Samo tako, u treptaju oka, iz vedra neba, naizgled ničim izazvan, Gerard Piqué nestao je iz Barcelone. “Culers, moram vam nešto reći”, započeo je njegov oproštajni govor prošlog četvrtka. Ali naravno, to nije bio kraj — ne potpuni, čak ne niti onaj na terenu.
Barcelona je u subotu odigrala prvenstvenu utakmicu protiv Almerije; bila je to Piquéova posljednja predstava na Camp Nouu, zadnji tango prije odlaska u suton, oproštaj pred više od 90.000 ljudi. “Geri, hvala na svemu”, pisalo je na jednom transparentu; njegova podignuta šaka i pet prstiju koji su simbolizirali pet komada protiv Real Madrida na drugom.
Piqué će biti dio momčadi koja će ovog tjedna igrati protiv Osasune u Pamploni, pa ipak, unatoč tome što će to ostati zabilježeno kao njegov službeni oproštaj, zbogom je istinski mogao reći samo na Camp Nouu, domu kluba čiji je član od rođenja, s kojim je osvojio 30 trofeja, odigrao 616 natjecateljskih utakmica i u njemu proveo 19 godina. Teško je zamisliti da je ovo zaista kraj za Piquéa; Xavi se vratio kao trener, on nije skrivao činjenicu da mu je želja jednoga dana biti predsjednik. Ali na terenu za njega više nije bilo mjesta.
Ove je sezone, do utakmice protiv Almerije, startao u samo pet utakmica i proveo tek 554 minute na terenu u La Ligi i Ligi prvaka. Nekad ne samo nezamjenjiv dio Barçine zadnje linije nego i njen vođa, sada marginaliziran, bačen u periferiju odlukom nikog drugog do njegova prijatelja i nekadašnjeg suigrača Xavija. Vrijeme ne čeka nikoga, a vremena se u Barceloni u posljednje dvije sezone mijenjaju. Ako je očekivao da mu se progleda kroz prste na račun svega što je napravio za klub, prevario se. Barcelona se grčevito bori za povratak u ekskluzivni klub najboljih svjetskih klubova, a odanost je luksuz koji si trenutno ne može priuštiti.
“Ponekad voljeti znači i pustiti”, rekao je u svojoj oproštajnoj poruci
Pa ipak, u subotu je pronašao nešto što dugo već nismo od njega imali prilike vidjeti: onu vatru u trbuhu, crtu nonšalantne genijalnosti koja ga je nekoć činila ponajboljim stoperom na svijetu. Protiv Almerije je Barcelonu na travnjak Camp Noua izveo kao kapetan, a kao kapetan je i odigrao utakmicu. Kada je njegova momčad u prvom poluvremenu dobila kazneni udarac, a tribine tražile da ga upravo on izvede, odmahnuo je glavom i uperio prstom u Roberta Lewandowskog. Piqué nije netko tko bi nauštrb nostalgije kompromitirao rezultat svoje momčadi.
Lewandowski je promašio penal, ali Barcelona je svejedno pobijedila, odigravši jednu od svojih najboljih utakmica ove jeseni. Sergio Busquets, sada posljednji član zlatne Barcelone koja je pokorila Europu i svijet, vidio je dodavanja koja samo on vidi, Frenkie de Jong driblao je kao da mu o tome ovisi život, a Pedri je zujao između linija i rješavao sve probleme koje mu je suparnik napravio. Iza njih, Piqué je igrao kao da je 2015., a ne 2022.
Pečat na eri
S loptom je baratao na takav način da je sve podsjetio zašto su ga, kada je, još tamo početkom prošlog desetljeća, stupio na scenu, prozvali Piquénbauerom. U zraku je bio nepobjediv, a kada je, pet minuta prije kraja, izašao iz igre, Camp Nou je ustao. Nakon utakmice, suze. A kako ih i ne bi bilo za momka koji je sa svojim dječačkim klubom ne samo osvojio sve što se osvojiti može, već je i bio dio momčadi koju mnogi smatraju najboljom u povijesti nogometa. Negdje u Nizozemskoj, utakmicu je gledao Louis van Gaal, koji je jednom, dok je Piqué bio klinac, posjetio njegovu kuću i rekao njegovu djedu kako je Gerard preslab da bi ikad zaigrao kao Barcelonin stoper. Pogledaj me sada, Louis.
Međutim, teško je oteti se dojmu da Pique nikad nije dobio respekt, a niti status kakav je svojim talentom i postignućima zaslužio.
Zvijezda one slavne Barcelone bio je Leo Messi, a kako i ne bi bio, virtuozi Xavi i Andres Iniesta, arhitekt Pep Guardiola. Čak i u obrambenoj konkurenciji, prva asocijacija bio je Carles Puyol sa svojom lavljom grivom i željeznim plućima. Piquéov je talent u takvom legendarnom društvu propao negdje između dasaka, kao i Busquetsov. Indikativno je stoga da su upravo njih dvojica posljednji članovi Barcelonine neponovljive generacije; genijalci koji nikad nisu do kraja dobili zasluge koje su zaslužili, a sada klub predaju u ruke nekim novim klincima, kao posljednji relikti nekada velike ekipe.
Između 2009. i 2012., kada je Piqué činio integralni dio Barcelone i španjolske reprezentacije s kojima je osvajao Ligu prvaka, Europsko i Svjetsko prvenstvo, prešutni je konsenzus glasio da je samo pitanje vremena kada će postati daleko najbolji stoper na svijetu. Uostalom, imao je sve što je za to potrebno: bio je stoper-playmaker koji loptom barata gotovo kao njegovi suigrači u veznoj liniji, imao je visinu i snagu za duele i agilnost za pokrivanje terena.
Pa ipak, unatoč tome što je od tada pa sve do 2019. (i postupnog pada forme uslijed godina) više-manje stalno bio u samom vrhu najboljih europskih središnjih braniča, nikad nije do kraja ispunio to obećanje. Djelomično zbog karakterističnih gafova i defenzivnih pogrešaka koje su ga, unatoč tome što su se smanjivali u volumenu i kvaliteti, pratile do kraja karijere, a djelomično zbog toga što je, čini se, uvijek bio u sjeni nekog drugog, i u klubu i u reprezentaciji: prvo Puyola, onda Sergija Ramosa.
Ali činjenica da je veliki dio karijere proveo u doba obrambenih superzvijezda poput njih dvojice, kao i drugih Barceloninih i španjolskih velikana ne umanjuje njegov pečat na eru koju je pomogao oblikovati. Dapače.
Na svoj način
Na terenu je osvojio baš sve što je mogao osvojiti i u kolektivnom pamćenju ostavio unikatni trag piqueovskih trenutaka, štambilj sa svojim neponovljivim zajebantskim osmjehom. Pet prstiju u zraku (dvaput!) nakon 5-0 protiv Madrida, rezanje i pospremanje mreže nakon europskih finala u Rimu, Londonu i Berlinu, neprestana zajebancija na račun najvećih rivala (“Espanyol nije u Barceloni”; “Zvižduci sa Santiago Bernabeua su simfonija za moje uši”, pa “Neću moći spavati” nakon što su ga novinari zamolili na reakciju nakon što je Madrid odbio napraviti pasillo, odnosno špalir Barceloni nakon osvajanja titule 2018.). Tito Vilanova je jednom rekao: “Ništa ovo ne bi imalo smisla da nema Piquéa”, i bio je u pravu: drugi su bili veće zvijezde, ali nitko se nije zajebavao poput njega, nitko nas nije podsjećao da je nogomet igra, a karijere, kao i ere, prekratke.
Na kraju je otišao kako je i igrao. Na svoj način. Iznenadio je sve, od svlačionice pa sve do direktorske lože. Nitko nije očekivao da će se oprostiti, ne sada, ne ovako, usred sezone. Bilo je uspona i padova, afera izvan terena i miješanja privatnog života s profesionalnim — kad su ga javno prozivali zbog podrške katalonskom referendumu za neovisnost napisao je da “neće šutijeti i samo se držati nogometa” uporno insistiravši na tome da nogomet nije sve što ga čini živim, da se ne želi svesti na taj jedan reduktivni identitet.
Ništa nije moglo uništiti ljubav između čovjeka koji je zakoračio u drugu polovicu svojih 30-ih, ali i dalje ima manire dječaka i Barçe, njegove prve ljubavi.
“Ponekad voljeti znači i pustiti”, rekao je u svojoj oproštajnoj poruci. Nakon što ga je Xavi izvukao iz igre u 84. minuti, zagrlio je sve suigrače, jednog po jednog. A onda ih pustio, mahnuo svom stadionu i otišao.
