Ping-pong carstvo

Nevjerojatni razmjeri kineske opsesije i dominacije u stolnom tenisu

Zadnja izmjena: 6. kolovoza 2021.

Prva selekcija se radi dok ste još u vrtiću ili ste tek krenuli u osnovnu školu. Za razliku od drugih stolnoteniskih nacija — iako je upitno može li se ijedna druga uopće tako nazvati — Kinezi ne prepuštaju stvar slučaju; nitko ne smije proći ispod radara, iako to zvuči pomalo utopijski u zemlji koja ima 1,4 milijarde stanovnika.

Primjerice, Cheng Yinghua je kao petogodišnjak počeo igrati stolni tenis, nakon što je testiranjima ustanovljeno da ima brze reflekse pa je upisan u specijaliziranu sportsku školu u kojoj se uz stolni tenis bavio i badmintonom. Kina ima ogromnu mrežu trenera i skauta koji tragaju za nadarenom djecom i samo oni koji spadaju u tri najviša stupnja po nadarenosti mogu biti upisani u sportske škole. Takvih škola u Kini inače ima gotovo 3.000; metode rada nerijetko su na rubu nasilja, nastava je zapravo u drugom planu, a sve brojnija srednja klasa sve više zazire slati djecu u sportske škole. Uostalom, od njih 900 upisanih samo jedno dijete uspijeva nastupiti na Olimpijskim igrama.

Svejedno, čak i ako niste dovoljno talentirani da biste uopće imali priliku upisati sportsku školu, postoji dobra šansa da ćete još tijekom školovanja zaigrati stolni tenis; naime, gotovo svaka osnovna škola u Kini ima svoju stolnotenisku ekipu.

Procjenjuje se da u Kini oko 10 milijuna ljudi redovito igra ping-pong, povremeno to radi oko 80 milijuna ljudi, a neki spominju brojku od čak 300 milijuna. Prostorno praktični stolnoteniski stolovi uklopljeni su u gradsku infrastrukturu, a sportom se bave gotovo svi slojevi društva i dobne skupine. U Pekingu čak postoji turnir, prigodno nazvan Kup Harmonije, koji se održava kroz cijelu godinu i u kojem sudjeluje 2,8 milijuna ljudi.

“Ti dođeš u bilo koji dio Kine, bilo da se radi o klubu koji je zadnja rupa ili o najboljem centru, i svi u tehničkom, baznom smislu igraju približno isto”

U kolektivnom pamćenju Kineza pak, odzvanja 1959., godina kad je Rong Guotuan postao prvi svjetski prvak od osnutka NR Kine — kasnije će, u paranoidnoj atmosferi Kulturne revolucije, ‘postati’ špijun te navodno počiniti samoubojstvo – i tako zemlji koja je zbog političkih i ideoloških razloga bila uglavnom izolirana donio bar malo međunarodne reputacije. Točno 12 godina kasnije ping-pong će pomalo i slučajno postati posrednik u međunarodnom etabliranju Kine i zatopljavanju odnosa sa SAD-om…

U jednu ruku, dakle, stolni tenis je poslužio i još uvijek služi za ispiranje imidža države s jednopartijskim sustavom, dok s druge strane, upravo sustav koji postoji u stolnom tenisu dosta toga govori i o prirodi samog političkog sustava, pa i mentalitetu koji proizvodi. Bilo kako bilo, jedna je stvar jasna kao dan: Kina je supersila u stolnom tenisu, sila kakvu možda niti jedan jedini sport nikad nije vidio.

U rangu holivudskih zvijezda

Od 1988., kad je stolni tenis postao dio olimpijskog programa, Kinezi su osvojili 30 od 35 mogućih zlatnih medalja. Ne radi se samo o zlatu, već i o srebru, a da Međunarodna teniska federacija nakon Igara u Pekingu iz 2008. nije promijenila pravila — broj igrača koji iz jedne zemlje mogu igrati singl smanje je s tri na dva, baš da bi se otupila kineska oštrica — bilo bi tu još i više bronci.

Svejedno, ljudi su uništili brojne karijere pa danas, primjerice, legendarni Vladimir Samsonov nema nijednu olimpijsku medalju u singlu… Slobodno bacite oko i na osvajače medalja na svjetskim prvenstvima i svjetske rang-ljestvice.

“Ja to u životu nisam vidio”, priča mi bivši hrvatski reprezentativac Tomislav Kolarek, osvajač ekipne bronce na Euru 2014., misleći na stolnoteniski centar u Zhengdingu u koji mjesec-dva prije velikih natjecanja reprezentacija odlazi na pripreme. Tomislav je danas 32-godišnjak koji igra u 2. Bundesligi, izbornik je ženske kadetske reprezentacije te predsjednik, trener i volonter u STK Zagrebu; u Kini je bio nekoliko puta, a Zhending je posjetio kao 16-godišnjak, kad je od Europske stolnoteniske federacije izabran među najperspektivnije mlade igrače koji su dobili priliku ondje trenirati. “To ti je kompleks s doslovno 100 stolova unutra”, kaže za centar u sklopu kojeg se nalazi i stolnoteniski muzej.

Kinezi apsolutno sve podređuju velikim natjecanjima. Dok se u Europi većina najvažnijih klupskih natjecanja odvija od rujna do kraja svibnja, a reprezentacija se okuplja tjedan dana prije velikog natjecanja, Kinezi svoju ligu — koja je, usput budi rečeno, jako dobro popraćena te katkad obogaćena stranim imenima poput Tima Bolla i drugih — odrade u dva mjeseca u ljetnom periodu, a ostatak godine provode zajedno trenirajući.

“Znao sam da im je to nacionalni sport, ali nisam znao da su baš takve zvijezde”, kaže Kolarek za nekoliko najboljih igrača. “To je u rangu holivudskih zvijezda. Oni su na reklamama od, ne znam, Vegete pa do automobila. Puno su veće zvijezde nego kod nas nogometaši”, pokušava dočarati.

Bez obzira na to bili oni zvijezde ili ne, niti jednom jedinom igraču nije zagarantirana pozicija u reprezentaciji koja se inače sastoji od 20-ak igrača. Konkurencija je naprosto takva da se jedna figura relativno bezbolno može zamijeniti drugom, a posljedica toga je i atmosfera u kojoj svi predano i krvavo rade za svoju poziciju. Kolarek spominje i srednji sloj, ogromni bazen stolnotenisača koji se mogu nositi s najboljim europskim igračima, ali jednostavno ne mogu ući u reprezentaciju, a kamoli još biti među nekoliko odabranih za velika natjecanja.

Zato se i događa da mnogi od njih napuštaju Kinu te počinju igrati za druge reprezentacije; samo je na Igrama u Rio de Janieru bilo 44 igrača koji su rođeni u Kini.

Ekstremni uvjeti

Jedan od onih koji je napustio Kinu samo da bi nastupio na Olimpijskim igrama, sada kao Amerikanac, čovjek je s početka priče, danas 62-godišnji Cheng Yinghua. Dotični je iz sportske škole prvo išao u provincijski, pa tek onda u nacionalni centar; s 12 godina prekinuo je školovanje i zapravo postao full-time igrač, pa iako je 10 godina bio član reprezentacije te neko vrijeme top 40 igrač u singlu, dogurao je samo do statusa prvoklasnog individualnog partnera, i to Jiang Jianlianga, dvostrukog svjetskog prvaka u 1980-ima.

Naime, baš zbog te dubine kadra oni najbolji igrači mogu si priuštiti de facto profesionalnog individualnog partnera koji, osim što pruža priliku da se cijeli trening fokusira samo na jednog igrača, ima zadaću imitirati stilove stranih igrača koji se smatraju najvećim prijetnjama, i to do najsitnijih detalja. Cheng je, primjerice, utjelovio stil legendarnog Jan-Ovea Waldnera. “Imamo puno Samsonova i Waldnera”, izjavio je jednom jedan kineski dužnosnik saveza.

“U Europi nema tog sparing partnera koji bi na taj način htio trenirati”, kaže Kolarek. “Ljudi žele trenirati za sebe. U Kini su ovi jako dobro plaćeni, ali oni sami zapravo nisu bitni. Oni su tu da pripreme Ma Longa da bude olimpijski pobjednik i to je to. Oni znaju svoje mjesto u hijerarhiji i nema tu propitkivanja.”

S obzirom na to da individualni partneri ne mogu uvijek biti dobri poput najtežih stranih suparnika — iako je Cheng često pobjeđivao Jianga — Kinezi prakticiraju trening na kojem igraju protiv dvojice igrača.

“Gledaj, to je vrlo ekstremna situacija, ali u svakom sportu je tako”, kaže Kolarek. “Ako treniraš ekstremnije, normalni uvjeti će ti biti jednostavniji.” OK, to je nešto što se radi i u Europi, ali Kolarek ističe da Kinezi neke vježbe — priča i o multiball treningu — dovode do savršenstva, pa i ekstrema, ponajprije u smislu psihofizičke iznemoglosti. “Ima puno situacija gdje oni doslovno ne mogu stajati, ali idu dalje”, kaže. “Ti moraš simulirati stres s natjecanja i kad dođu ti trenuci kad si stisnut, kad se bojiš, oni su bolji i brži od nas. Baš zato što treniraju ekstremnije.”

Je li dominacija štetna

Kai Zhang počeo je igrati stolni tenis sa šest godina kad ga je u vrtiću zamijetio lokalni trener; otišao je u SAD i danas je 127. igrač svijeta. U jednom intervjuu Zhang je istaknuo da u Kini moraš trenirati i kad si bolestan i ozlijeđen: “Ako želite biti svjetski prvak, bolje je trenirati u Kini”, rekao je. “Ali ako želite imati uravnotežen život i biti sretni i slobodni, onda je bolje trenirati u Americi”, dodao je. Koliko tu ima istine?

“Nije brutalnost, ali sve je to na rubu nasilja i postoji strahovlada”, kaže Kolarek, pa dodaje da je na svoje oči vidio kako treneri bez oklijevanja udaraju one koji nisu sasvim ozbiljni na treningu. “Ne znam koliko ima toga, ali siguran sam da postoji.” Još jedna kineska posebnost je i ta što se u mlađim kategorijama velik dio vremena posvećuje suhoparnom vježbanju osnovnih udaraca, dok ih gotovo robotski ne usvojite; zato se i kaže da Kinezi ne promašuju lagan udarac.

“Ti dođeš u bilo koji dio Kine, bilo da se radi o klubu koji je zadnja rupa ili o najboljem centru, i svi u tehničkom, baznom smislu igraju približno isto”, kaže Kolarek pa dodaje da u Europi jako talentirani klinci 12-godišnjaci znaju dolaziti u nacionalnu selekciju s ogromnim tehničkim problemom, na što se onda može gubiti i dvije godine. Zanimljivo je i to da su u tim mlađim selekcijama Kinezi itekako pobjedivi, dobrim dijelom zato što se taktici uče tek s 14-15 godina, ali, za razliku od nestrpljivih Europljana, ne stavljaju takav naglasak na rezultate, već su svjesni da se radi o dugoročnom procesu. Postoje još neke posebnosti koje sada nema smisla pobrojavati, već je poanta u tome da Kinezi imaju apsolutno sve; ogroman broj ljudi koji se bave sportom, financije u vidu vladinih ili sponzorskih potpora, a onda i nezamislivu infrastrukturu te najbolje stručnjake.

Dobro, dakle, je li kineska dominacija štetna po stolni tenis?

“Teško je reći, ali rekao bih da je”, kaže Kolarek. “Mislim da je čak najštetnija za njih same. Njima je to već naporno, a i možda se više neće toliko ulagati u stolni tenis. I zato su se u zadnje vrijeme počeli otvarati. Šalju najbolje trenere koji drže seminare koje organizira Međunarodna federacija.”

Inače, na Igrama u Tokyju u muškoj u singlu Kinezi su imali i ponešto problema. Tajvanac Lin Yun-ju i Nijemac Dmytro Ovtcharov uspjeli su ih u polufinalu odvući u uvijek neugodni sedmi set, samo da bi pokleknuli, nakon čega je u finalu prepredeni Ma Long svladao favoriziranog Fan Zhendonga, postavši i službeno najveći igrač svih vremena. Dojam je, međutim, da su čak i ta dva gusta rezultata bili samo incidenti, pa i da u idućim danima, kad ćemo gledati završnicu ekipnog natjecanja, neće biti pretjeranih uzbuđenja, a onda ni iznenađenja. Jer pobijediti ping-pong carstvo još uvijek se čini nemogućom misijom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.