Četrdeset utakmica, tri izbornika, dva kvalifikacijska ciklusa i dvije Lige nacija, jedan baraž, jedan novi predsjednik i jedna duga pandemija; puno, previše je vremena prošlo od kada je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine napravila rezultat zaista vrijedan pažnje, vrijedan slavlja i pozitive, vrijedan sada već poslovične euforije koja se ondje svakako ne može izbjeći. U petak je Bosna i Hercegovina u Zenici s minimalnih 1-0 svladala reprezentaciju Crne Gore i tako, u društvu u kojem su još bili i crna mačka Finska i tranzicijska Rumunjska, osvojila prvo mjesto u skupini te izborila plasman u najjaču diviziju Lige nacija, ali i mjesto u drugom šeširu na skorom izvlačenju kvalifikacijskih skupina za Europsko prvenstvo u Njemačkoj 2024.
Za izbornika Ivajla Peteva ova je utakmica mnogo više od obična tri boda i prvog mjesta i to se vidjelo na njegovu ekstatičnom licu nakon završetka. S njom je Bugarin na klupi BiH dobio ne samo potvrdu, svojevrsno priznanje i povjerenje navijača, nego prije svega produžetak ugovora i vrijeme, odnosno mir da pokuša napraviti ono što je zamislio. Doduše, dobili su puno i čelnici saveza, ali to je neka druga, ružnija priča koja će se tek zakomplicirati i čije ćemo posljedice tek vidjeti u idućih nekoliko mjeseci.
Nogomet je nekad izuzetno jednostavna igra. Bosna i Hercegovina se u zadnje dvije godine gotovo u pravilu, s tek ponekim izuzetkom, mučila u svim utakmicama u kojima se suparnik postavljao duboko, prepuštao loptu i čekao pogrešku ili priliku za kontranapad. BiH bi, opet kao po pravilu, krenula silovito, stvarala i neke šanse, bila bolja, ali i kad bi ih zabijala, prečesto je dopuštala da se njene pogreške pretvore u kaznu.
Znao je sve to crnogorski izbornik Miodrag Radulović i nije mu padalo na pamet komplicirati, pogotovo zato što mu je odgovarao i jedan bod — desetoricu je igrača povukao iza lopte, odnosno iza linije polovice igrališta, i smireno čekao svoju šansu, stavljajući prioritet na neutralizaciju suparnika.
Naučio je Petev najboljim manirom Ćire Blaževića žonglirati najvažnijim stvarima i stvoriti svijet u kojem su on i momčad javnosti važniji od toksičnog okruženja
Ali sve je to, naravno, znao i Petev, koji je, pokazali su vrijeme i praksa, itekako svjestan nedostataka svoje momčadi, ali i problema u njihovu minimiziranju. No, za razliku od dvoboja s Fincima prije tri mjeseca, kad je bio doveden pred zid i natjeran da ide na sve ili ništa i u divljoj utakmici potpuno otvorenog garda spašava živu glavu, protiv Crnogoraca je — naravno, zahvaljujući pobjedi nad Fincima — imao pripremljenu sigurnosnu mrežu u Bukureštu i dovoljno prostora da strpljivo i bez srljanja gradi svoju zamisao.
Ona je također bila prilično jednostavna. Bosna i Hercegovina je dominirala u posjedu, njime kontrolirala i suparnika, s tek nešto bržim prijenosom lopte u zadnju trećinu nego inače, što je donosilo i ne pretjeranu, ali stalnu opasnost pred suparničkim golom i dovoljno panike među Crnogorcima. Solidnu je utakmicu odigrao je Miralem Pjanić, kojemu su dobra podrška bili Muhamed Bešić i Amir Hadžiahmetović, sjajan je bio i 20-godišnji Amar Dedić koji nije izgubio niti jedan defenzivni duel, i zapravo nije bilo igrača koji je podbacio.
Mala, ali ključna odluka
Međutim, ovaj put je Petev imao i džokera, i to u obliku Ermedina Demirovića.
Ovaj 24-godišnji napadač koji je ljetos iz Freiburga prešao u Augsburg igrač je koji odlično prati igru i ima sjajan osjećaj za prostor. Petev ga je u sustavu 4-3-3 pozicionirao na lijevu stranu napada, čime ga je gotovo rasteretio bilo kakve odgovornosti u izgradnji igre, barem u onom smislu u kakvom je na drugoj strani bio opterećen Miroslav Stevanović, te mu tako dao slobodu da se povremeno ubacuje iza leđa Edina Džeke, odnosno na bočne lopte iza suparničkih leđa. Iz toga je na kraju postigao dva gola, oba nakon Džekinih maestralnih produživanja lopte — jedan poništen zbog centimetarskog VAR ofsajda i onaj pobjednički.
Jasno je da tako specifična uloga za mladog igrača mnogo ovisi o drugim faktorima, prije svega izvedbi Džeke, koji mora biti na visokoj razini, odnosno Seada Kolašinca na lijevom beku, jer krenu li stvari u pogrešnom smjeru, lako može izgledati da se Demirović nije pojavio na utakmici — protiv Bayerna je za vikend jedva dirnuo loptu i imao tek tri uspješna dodavanja, dok je protiv Werdera zabio gol i bio drugi najkorisniji igrač momčadi iza vratara — ali to je rizik koji je Petev sebi mogao priuštiti. A mogao je jer je Demirović i dovoljno agresivan i dovoljno discipliniran i taktički pismen da maksimalno pridonosi defenzivnom dijelu igre, što je u ovakvoj utakmici opet bio prioritet.
Bosna i Hercegovina je drugo poluvrijeme odigrala mnogo lošije. Crnogorci više nisu imali što izgubiti, pa su se pomaknuli prema naprijed, napravili pritisak, postali agresivniji i potpuno preuzeli kontrolu nad sredinom. Pjanić je fizički pao, za njim i Bešić, umorila se i napadačka trojka i igra BiH je postala bezličnija, bezidejnija i prepuštena sudbini. No, protiv ovakve Crne Gore bilo je sasvim dovoljno da se smanji mogućnost pogreške i dovede utakmica do kraja, za najvrjedniju pobjedu u posljednje dvije godine i plasman u A grupu Lige nacija.
Nogomet nekad jest jednostavan, ali upravo zato nekada jedna tako mala, ali specifična odluka može donijeti prevagu i protiv Crne Gore se to ispostavilo ključnim. Međutim, manevar s Demirovićem je sitnica; puno veće i važnije odluke bile su potrebne Petevu da dođe u situaciju u kakvoj je od petka navečer — da s velikim i iskrenim osmijehom prima čestitke sa svih strana.
Petev je inteligentan čovjek koji je prije svega shvatio u kakvom okruženju obitava i radi i što je tom okruženju najvažnije. Znao je da ne postoji nikakav sustav na koji se može osloniti, da nogomet i život u BiH funkcioniraju od danas do sutra i s mnogo improvizacije, te da je to jedini mogući put. Shvatio je i da je na višem nivou nebitan, da ga svi vide tek kao pijuna u nekoj svojoj igri — uostalom, tako je i postao izbornik — i da će prije ili kasnije baš on biti Pedro, pa se okrenuo isključivo sebi i prolongiranju tog dana. Shvatio je da, ako postoji jedna izreka koju treba naučiti i koje treba da se pridržava, to je ona o uzdanju u se i u svoje kljuse.
Mir i distanca
U nogometu to podrazumijeva i igrače, pa mu je bilo najvažnije stvoriti bubble u kojem će imati njihovu apsolutnu podršku. Kad je to napravio, sve je bilo lakše.
Prije Finaca i sam je vjerojatno osjetio da mu poslodavci, koji su se navodno kleli u njega, okreću leđa — neki su otišli na godišnji odmor, neki tek uvijeno pričali kako je rano govoriti o automatskom produženju ugovora — i skinuo je rukavice i išao na sve ili ništa. I to mu se isplatilo. Naučio je najboljim manirom Ćire Blaževića žonglirati najvažnijim stvarima — prešutjeti kad treba, zahvaliti se kad treba, čestitati kome treba, obratiti se navijačima kad treba, zagalamiti kad treba — i stvoriti svijet u kojem su on i momčad javnosti važniji od toksičnog okruženja. Stvari su se, uz njegovo očigledno nogometno znanje i neophodnu dozu sreće, za njega tako potpuno okrenule.
Jer u nogometu je tanka linija između ljubavi i mržnje i danas čovjek čiji je odlazak s klupe zazivala većina prije samo godinu dana, kada je imao dvije pobjede u 14 utakmica, ne samo da je siguran u svoje mjesto, nego nakon šest utakmica bez poraza ima potpunu kontrolu. Lako je upasti u euforiju, pogotovo u zemlji gladnoj dobrih rezultata i lijepih vijesti. Međutim, Petev je vjerojatno više od svih ostalih svjestan da je ona linija i dalje jednako tanka, da nikakav sustav i dalje ne postoji i da on ovisi samo o onome što je kroz momčad i teren sam sposoban izgraditi za sebe. I da je to jedini način da zadrži kontrolu.
Kroz samo dvije utakmice, ove s Fincima i Crnogorcima, izgradio je i u ovakvim uvjetima itekako zaslužio dvogodišnje produženje ugovora, odnosno priliku da kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo napravi iskorak i još bolji rezultat. I što je najvažnije, izgradio je sebi mir i svojevrsnu distancu od okruženja, što su dvije stvari koje su mu u situaciji u kojoj se nalazi osnovni preduvjeti da može normalno raditi i ovisiti o svom radu, pa što god da to donese. I to je njegova najveća pobjeda.
