Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Petkovićeva borba

Kako je ismijavani napadač koji ne zabija postao prva špica Vatrenih

Zadnja izmjena: 12. rujna 2019.

Sinoć, dok je hrvatska javnost tražila krivce za blijedi nastup reprezentacije u Bakuu i naglo poništenje općeg dojma iz Trnave, jedno od spominjanijih imena bilo je i ono Brune Petkovića.

Protiv Slovačke je Dinamov napadač odigrao najbolju utakmicu u svojoj dosadašnjoj reprezentativnoj karijeri koja, istini za volju, traje tek pet utakmica. Baš kako su stvari u cjelini funkcionirale idealno, tako je i Petković prosperirao: uz onaj fantastičan gol iz tri udarca u okvir imao je ukupno 61 dodir s loptom, dva ključna dodavanja, šest uspjelih driblinga i ukupno 16 osvojenih duela — što u zraku, što na tlu. Hrvatska je pohitala klicati ostvarenju velikih želja koje datiraju otkako je Mario Mandžukić objavio kraj reprezentativne karijere: imamo njegova nasljednika, ubojitog u duelima, energičnog, opasnog po gol.

A onda taj Azerbajdžan. Slično kao i u njegovu reprezentativnom debiju, u onoj prvoj utakmici protiv Azera u Maksimiru, Petković je i sinoć bio odsječen kao žrtva loše strukture napada, a i u takvim je okolnostima izborio jedanaesterac, imao 63 dodira s loptom, četiri uspješna driblinga, sedam osvojenih duela i dva ključna dodavanja,. Njegova tri udarca prema golu sinoć nisu završila unutar okvira gola, makar je onaj jedan iz daljine prohujao ne tako daleko od vratnice domaćih, i tu je zapravo stala razlika između “novog Mandžukića” i starog razočaranja.

Kaže se “golovi su precijenjeni, ljepota je u borbi” i ta izreka odgovara Petkovićevoj karijeri prije povratka u Dinamo. Bude li borba na razini, i golovi će doći

To podsjeća na jednu davnu izjavu koju je sam Petković dao Sportskim novostima nakon što je jesenas startao protiv Anderlechta u Europskoj ligi. I tada je imao tek nešto sadržajnije brojke nego sinoć, također je izborio jedanaesterac, ali Dinamo je tada pobijedio i ono što je sinoć postalo irelevantno je te večeri u Bruxellesu bilo tek nešto manje spektakularno od učinka u Trnavi.

“Kad momčad treba doći do daha, tu sam i ja da pomognem”, rekao je tada Petković . “Sastavni dio igre napadača je dati i primiti. Dati što više golova i asistencija, a primiti što više udaraca.”

A kada gol ne dođe, a momčad kiksa, onda sve pada u vodu. Ali za njega je to stara priča.

Šest talijanskih godina

Dinamo se prošlog ljeta pojačavao u nastojanju da omogući tada novom treneru Nenadu Bjelici nešto lakše balansiranje kadra te izbjegavanje stresnih i turbulentnih situacija koje su ga dočekale u Maksimiru, kada je ‘spašavao’ dvostruku krunu na samom kraju sezone. Pojačanja je tražio i u samom vrhu napada; iako se klubu u travnju priključio Mario Budimir i iako je uz njega Dinamo imao i Marija Gavranovića te Armina Hodžića, Bjelica je odlučio kako treba izvršiti određene preinake tog dijela kadra koje bi mu donijele svježinu, ponajprije u sistemskom pogledu. Budimir je ionako sa već 32 na leđima ciljao još jedan posljednji inozemni transfer koji se nazirao, dok je Hodžić bio i ostao posljednji dinosaur.

Izbor je pao na starog Dinamova znanca.

Iako dijete NK Neretve u kojoj je, između ostalih, ponikao i Darijo Srna, Petković je svoje nogometno odrastanje stekao u Zagrebu. Doduše, ono nije bilo lagano: u Maksimir je stigao još 2007., a nakon što se ondje nije nametnuo, okušao se u različitim gradskim klubovima: Zagrebu, HAŠK-u i Hrvatskom dragovoljcu. Za sebe će tada reći da je bio previše nestrpljiv; već sa 17 godina stigla mu je Catanijina ponuda, a Bruno se ponovno otisnuo u nepoznato.

Njegovo probijanje po Italiji trajalo je punih šest godina, točno onoliko koliko i ono po zagrebačkim klubovima, ali stvari na prvu nisu djelovale ništa bolje. Promijenio je čak sedam momčadi, a golove i asistencije nije bilo previše. U Cataniji, Veroni i Bologni u 1.999 minuta nogometa nije zabio niti jednom. Na posudbama u tada trećeligaškoj Reggiani i drugoligaškom Vareseu, odnosno Virtus Entelli, Petković je u ukupno 40 nastupa zabio svega šest puta i jednom asistirao.

Stvari su tu poprimile pomalo i redikuloznu razinu. Iako je jedinu dobru od tih šest talijanskih sezona imao u također drugoligaškom Trapaniju — u kojem je u 38 nastupa zabio 10 golova i dodao im osam asistencija — po dolasku u Dinamo u kolovozu prošle godine javnost se zabavljala činjenicom da je u pitanju napadač koji je svoj zadnji gol postigao u studenom 2016., a nije da mu je u međuvremenu nedostajalo prigoda.

Međutim, Bjelica je točno znao što može od njega dobiti.

“Kroz cijeli život sam se oslanjao na vlastitu viziju”, objašnjavao je Petković razloge svog slabog učinka u Italiji. “Držao sam svoj tip nogometa, što pogotovo u jednom zatvorenom sustavu kao talijanski teško prolazi, jer većina je ljudi ondje fokusirana na taktiku i sheme koje su meni u dosta trenutaka bile neprihvatljive. Mislim da ću u Dinamu pokazati ono što su o meni pričali, svoj talent”.

Golovi su precijenjeni

Sam je Bjelica iz prve ruke pratio te njegove talijanske dane, kada je dvije sezone proveo na trenerskoj poziciji u drugoligašu Speziji. Štoviše, Italiju je Bjelica napustio baš kada se u Trapaniju Petković konačno ‘otčepio’. Nije pritom Dinamova trenera obeshrabrilo to što je Bruno u gotovo 40 nastupa u Serie A ubilježio tek tri asistencije: za njega je ono najbitnije bilo oku ‘nevidljivo’.

Brojke govore da je preklani u Serie A na uzorku od 25 utakmica Petković bio najlošiji napadač od njih ukupno 56 po broju upućenih udaraca na gol, ali istovremeno i četvrti po broju uspjelih driblinga (2,24 po utakmici), drugi po postotku dobivenih duela na tlu sa prosječno nešto manje od 45 posto uspješnosti na značajnom prosjeku od 17 duela u koliko je bio uključen, kao i s nešto manje od sedam zračnih duela po susretu koje je osvajao sa 43 posto uspješnosti, što ga je stavljalo na također visoko osmo mjesto u ligi. Usto je imao razmjerno postojan i reprezentativan broj ključnih dodavanja, što ide u korak s njegovim naglašavanjem kako se voli spuštati po loptu i sudjelovati u izgradnji napada.

To je bilo dovoljno da se dio Dinamovih prihoda preusmjeri u njegov otkup i da ga se postavi u status alternative Gavranoviću, tada nominalno prvom napadaču. A onda se i Švicarac ozlijedio, dok je Petković ove karakteristike nadopunio i konkretnim golgeterskom učinkom, što je Bjelica znao da može u ligi u kojoj Dinamo ionako odskače kvalitetom. Nakon što je zabio odmah u debiju protiv Osijeka — na njegovu nesreću, u vlastitu mrežu — Petković je u Dinamu napokon počeo i davati golove, u međuvremenu čak razvivši nekakav djelomični trademark pogocima postignutim škaricama.

Kaže se “golovi su precijenjeni, ljepota je u borbi” i ta izreka odgovara Petkovićevoj karijeri prije povratka u Dinamo. Naravno da to nikada neće i ne može biti apsolutna istina u sportu u kojem je ipak cilj postići gol više od suparnika, ali njegov slučaj dokazuje kako golovi ne moraju biti primarna stvar u evaluaciji napadača.

U praznini koja je nastala povlačenjem Mandžukića, otuđenjem Nikole Kalinića i ozljedom Andreja Kramarića, Petković je iskočio kao prvi izbor za reprezentativnu špicu. I može se reći da ga je opravdao. Naravno da nitko ne može u kontinuitetu kroz karijeru iz utakmice u utakmicu održavati svoj plafon, baš kao što to ne može ni Petković. Zato je bilo smiješno slušati o njemu kao o ‘novom Mandži’ nakon utakmice u Trnavi, pogotovo ako imate u vidu da je nedavno bio predmet sprdnje kao napadač koji ne zabija golove. Ali tako je s Hrvatskom i Hrvatima, uvijek ograničenima na euforiju ili depresiju između neke Slovačke i nekog Azerbajdžana, u izbjegavanju sagledavanja realne pozicije u kojoj se nalaze.

Petković zaista ne mora biti novi Mandžukić; dovoljno će biti da nastavi raditi ono što radi najbolje i ponudi napadačku opciju kakvu Hrvatska dosad nije imala. Bude li borba na razini, i golovi će doći.

Ne propusti top članke