskog košarkaša svih vremena. Jackson ga je počeo koristiti kao oružje s klupe – ušao bi i počeo raditi ono što najbolje zna, kaos u obranama. Logično, brojke su mu s Jordanovim dolaskom ponešto opale, dobivao je manje šutova.

To mu nije teško padalo budući da je kompenzaciju dobio u šampionskim prstenovima, ali jedan šut iz 1998. Jordan mu je nezasluženo oduzeo. Igrala se peta utakmica finala s Utah Jazzom, Bullsi su vodili 3:1. Na proslavu šeste titule spremalo se 24.000 gledatelja, ali Karl Malone kvario je veselje s 39 poena kojima je dovukao Jazzere do vodstva 82:78 samo 10 sekundi do kraja.

Kukoč je ubacio loptu do Pippena, ovaj mu je nakon blagog oklijevanja vratio, Kuki se diže sa skoro devet metara i pogađa za minus jedan. To je bio njegov 30. poen uz šut iz igre 11/13. Nakon pogođenog jednog bacanja na drugoj strani, Jackson zove minutu odmora, ostalo je 0,8 sekundi do sirene.

Aut sa strane, uzavreli Kukoč se otvara prema lopti gladan šuta za naslov prvaka, šuta koji bi bio kruna veličanstvene karijere, ali u posljednji tren ispred njega ulijeće Jordan, koji je do tad šutirao 9/25, baca nemoguću tricu iz okreta i promašuje cijeli obruč. Ali dobro, MJ je sve to popravio u šestoj utakmici, kada je pobjedničkim košem osigurao Bullsima status najbolje momčadi ikada.

S tom ekipom će se sve megamomčadi u budućnosti uspoređivati, a Kukoč je bio njen sastavni dio. Pazite sad, čovjek je bio dio najbolje NBA momčadi svih vremena, najbolje euroligaške momčadi 20. stoljeća, najbolje europske reprezentacije 20. stoljeća (Jugoslavija) i najbolje hrvatske reprezentacije svih vremena.

Plan A, B, C, D i još poneki

Igrao je s veličinama poput Jordana, Petrovića, Rađe, Vlade Divca, ali svaki od njih trebao je Kukija za velike pothvate. On je bio neophodan svakoj momčadi zato što je bio u stanju raditi sve što treba za pobjedu – nemilice trpati, stavljati trice za pobjedu, ali i skloniti se u stranu i kao konobar dijeliti lopte na pladnju raspoloženim suigračima.

Koja je bila njegova pozicija na parketu? Sve! Uz Magica Johnsona, bio je jedini igrač u NBA povijesti koji je započeo utakmicu na svih pet pozicija. S 211 centimetara visine posjedovao je čudesnu mobilnost, čudesnu kontrolu lopte, čudesni pregled igre i čudesni šut (ako mislite da je pretjerano sve naglasiti čudesnim, bacite oko na 11 trica iz 12 pokušaja kojima je uništio američke juniore na Svjetskom prvenstvu u Bormiju 1987.), što ga je činilo nepredvidljivim.

Naravno, izvrsno se služio i centarskom tehnikom, pogotovo u kasnijoj fazi karijere kad je nakupio kilograma, ali publiku su najviše ostavljali bez daha njegovi prodori. Kad bi Kukoč krenuo u reket i poletio zrakom, u glavi je imao plan A, B, C, D  i još poneki kad bi zatrebalo. Ovisno o reakciji obrane, iz džepa je u sekundi izvlačio najefikasnija rješenja, koja su nerijetko bila i najatraktivnija, poput ove magične asistencije na Horacea Granta.

Bio je toliko elegantan i ubitačan, da je zaradio ne jedan, već čitav niz nadimaka poput Pink Panther, Pauk iz Splita, Croatian Sensation, Konobar, Stopalo… Bio je idealni sportaš jer je spojio dvije najbitnije komponente svakog sporta – uspješnost i ljepotu igre. Mnogi igrači odrastali su gutajući njegove poteze, bio im je uzor i inspiracija. Neki su možda čak sanjali da dostignu njegovu razinu, kao što će hrvatski navijači uvijek iščekivati nekog novog Kukija koji bi košarci vratio stari sjaj.

Uzalud. Nikad ga neće dočekati jer je Kukoč postavio letvicu toliko visoko da vjerojatnost da ga netko dostigne (a kamoli nadmaši) spada u sferu statističke pogreške. Kukoč je oduševljavao od prvog dana kad je s 15 godina primio košarkašku loptu na Gripama pa dok ju 2006. definitivno nije odbacio i uhvatio se palice za golf, zato će se njegovo ime kao košarkaški simbol prenositi generacijama i generacijama. Njegove izvedbe mamile su pljesak i protivničkih navijača, među kojima je najdojmljiviji bio aplauz beogradske publike na trijumfalnom oproštaju od kluba koji ga je definirao i kojeg je definirao.

Osim na parketu, Pauk iz Splita vječnost je osigurao i lakonskim izjavama, koje u nekoliko riječi otkrivaju više nego analize od 10 stranica. Zato zaključimo ovu priču njegovim citatom: „Nisam pobjeđivao zato što sam trenirao više od ostalih, nego zato što sam volio igru više od ostalih.“

Ne propusti top članke