Sivi pod gostujuće svlačionice na St. James’ Parku bio je umrljan komadićima trave koji su se otresali s čepova kopački. Vladala je grobna tišina koju bi kratko presjekao nekakav udarac frustrirano bačene bočice, poput one koju je Granit Xhaka zafitiljio o tlo dok je njegov kapetan Martin Ødegaard pored njega bespomoćno piljio u tih nekoliko čuperaka travnjaka koji su ga podsjećali na upravo izgubljenu utakmicu. Njegovi kolege bili su u jednakom stanju, skrušeno i bespomoćno sjedeći, previše obeshrabreni da išta kažu, suviše umorni da naprave nekakvu gestu. Svi su, uostalom, znali što slijedi čim je menadžer nervoznim korakom ušetao u svlačionicu.
“Nije važno što ću ja reći”, započeo je Mikel Arteta, ovaj put za njega neuobičajeno mirno. “Nije važno ni što ćete vi reći, sada je prekasno. Bili su 10.000 puta bolji od nas. U svemu. Nismo uopće zaslužili igrati. Nismo osvojili jebeni duel, nijednu drugu loptu, bili smo grozni na jebenoj lopti, nismo imali organizaciju, ništa. I zato sada začepite gubicu.”
Arsenal je te večeri otišao u goste Newcastle Unitedu kako bi pokušao iskoristiti posljednju šansu koju je imao za plasman u Ligu prvaka. Vjerojatnost za takvo što bila je ionako mala, posebno kada se uzme u obzir da su Topnici u kolu prije toga glatko izgubili u sjevernolondonskom derbiju od glavnog konkurenta Tottenhama. Aaron Ramsdale tada je triput vadio loptu iz svoje mreže, Arsenal nije uzvratio nikako, a čekale su Svrake koje su, nakon agonije u prvom dijelu sezone, obogaćene petrodolarima i novim, seksi menadžerom Eddiejem Howeom, bile nabrijane na zagorčavanje života gostima iz Londona.
To se i dogodilo; nakon prvog poluvremena u kojem je Newcastle debelo dominirao, a Arsenal igrao kao da se radi o nebitnoj utakmici Carabao Cupa, domaći su u nastavku utrpali dva gola; prvo je Ben White pospremio loptu u vlastitu mrežu, a konačni trijumf Geordiesa osigurao je Bruno Guimarães pet minuta prije kraja.
Arteta u sljedećoj sezoni mora dokazati da ono što je Arsenal prikazivao u proteklih devet mjeseci nije bila anomalija, već početak uspješne priče
Arsenal je, po tko zna koji put u recentnoj povijesti, okusio neuspjeh. Artetini govori u svlačionici, gdje je poput živčanog tate gubio glas i davao packe svojim igračima koji su izgledali kao skupina neposlušnih i nezrelih sinova, poprimili su već gotovo komičnu notu. Liga prvaka, koju Topnici nisu igrali od 2016./17., ponovno je bila izgubljena. Kao i u dvjema sezonama ranije, kada je Arsenal bio toliko loš da uopće nije uspio ni prismrdjeti Europi. Kao i onu prije tih, kada je nekoliko kola prije kraja prosuo četvrto mjesto i, da stvar bude još gora, izgubio finale Europa lige i tako promašio dvostruku priliku za povratak u europsku elitu koju je toliko žarko želio. Kao i u posljednjoj kampanji Arsenea Wengera, kada je… OK, shvatili smo. Liga prvaka uvijek se postavljala kao imperativ, a konstantno je izmicala iz topničkih ruku.
Uzimajući u obzir sve to, Arsenalov spektakularni krah u borbi za naslov prvaka zapravo je po mnogočemu sličan onome što je Arteta sa svojom ekipom iskusio i lani.
Suprotstaviti se Darth Pepu
U redu, ulog je svakako manji, ali određeni obrazac jasno je vidljiv. Topnici su u prošloj kampanji, koju su mnogi već odavno i zaboravili kao nešto relevantno za priču o cjelokupnom Arsenalovu projektu koji gura otkako je Arteta došao u klub, poslije vrlo poticajnog niza rezultata u ključnom trenutku doživjeli raspad i uručili razočaranje samima sebi i svojim navijačima. Borba na četvrto mjesto je izgubljena, euforija se u tim trenucima ispuhala i svi su nekako prihvatili da Arsenal još nije dovoljno zreo kako bi se borio s najjačim momčadima u prvenstvu i izborio Ligu prvaka.
Ove je godine stvar bila vrlo slična.
Arsenal je ovaj put imao ne samo poticajne, već fenomenalne rezultate koje je dugo održavao, ali onda je u ključnim trenucima ponovno doživio raspad, a javnost i navijači samo su slegnuli ramenima i zaključili ono što su svi nekako i pretpostavljali — da Artetini momci ipak nisu dovoljno zreli kako bi se borili s, ovaj put, najjačom momčadi u prvenstvu, vjerojatno i u Europi, te osvojili prvenstvo.
Započela je sprdnja s Arsenalom koji je chokeao gore nego Eminem na početku 8 Milea i nakon 248 dana, koliko je bio na vrhu, pao u rekordnom roku. A Arteta, koji je toliko marljivo i pažljivo pokušavao donijeti sreću klubu i navijačkoj zajednici, negdje je u tunelu Emiratesa ugledao plavičasti dim iz kojega je, poput nekakve aveti, izronio njegov učitelj Pep Guardiola, zapalio cigaru, odšetao do svojeg padawana, puhnuo mu dim u lice i zatim samo otrgnuo trofej Premier lige iz njegovih ruku.
Čitav nogometni svijet gledao je kako Arteta jadno i ukočeno stoji u šampionskoj pozi dok mu Pep šalje zavodničke puse i bježi s pokalom, tresući pepeo svoje cigare o brižno održavani travnjak Emiratesa, nestajući u onom plavičastom dimu u kojemu ga je vjerojatno negdje čekao i njegov Man-Machine, spreman torpedirati Artetinu svitu ukoliko se neki budalaš slučajno odvaži suprotstaviti Darth Pepu. Nemoj, Granite, imaš ženu i djecu, povikao je netko iz Arsenalove svlačionice, a Guardiolin je grohot još danima odzvanjao hodnicima Emiratesa, kao da je riječ o kućnom duhu koji nikako ne želi pronaći novu gajbu.
Da, Arsenal je prosuo prvenstvo u maratonu u kojem je dugo bio na prvom mjestu i pritom srušio neke negativne rekorde Premier lige. Da, ovo je bila prilika za koju tek treba vidjeti kad će se idući put ponuditi Topnicima, posebno kad uzmemo u obzir da polovica velike šestorke nije imala baš dobru (Liverpool, Tottenham) ili je pak imala mizernu sezonu (Chelsea) i naizgled je teško vjerovati da će to postati konstanta. Da, sličnosti između raspleta ove sezone i prošle postoje, vrlo su usporedive i vjerojatno poprilično simptomatične, ali još nismo spomenuli ključnu razliku.
A ta je da je Arsenal napokon izborio Ligu prvaka.
Preobraziti klupsku kulturu
To je činjenica koja kao da je, uslijed načina na koji se borba za prvaka rasplela, nekako proletjela ispod radara, ali Arteta je njome ispunio cilj koji se od njega očekivao prije početka kampanje.
Nitko nije očekivao da će se Arsenal boriti za titulu — čak se i na početku sezone pretpostavljalo da Topnici nisu dovoljno dorasli tome ni da se suprotstave Liverpoolu, a kamoli Manchester Cityju, pa je ishod bio ponešto drugačiji — ali Liga prvaka se pred Artetu postavila kao imperativ. Ako već ne od službenih klupskih struktura, onda svakako od navijačke zajednice koja, posebno na Emiratesu, oblikuje javno mnijenje i zapravo je ta koja smjenjuje menadžere u Sjevernom Londonu. Pitajte Wengera i Unaija Emeryja ako se ne slažete s time. Arsenalovi bi vam navijači sigurno potvrdili da bi prije početka sezone za plasman u Ligu prvaka dali ključeve svojih automobila, bubreg i nekoliko redikula s Arsenal Fan TV-ja.
Put baskijskog stratega u Arsenalu zapravo je moguće razlomiti u faze, što je on učinio i sam. Studiozan kao i uvijek, Arteta je svoj plan za Topnike podijelio na pet koraka.
“Trenutno smo u trećoj fazi”, kazao je nedavno za ESPN. “Radi se o vremenskom periodu i trenutno smo malo ispred rasporeda. Radi se o nečemu pomalo privatnom, ali riječ je o mojem razumijevanju i viziji onoga što je klub bio i onoga što moramo uhvatiti i razviti.”
Pogledamo li malo bolje, taj Artetin proces u praksi zapravo ima savršenog smisla. Primjerice, nakon njegove prve pune sezone, u kojoj je završio osmi, očekivalo se da vrati Arsenal u Europu; sve ostalo bilo bi neuspjeh. To se i dogodilo. Izgubljena je pritom Liga prvaka, ali Europa se vratila na Emirates. Nakon njegove druge pune sezone, očekivalo se da napravi dodatni iskorak i vrati klub u najbolje četiri ekipe u ligi. To se i dogodilo; pritom je izgubljeno prvenstvo, ali ta će se borba s vremenskim odmakom svakako gledati kao bonus na ono što je pred Artetu bilo postavljeno. Treći korak sada je napravljen, njegovi momci pritom su i skočili prema četvrtome, o kojemu Arsenalov menadžer nije eksplicitno govorio, ali svi možemo pretpostaviti što je u njega uključeno.
To bi, prema svoj logici, trebalo biti održavanje kluba u Ligi prvaka i osvajanje trofeja. Ne borba za njih, već konkretno osvajanje, ma koji god bili u pitanju.
S porastom kvalitete rezultata i igre rastu i apetiti. Arteta je napokon dočekao formativno razdoblje u kojemu je gotovo sve sjelo na svoje mjesto; pobjeđivanje u serijama više mu nije strano, ekipa je s nekoliko važnih pojačanja dobila na sigurnosti i kvaliteti, barem u toj mjeri da se zadovolje ciljevi koji su pred nju postavljeni, a vrlo je važno napomenuti i jednu stvar koju mnogi zaboravljaju.
Jedan od glavnih Artetinih ciljeva bio je preobraziti klupsku kulturu i popraviti atmosferu koja je godinama bila izuzetno narušena, a u tome je i uspio. Arsenalovi navijači više ne negoduju (toliko), a strašni Stan The Man Kroenke odjednom nije najveći negativac u cijeloj priči. Zapravo, uopće ga se ne spominje, a do prije godinu i pol zazivala se prodaja kluba. To je pobjeda koju je Arteta teško mogao upisati, ali je uspio.
Pobjeći iz učitetlje sjene
I vjerojatno mu je jasno da neće trebati puno da tu utakmicu ponovno počne gubiti, ne uspije li održati ovaj standard koji je dostigao. Sada se očekuje da počini i taj četvrti korak, a to će biti jednako zahtjevan izazov kao i oni prije njega. Arsenal je ove sezone dokazao da može nizati odlične rezultate i konkurirati za osvajanje prvenstva s kadrom koji trenutno ima, igrajući drugorazredno europsko natjecanje i zanemarujući domaće kupove. Sada se Arteta treba pobrinuti za to da njegova momčad bude konkurentna u Ligi prvaka, da održi ovaj nivo koji je prikazala u prvenstvu te da ne ispada iz kupova u ranim fazama.
To neće biti nimalo lako, posebno s obzirom na ono što trenutno ima na raspolaganju.
Arsenalova momčad — ili, da se poslužimo preciznijom formulacijom, najjača 11-orica — zapravo funkcionira kao jedinica u kojoj svatko na najbolji mogući način obavlja svoje zadatke. Arteta je to napokon omogućio sam sebi kada je prošlog ljeta u svakoj liniji dobio po jedno golemo pojačanje: Williama Salibu u obrani, Oleksandra Zinčenka koji se s beka redovito povlači u sredinu i Gabriela Jesusa u napadu. Arsenalov menadžer s njima je napokon mogao stvoriti, objasnimo to biologistički, organizam koji savršeno funkcionira i momčad je igrala sjajno dok su svi bili na raspolaganju.
Pad forme upravo bi se događao nakon ozljeda stožernih igrača za koje Arteta nema adekvatne zamjene. Jesusovu je ozljedu uspio preživjeti zbog dovoljno kvalitetnih napadačkih opcija koje je imao u Gabrielu Martinelliju i Leandru Trossardu, ali pohod na prvenstvo raspao se onoga trena kada se ozlijedio Saliba. Kada je tome pridodan i Zinčenko, dogodili su se porazi od Brightona i Nottingham Foresta i oni su odlučili prvenstvo. Kapitalni element Artetina četvrtog koraka zato će biti ljetni prijelazni rok u kojem mora proširiti ono što trenutno ima jer s izvrsnom 11-oricom i još dvije ili tri ozbiljne opcije na klupi ne može voditi bitke s najvećima.
Arteta u sljedećoj sezoni mora dokazati da ono što je Arsenal prikazivao u proteklih devet mjeseci nije bila anomalija o kojoj će se za nekoliko godina govoriti s čuđenjem, već početak uspješne priče koja će dovesti njegov plan do petog, posljednjeg koraka.
Nervoznom Basku još uvijek mnogi tepaju da je Pep za siromašne, tip koji trenira neku ekipu koja izgleda kao City, ponaša se kao City i hoda kao City, ali nema ni približno usporedive rezultate. Pa, možemo se kladiti u to da se negdje u tom njegovom paklenskom planu od pet koraka krije i izgradnja vlastitog trenerskog identiteta te bijeg iz učiteljeve sjene. Na putu do tog cilja mogao bi proći kroz još nekoliko sivih, komornih svlačionica u kojima grdi svoje igrače dok mu puca glas. Mogao bi se na nekoj od tih stepenica, u konačnici, poskliznuti i strovaliti na dupe.
A možda… Možda, ako se neke stvari još malo poslože, onaj strašni plavičasti dim poprimi crvenkastu boju, a umjesto ćelave glave iz magle izroni mali, crnokosi Arteta.
