Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Picigin: Sport sa dijagnozom

Sve što ste oduvijek željeli znati o ovoj ludosti, a niste imali koga pitati

Zadnja izmjena: 17. listopada 2019.

Da ste se kojim slučajem minulog vikenda našli na popularnoj splitskoj plaži Bačvice, teško da biste pretpostavili kako je riječ o kraju rujna, odnosno o već dobrano jesenskom danu. Barem kalendarski. Osunčanu plažu napunilo je mnoštvo kupača, a nešto dalje, u pozadini, brojne jedrilice razvile su svoja jedra za početak 14. Šoltanske regate. Da je pokojni Vasko Lipovac živ, vjerojatno bi se ekspresno ukazao gore negdje iznad plaže i upio inspiraciju za neki od svojih karakterističnih morskih pejzaža. Vjerojatno bi mu, doduše, taj idilični pogled ka Bračkom kanalu ometao niz malenih gumenih loptica koje su parale nebo, a i red turista poredan uz betonski put tik iznad pješčane plaže koja u duljini teško da ima više od stotinjak metara, ali su njena povijest i legende toliko sadržajne da bi čovjek rekao kako je u rangu s čuvenom brazilskom Copacabanom.

Poput pravog kvartaša sjedim na kamenom zidiću, u hladu bora, i slušam komentare turista kojih još ima napretek.

“Kako se ovo zove?”, pita se jedna američka gospođa, dok gleda hrpu ljudi kako u plićaku jurišaju za tim lopticama i bacaju se za njima kao da im život o tome ovisi.

“Nije tu samo stvar umjetničkog dojma, već i prave pravcate taktike”

“Nemam pojma”, odgovara (pretpostavljam) muž do nje. “Izgleda kao neka čudna verzija odbojke na pijesku, ali ne mogu uopće shvatiti koja su pravila”, dodaje.

“Sve što ja znam je kako bih umrla već 100 puta da sam na njihovom mjestu”, zapanjeno zaključuje gospođa pod velikim, bijelim šeširom, i okine još niz fotografija.

That’s picigin”, okreće se konačno jedan mladić koji je taman završio partiju i sada se suši na pijesku. “Traditional sport of this beach”, proškrguta s šeretskim smješkom na licu. Turisti se, zapanjeni, pohitaju nagužvati iznad njegove glave kao djeca oko logorske vatre, u nadi da će im odati tajne te čudnovate rekreacije kojoj svjedoče. Međutim, on samo primjeti nekog poznanika, podigne se, i ostavi ih u još većoj zbunjenosti.

Korijeni picigina

Legenda kaže da je jednako tako zbunjen bio i Michael Palin, legendarni član Letećeg cirkusa Montyja Pythona, kada je krajem 1980-ih stigao u posjet Splitu, u kojem je vrlo brzo i sam gledao tu istu scenu i pokušavao složiti mozaik priče od takvih pojedinačnih rečenica lokalaca. Kada je shvatio da to nije nikakva šala i da ljudi zaista provode sate u moru, bez obzira na godišnje doba, kako bi se bjesomučno uz akrobacije dodavali gumenom lopticom, nije mogao doći sebi.

“Promatrajući picigin u punom zamahu”, navodno je baš tim riječima promrmljao sebi u bradu doajen bizarne niše televizijskog humora s tog istog zidića, “postaje mi jasnije zašto je Jugoslavija bila prva zemlja izvan engleskog govornog područja koja je otkupila prava na prikazivanje Letećeg cirkusa Montyja Pythona”.

Tu i tada je čak i ludi Palin zapravo spoznao luđe od sebe i prave čari “najluđeg grada na svitu”. A s njima, naravno, i picigina, jednog od simptoma tog ludila i do danas jedinog sporta koji je i službeno upisan kao autentično splitski i hrvatski. No, iako je ta autentičnost prije šest godina rješenjem Ministarstva kulture i službeno ovjekovječena kao nematerijalna kulturna baština priča o piciginu zapravo izvorište ima na jednoj podosta udaljenoj, ali opet Splitu i Splićanima tako poznatoj obali.

Baš kao što je skoro čitav splitski momčadski sport razvijen zahvaljujući grupici studenata koji su nizali godine u Pragu, tako je i picigin stigao s loptama koje su ovi donijeli s obala Vltave. Kada se danas iz centra grada spuštate preko Toća na plažu Bačvice, do nje dolazite Prilazom braće Kaliterna koji se nalazi odmah iznad nje, a to nije slučajno. Baš na Bačvicama su braća Kaliterna, “očevi splitskog sporta”, godine 1908. u vodu bacili i prvu vaterpolsku loptu i tako označili početak prve vaterpolske utakmice u hrvatskoj povijesti. No, kako je splitski duh vječno nezasitan, tako su i ti sportski manijaci, kojima je od knjige u Pragu draža bila lopta, stalno smišljali nove načine kako se s njom i zabavljati.

Pa onda priča kaže kako su prvo s tim vaterpolskim loptama zaigrali nogomet na suhom, da bi se onda prebacili u plićak i razvijali tzv. “glavomet”, igru u kojoj je cilj udarcima glavom održati loptu u zraku što je duže moguće. Malo pomalo, ideje su išle dalje, a lopta je postajala sve teža, pa su improvizirali i tražili nekakva pristupačnija rješenja. Tako su, tamo negdje oko početka Drugog svjetskog rata, kod poznatog vulkanizera Talajića počeli izrađivati omanje crne gumene loptice od isluženih automobilskih zračnica, a i postavljala su se i prva konkretna pravila. Između ostalog se definirao, a zatim i odvojio stil igre, pa je tako, pomalo i segregirajuće definiran “ženski stil” — onaj koji se igrao u mjestu, u dubini do pasa — dok je “muški” bio onaj koji je igran u plićaku i u kojem se vrednovala požrtvovnost i akrobacija.

Svjetsko prvenstvo na Bačvicama

Zašto se picigin zove picigin nije baš u potpunosti definirano.

Stari Splićani su umjesto glagola “štipati” koristili termin picigavat, što je vrijedilo i za mrtvozornike koji su — prema njihovu viđenju — štipali trupla i zbog toga su bili poznati kao picigamorti, odnosno, “štipači mrtvaca”. Ipak, najbliže lucidnoj definiciji bio je poznati splitski teatrolog Anatolij Kudrjavcev, koji je i sam čitav život bio aktivni piciginaš. On je svojedobno ponudio teoriju po kojoj je naziv sporta zapravo varijacija na glazbeni termin pizzicato, koji se odnosi na tehniku sviranja violine ‘čupkanjem’ žica prstima umjesto gudanjem gudalom.

“U svakom slučaju”, notirao je, “radi se o nečemu lepršavo zadirkivačkom, zafrkantskom ili — pomozite reći kakvom, i dakle neozbiljnom, bez pravila i bez izravnoga cilja.”

Iako je on to koristio u svrhu poetske zaigranosti, piciginaši bi vas utopili čak i u tom centimetarskom plićaku Bačvica ili obližnjih Firula da im taj praktički pravi smisao života svedete na nekakvu infantilnu i besciljnu zajebanciju. Oni stariji bi se odmah sjetili još jedne pokojne gradske ikone i ponajboljeg piciginaša svoje generacije, novinara i kroničara Đermana ‘Ćiće’ Senjanovića, kojem je vječno eliminacijsko pitanje osobi bilo poznaje li razliku između hrkljuša i picigina. Ako je odgovor iole kretao u smjeru da je to ista stvar, za vas nije više bilo spasa.

S tim se slažu i piciginaši koje sam ovog prekrasnog rujanskog dana promatrao iz hladovine bora u kojoj su se skrivale generacije piciginaša i kupača. U pitanju su Dani picigina, svojevrsni praktični showreel novotarija u piciginu koji je organiziran u čast 20. obljetnice osnutka Ekološkog društva Picigin, ali i kao određeni supstitut za Svjetsko prvenstvo u piciginu koje se održavalo na Bačvicama. Picigin je u jednom trenutku zaista evoluirao i do razine svjetskog prvenstva, makar je ‘svijet’ uglavnom ostajao zbijen u nekoliko lokalnih ekipa koje bi na jednom mjestu međusobno odmjerile snage. To zapravo automatski znači i da postoji neki sustav ocjenjivanja, odnosno vrednovanja.

“Pa postoji, dakako, samo što je previše proizvoljan po mom mišljenju”, kaže mi Arsen Ivanišević, po zanimanju doktor u KBC-u Firule i jedan od piciginaša mlađe generacije, onih koji se slobodno mogu usporediti i s generacijom nogometnih ‘laptop-trenera’ zaslužnih za novi korak u modernizaciji sporta. “Ljudi misle da je to samo dodavanje lopticom i kao, nastojanje da ona ne padne u vodu. A pitanje je koliko ljudi uopće zna da nije tu samo stvar umjetničkog dojma, već i prave pravcate taktike.”

Winter Classic, picigol, picington i — penis

Da, picigin ima i svoju taktiku.

Pet igrača se dijeli na dva sidruna, odnosno glavna tehničara, i tri trkača. Oni tada osmišljavaju linije kretanja i pas-opcije koje istovremeno moraju biti zahtjevne zbog dinamike, ali i smislene, jer je ipak cilj održati lopticu što dulje suhom. A sama loptica je dogurala daleko od one skupljene zračnice iz Talajićeve radnje; nakon što su se godinama loptice ili usavršavale od oguljenih teniskih loptica s obližnjih terena ili uvozile iz Italije, danas igrači patentiraju i tzv. “noćne loptice”. Daju mi jednu od njih na uvid; ona je namjerno obojana u specifične kričave boje kako bi se bolje vidjela ispod reflektora postavljenih na rubu plaže, onih koji su tu striktno radi piciginaša.

Evolucija picigina tu ne staje i ono Palinovo ludilo svakim trenutkom postaje sve luđe. Ispred mene prolazi povjesničar i kolega, Telegramov kolumnist Dragan Markovina, koji je dotad kao kakav stari kapetan nadzirao partije s ruba plićaka. Prolazi čovjek, i zajedno sa suigračima navlači kraći surferski kombinezon kako bi prisutnima demonstrirao partiju Winter Classic meča. Korištenje tog kombinezona su stalni igrači uveli za zimske mjesece, kako bi se bez rizika za zdravlje mogla odigrati kakva blagdanska partija picigina, koju onda obično gledamo u sklopu ‘šašave’ odjave televizijskog Dnevnika. Ako zapuše i jači reful bure ili juga, vade se i loptice koje su namjerno teže kako ne bi pod udarima vjetra omele precizna dodavanja sidruna.

Ta mlađa generacija je — baš kao i ona najstarija, koja je onomad iz razonode počela improvizirati s vaterpolskim loptama — izmislila čak i nekolicinu novih varijacija na picigin. Pa su mi tako demonstrirali i picigol, kombinaciju picigina i hokeja u plićaku; zatim picington, što je neki hibrid s badmintonom koji se zapravo igra na suhom pijesku, a tu je, konačno, i — penis.

Iza te zajebantske igre riječi krije se, pak, hibrid picigina i stolnog tenisa koji se, kao i picington, igra preko mreže i s lakšom lopticom u plićaku, dok se umjesto podloge koristi morska površina. S količinom ‘terena’ koje su osmislili i njima pokrili veći dio plaže, čovjek ima dojam kao da je došao iznad kompleksa All England Cluba, a ne u kutak ionako omalene gradske plaže. Materijali su i dalje velikom većinom nastali u kućnoj radinosti; nasljednik starog Talajića i legendarnog Drage Krpetića, autora ‘recepta’ za izradu piciginaške loptice danas je Mislav Duboković — po struci ekonomist, ali po duši meštar od picigina u svakom smislu, iz čije radionice izlaze svi potrebni rekviziti.

Granice su nestale

Arsen mi kao konačni dokaz da picigin nije nikakva infantilna dječja igra nego pravi sport nudi i znanstveni rad Picigin kao vodeni sport: početno istraživanje autora Vladana Papića, Ivana Granića i Hrvoja Turića, objavljenog u sklopu Acte Kinesiologice, međunarodnog kineziološkog znanstvenog časopisa. U njemu su usporedili razinu trošenja igrača picigina s nekolicinom srodnih sportova poput squasha ili nogometa na pijesku, ali i elitnih sportova poput pravog nogometa, gdje su prikazane vrijednosti pokazale da su usporedbe piciginaša — a pogotovo trkača među njima — i nogometaša zapravo validne te da je potrošnja energije kod piciginaša i pri naizgled suludim usporedbama intenzivna i na vrlo visokom nivou.

Dakle, tradicionalisti i puristi imaju razlog više za glavobolju: sportska znanost obuhvatila je čak i domenu picigina.

No, tu negdje priča o piciginu ponovno poprima društvene konture, koje su ipak najvažnije široj populaciji i radi kojih se picigin kao sport proširio, barem u svom najbazičnijem obliku, duž cijele hrvatske obale, pa čak i dosegnuo daleka mora Portugala, Španjolske i Malte.

“Meni je zapravo najbolje od svega što ja uopće ne trebam unaprijed dogovarati termine”, kaže Arsen. “Ne treba mi ni mobitel, zapravo; ja jednostavno znam da se uvijek, čim zatopli, mogu spustiti na Bačvice i da će uvijek na plaži biti netko od ekipe.” Ekipa se druži čak i zimi, kad u onom kratkom periodu ciče splitske zime brusi formu partijama picigola u dvorani.

Na plaži, pak, granica u sastavima nema.

U istom timu za lopticom mahnito trče i u padu prsima grebu pijesak živahni starčić koji je sigurno u sedmom, ako ne i osmom desetljeću života; njegova ruka je vidno iskusna, a pasovi koje šalje mladoj trkačici za koju nisam siguran je li uopće punoljetna kirurški su precizni. Ova pak sama pokazuje kako one stare segregacije između ženskog i muškog stila nisu više aktualne, bacajući se žustrije od dosta starijih muških suigrača. Kasnije će svi zajedno završiti manifestaciju i otići na druženje, jedno od mnogih koje se protežu tijekom čitave godine i na kojima se zajedno okupljaju svi: stari i mladi, iskusni i početnici.

“Pomalo-filozofija”

Picigin možda na prvu izgleda smiješno, banalno ili bizarno, baš kao što je to bio i onoj gomili turista koji su se okupili iznad Bačvica i pokušavali razviti ideju o čemu se tu zapravo radi: je li u pitanju kakav sport ili samo neka manifestacija lokalnog ludila. Ali picigin ne mora biti potvrđen iz ureda Ministarstva kulture da bi se spoznala njegova istinska društvena vrijednost.

U dobu kada termin eskapizam lijeno vežemo uz pojedinačne grandiozne pobjede i pripisujemo im mitološka svojstva, zaboravljamo stvarno značenje te riječi, ili barem onu pozitivniju definiciju “bijega od života” kroz sport. Na stranu ti elementi modernizacije koje ga pokušavaju osvježavati ponajviše kako bi bio što primamljiviji generacijama koje dolaze; picigin u svojoj jednostavnosti zapravo promiče društvenu jednakost i ravnopravnost.

To što on nužno ne mora imati pravu kompetitivnu crtu samo potencira ideju da njegov pravi smisao zaista leži u sudjelovanju i svemu onome što dolazi uz pravo sportsko druženje. U njemu se, iako se igra u vodi, ocrtava i sav onaj uvelike izgubljeni mediteranski ulični šarm, za kojim u doba nekontroliranog turističkog buma kolektivno žalimo. U tih nekoliko metara udaljenosti između igrača krije se srž međuljudskih odnosa i društva sa zidića, koje se nađe na druženju bez dugih i kompliciranih dogovora. U tom krugu se psuje, veseli, raspravlja i dokazuje, a naknadna druženja su samo produžeci odrađene partije.

To nećete pronaći niti u jednom sportskom pravilniku na svijetu, i zato takav sport vrlo vjerojatno i nije mogao nastati nigdje drugdje nego u gradu poput Splita.

Michael Palin se godinama kasnije vratio kako bi u sklopu reportaže o Splitu snimao baš piciginaše, naglasivši kako ga fascinira to što u sportu “nema pobjednika i poraženih”. U današnjem hektičnom okruženju Splićani zvuče ludi sa svojom “pomalo-filozofijom”, makar bi zapravo svi voljeli imati barem malo takve slobode.

A sve što je za nju potrebno je mala gumena loptica, malo ludosti i puno entuzijazma.

Ne propusti top članke