Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pendrek liga

Hrvatska policija u misiji ograničavanja slobode izražavanja i kretanja

Zadnja izmjena: 3. rujna 2018. Petar Glebov/PIXSELL

Sve što o demokraciji u Hrvatskoj trebate znati stalo je u sinoćnje dvije utakmice HT Prve HNL.

Na onoj prvoj, u kojoj je Hajduk čupao bod protiv Intera u Zaprešiću, nije bilo organiziranog navijanja. Naslovi su kasnije otkrili i zašto: ‘nesporazum’ između navijača i policije eskalirao je na najgori mogući način — sukobom. Ispred ulaza na gostujuću tribinu ‘radio’ je i suzavac, a naš izvor koji je bio prisutan na licu mjesta navodi kako je bilo i policijskog premlaćivanja pojedinaca.

“Stvarno degutantno”, prepričava. “Nikakav povod za takvo postupanje nije postojao; jednostavno smo htjeli otići sa stadiona nakon što nam nisu dozvolili da unesemo poruke, uskrativši nam pravo da se, bez vrijeđanja, demokratski izrazimo”.

Postoji i snimka na kojoj se vidi kako navijači pokušavaju napustiti stadion podignutih ruku dok policija formira kordon koji ih u tome sprječava. Porukama, koje su naknadno objavili na društvenim mrežama, Hadukovi su navijači željeli ‘replicirati’ Željku Kerumu i Igoru Štimcu, dvojcu koji je našao shodnim docirati javnost po pitanju krize u klubu, iako su obojica njih za vrijeme svojih mandata na rukovodećim pozicijama itekako srušili njegov renome. Navijačima je uskraćeno pravo slobodnog izražavanja, kao i slobodnog kretanja.

“Bilo je to kao da dođeš u kazalište na predstavu, platiš kartu, a onda ti osiguranje ne dozvoljava da nezadovoljan mirno odeš kući. Sramota”, dodaje naš sugovornik, koji je želio ostati anoniman.

Što su navijači glasniji i skloniji izražavanju stava, to ih se u pravilu više maltretira

Na drugoj utakmici slična priča; pripadnici Armade željeli su se porukom solidarizirati sa štrajkom radnika hrvatskih brodogradilišta, ali netko je odlučio kako dio poruke upućen odgovornima nije prihvatljiva razina vježbanja demokracije, pa je navijačima i zabranjeno isticanje njenog većeg dijela. Armadaši su i u recentnoj prošlosti bili na meti represivnih organa — kao dok smo lani svjedočili nemilim scenama u kojima su ih policajci pendrekom i suzavcima skidali s ograde na Rujevici tijekom zajedničke proslave s igračima nakon pobjede nad Slaven Belpom.

Poruka je jasna: i ovo malo aktivne demokracije u Hrvatskoj mora proći kroz nečiji filter. A represivni aparat je tu da se za to pobrine, preuzimajući pritom ulogu arbitra koji odlučuje što je prikladno, a što ne, odmah i sankcionirajući ovo drugo.

Atmosfera straha

Mnoge su priče i legende ispredene o tretmanu navijača, posebno onih koji su se usudili izražavati nezadovoljstvo i slati poruke društvenog značaja, u nekadašnjem socijalističkom sustavu. Za očekivati je bilo da će biti drugačije dolaskom deklarativne demokracije i izborenom nezavisnošću, ali ponekad je teško pronaći argumente da se po tom pitanju nešto suštinski promijenilo.

Još 1992. je Antun Vrdoljak, tada prvi čovjek Hrvatske radiotelevizije, otvoreno zaprijetio Dinamovim navijačima koji su prosvjedovali protiv preimenovanja kluba. “Bojim se da netko stoji iza ovih pojava”, grmio je tada bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. “Moramo se obračunati s njima! Kad ih budu pune ‘marice’ i kad im poplave bubrezi, bit će reda na tribinama”.  Čija je bila posljednja bilo je jasno svima: bubrezi su plavili u previše navrata, a marice punile do vrha čak i onima koji su se, eto, tek drznuli nositi šalove s nepoćudnim varijantama klupskog imena.

Sustavna kampanja kojom se navijači u Hrvatskoj defamiraju na sve načine zapravo nikad nije prestala. Prečesto pojedinci unutar skupina svojim nepromišljenim potezima sami daju materijala onima koji te kampanje provode, ali za njih je zakonodavstvo s pravom izrazito efikasno.

Primjerice, prema stručnom radu Mirjane Margetić i Krunoslava Borovca iz 2015. koji se bavi zakonskim okvirima prevencije nasilja na tribinama, u periodu od četiri godine između 2011. i 2015. čak je 445 navijača pravomoćno osuđeno na kazne zatvora zbog kršenja Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Njih je 302 kažnjeno odgojnim mjerama, a njih 2998 je zaradilo novčane kazne. Na porazni prosjek gledanosti koji se kretao od 1.888, koliko je prosječno gledatelja pratilo Prvu ligu 2011., do 2.733 četiri godine kasnije to su zbilja ogromne brojke, pogotovo jer na prste jedne ruke možemo nabrojiti ozbiljne incidente koji su se na stadionima dogodili u tom vremenskom razdoblju.

Pravi problem ne leži u neefikasnosti zakonodavstva kada je u pitanju odvajanje kukolja od žita; problem je što ono, često uslijed raznih pritisaka, ni ne pokušava raditi razliku između kukolja i žita. Stvar je vrlo linearna: moćnici čija se imena iz različitih razloga nađu na porukama i parolama navijačkih skupina rado će, izravno ili posredno, vršiti pritisak da se sve navijače prikaže kao pijanu i agresivnu rulju. Pritom uporno generiraju atmosferu straha i narativ po kojem su stadioni opasna mjesta — iako je jedina žrtva na njima bio Hrvoje Ćustić, koji je kao igrač poginuo zbog nemara odgovornih institucija prema infrastrukturi.

Prvo ud’ri, onda pitaj

Idući je korak medijski pritisak, pa se tako pri prvom sporadičnom incidentu u pravilu jednostrano trpa sve u jedan koš “sumanute horde”, čime izazivaju sablazan i strah kod prosječnog građanina. Nitko ne može kriviti čovjeka kojeg nogomet i ne zanima na svakodnevnoj razini ako mu se serviraju teorije zavjere o “plaćenicima” kojima je tobože cilj “anarhijom” na tribinama nasilno utjecati na stvari oko sebe.

Na scenu tada stupa policija, koju vlast također svodi na margine kroz potplaćenost i slabo ulaganje u adekvatno obrazovanje kadra. Kako vidimo i na sve učestalijim primjerima nasilja nad migrantima, policajci su skloni svoje frustracije ispucavati na skupinama koje su društveno marginalizirane i obespravljene — ili misle da im to može proći nekažnjeno — pa se njihove metode tako znaju svesti na onu “prvo ud’ri, onda pitaj”.

Što su navijači glasniji i skloniji izražavanju stava, to ih se u pravilu više maltretira. Primjerice, pripadnici Torcide na gotovo svakom su domaćem gostovanju bezrazložno zadržavani prilikom ulaska na stadion i vrlo često se događa da veći broj njih još nije ušao, a utakmica već traje. Ponekad se teško oteti dojmu da se to radi namjerno i smišljeno kako bi ih se isprovociralo nasilnu reakciju kao opravdanje za primjenu sile.

Nogometni navijači nigdje na svijetu nisu anđeli; gotovo posvuda među njima ima onih sklonih kršenju zakona ili isticanju negativnih društvenih poruka i zato je teško očekivati od njih da budu pokretači nekih progresivnih procesa.

S druge strane, tužno je to što se u ovoj državi često nađu u poziciji jedinog masovnog i nedvosmislenog otpora raznim pojavama koje često sežu i do vrha vlasti, jedinih koji uporno insistiraju na provođenju određenih demokratskih mehanizama i ne libe se bez sustezanja svoje pripadne mobilizirati u tu svrhu. Solidarnost koju pritom prikazuju i spram ostalih potlačenih društvenih skupina, poput škverana ili vatrogasaca, praktički je, uz pojedinačne i uglavnom marginalne aktivističke grupe, jedini primjer zajedništva u zemlji koja puca po šavovima.

Ne propusti top članke