Kada je Formula 1 slavila svoju 60. obljetnicu, na otvaranju sezone 2010, u Bahreinu su se okupila osamnaestorica svjetskih prvaka. Od svih u tom trenutku živućih, nisu se pojavili samo Kimi Räikkönen, koji je rekao da “ima druga posla” i Nelson Piquet, koji — kruži priča — nije bio ni pozvan. To vjerojatno nije točno; zasigurno su ga ipak pozvali, makar i preko volje, ali on se na to, posvađan sa svima, oglušio ili odbio. Štogod zapravo bila istina, priča savršeno opisuje odnos svijeta Formule 1 prema ovom Brazilcu, trostrukom svjetskom prvaku, i odnos njega prema tom svijetu.
Otada se, srećom po sve, malo čulo o Piquetu, ali ovih se dana ponovo našao u središtu skandala, kada je iscurio lani snimljeni podcast u kojem je Lewisa Hamiltona opisao… pa, onom zabranjenom riječi koja počinje slovom “n”. Što nikoga nije osobito iznenadilo, rasistička uvreda je otprilike jedina svinjarija koja mu je još nedostajala u životopisu…
Konkretni povod izjave bio je lanjski Hamiltonov sudar s Maxom Verstappenom u Silverstoneu — a ne smijemo zaboraviti da je Max u vezi s Piquetovom kćeri Kelly, tako da je tabor otpočetka jasno odabran. Zanimljivo je da je Kelly devet godina starija od Maxa te da ima sina iz braka s Daniilom Kvjatom, vozačem kojeg je Red Bull usred sezone 2016. zamijenio Verstappenom. Temeljita zamjena, nema što…
Nije još jasno hoće li Piquet snositi kakve konkretne posljedice zbog ove izjave, novog rasističkog skandala u duboko konzervativnom svijetu utrka, a koju su već osudili FIA, Mercedes i mnogi drugi, ali vjerujemo da nakon nje, ako imaju imalo razuma, neće više biti dobrodošao ni u Red Bullovu paddocku, jednom od rijetkih mjesta u svijetu Formule 1 na kojem su ga dosad tolerirali. Osim ako se javno ne ispriča Hamiltonu, ali iskustvo s njegovim ranijim, podjednako degutantnim izjavama, govori da će vjerojatno ustvrditi kako je “pogrešno interpretiran”, a ne i uistinu se ispričati…
On nikad ne napada na bazi nečega što ima veze sa sportom nego diskriminatorno vrijeđa na osnovi rase, dobi, obrazovanosti, izgleda, seksualne orijentacije…
Nelson Piquet Souto Maior uskoro će navršiti 70 godina, rođen je 17. kolovoza 1952. u Rio de Janeiru. Odrastao je u Brasiliji, gdje je njegov otac nekoliko godina bio ministar zdravstva u brazilskoj vladi. Počeo se natjecati u kartingu kad mu je bilo 14, i to pod majčinim prezimenom Piquet jer otac nije odobravao bavljenje utrkama. S 22 je napustio studij i zaposlio se u automehaničarskoj radionici kako bi financirao trkaću karijeru. Godine 1977. na savjet Emersona Fittipaldija seli u Europu i odmah pokazuje svu raskoš svog talenta. Već sljedeće sezone premoćno osvaja britansko prvenstvo Formule 3 i debitira u Formuli 1. Prvu utrku vozi za Ensign, potom tri u McLarenu privatne momčadi BS Fabrications, a Bernie Ecclestone ga ubrzo poziva u Brabham. Te sezone vozi prvu utrku za ovu slavnu momčad, u kojoj će ostati sve do kraja 1985.
Brazilac je bio potpuno po Ecclestoneovu ukusu — ne samo što mu je donio jedine titule prvaka, nego je i pristajao nastupati za osjetno manje novca nego što su tražili drugi vozači najviše klase. Jer bio je upravo to — najviša klasa, čovjek koji se na stazi ravnopravno nosio sa svim velikanima 1980-ih. U Brabhamu je imao i gotovo obiteljsko okruženje, te su mu to bili najuspješniji, a vjerojatno i najsretniji dani u profesionalnoj karijeri.
Psine i orgije
No, već tada su se mogli vidjeti i lice i naličje njegova karaktera.
Poznat kao playboy i šaljivdžija, izvodio je psine koje, realno, često nisu bile uopće smiješne. Dakako, živio je u Engleskoj, gdje — čuli ste, vjerujem, za to — zna pasti poneka kap kiše, te mu je uobičajena zabava bila voziti automobil po kiši, prolaziti kroz lokve i zalijevati bespomoćne pješake prljavom vodom. U drugim bi prilikama dojurio velikom brzinom i proklizao automobilom prema prepunoj terasi nekog kafića ili puba, praveći se da je izgubio kontrolu. Gosti bi panično počeli bježati da spase živu glavu, a on bi u posljednji trenutak, grohotom se smijući, ‘vratio kontrolu’ i odjurio dalje. Također, kad bi već sjedio u bolidu, znao bi pozvati mehaničara da se sagne i namjesti mu nešto u kokpitu, samo da bi mu potom, po mogućnosti glasno da svi čuju, prdnuo u lice.
Ovdje se mora napomenuti da je taj odnos imao i drugu stranu. Piquet je te iste mehaničare poticao da i oni njemu podmeću psine i znao je prihvatiti šale na svoj račun. A nakon svake utrke u Monaku na svojoj je jahti radio tulum (po onodobnim pričama, ni termin “orgije” ne bi loše pristajao tim druženjima) za sve njih, što ostali vozači baš i nisu običavali. Usto, kada bi osvojio neki ekstra bonus za pobjedu ili titulu, dio bi novca uvijek odvojio za tu ekipu i podijelio im ga. Tako da su ga njegovi mehaničari obožavali i bili prisniji s njim nego drugih mehaničari sa svojim vozačima.
Prvu je pobjedu ostvario u Long Beachu 1980, a titulu prvaka morao je prepustiti Alanu Jonesu nakon odustajanja u posljednje dvije utrke sezone. Nadoknadio je to 1981, kada je Carlos Reutemann puknuo pod pritiskom i poklonio mu titulu na pladnju. Uslijedila je ona šašava 1982., sezona sa čak 11 različitih pobjednika, sezona u kojoj je Piquet završio najslabije plasiran od svih njih. Nakon sudara s Eliseom Salazarom u Njemačkoj, fizički je nasrnuo na Čileanca. Bizarno, jedinu pobjedu sezone uzeo je u Kanadi, tjedan dana nakon što se za prethodnu utrku, u Detroitu, nije uspio ni kvalificirati.
Bile su to godine on/off vikenda za većinu bolida, što je potvrdila i Piquetova druga titula 1983. — Alain Prost bio je sveukupno dojmljiviji tijekom sezone, ali Renaultov se turbo motor na posljednjim utrkama redovno kvario, a BMW-ov više ne, pa je Brazilac postao prvi svjetski prvak s turbo motorom. Bio je to kraj Brabhamove zlatne ere. U sljedeće dvije sezone Piquet je povremeno pobjeđivao, ali nije bio pretendent za titulu.
“Pa… ja sam živ”
Stoga je 1986. otišao u Williams, gdje je napokon dobio i ozbiljnu, višemilijunsku plaću, koju je isplaćivala Honda, dobavljač motora. Pri dolasku u momčad činilo se da će biti ono isto što je bio i kod Bernieja, neprikosnoveni prvi vozač, ali tada je njegov momčadski kolega Nigel Mansell neočekivano procvjetao i počeo mu biti ozbiljna prijetnja. Zapravo, Mansell se u sljedeće dvije sezone uglavnom doimao kao brži vozač, ali Piquet je rutinerski skupljao bodove te se u obje sezone našao u prilici doći do titule.
Ona 1986. otišla je Prostu nakon pomalo bizarne situacije u posljednjoj utrci, u Adelaideu. Mansellu je, na putu prema tituli prvaka eksplodirala guma te je momčad pozvala u utrci vodećeg Nelsona na neplaniranu promjenu u boks. Zbog te se odluke našao iza Prosta i ostao bez titule prvaka, za koju mu je trebala pobjeda. Ipak, to mu se mora priznati, nikada nije doveo u pitanje odluku momčadi, u svim intervjuima u sljedećih 36 godina potvrđivao je da mu je sigurnost bila važnija od titule.
Uostalom, treću je titulu osvojio već sljedeće godine. Mansell mu je opet bio glavni konkurent, ali je nakon ozljede morao propustiti posljednje dvije utrke sezone. Britanac je pobijedio na čak šest utrka, dvostruko više od prvaka, ali tek se mnogo kasnije saznalo da je Piquetova teška nesreća u Tamburellu, u kvalifikacijama Imole, već u drugoj utrci sezone, ostavila trajne posljedice po njegovo zdravlje. Izgubio je 80 posto percepcije dubine i zapravo nakon toga više nikada nije bio na nekadašnjoj vozačkoj razini. Zadivljuje što je konzistentnošću i hladnom glavom (kada bi je barem imao i kada daje izjave!) došao do te treće titule. Nakon koje je Mansellu lijepo rekao: “Ja sam osvojio tri titule prvaka, a ti ih tri izgubio, i to je glavna razlika među nama.” A znamo da su takve stvari, u ma kojem sportu, rijetko kada slučajne…
Sve su te Brazilčeve titule osvojene pošteno i bez kontroverzi na stazi… pa ipak su uvijek, a pogotovo nakon ovog novog slučaja, ostajale u sjeni potpune, daleko ružnije priče o njihovu osvajaču. Na stazi je Piquet uvijek bio prilično čist i korektan vozač, ali je izvan nje postavljao nove granice neukusa (ne kažem da u njegovim izjavama nije bilo i dobrih fora, ali rjeđe nego onih vrlo neukusnih), a pogotovo je ono što je uslijedilo početkom 1988. bilo, barem do ovog s Hamiltonom, dno dna.
Mansella je javno nazvao “neobrazovanim glupanom” i rekao da mu je žena ružna. Obračunao se i s Ayrtonom Sennom, mlađim sunarodnjakom čija ga je karizma u Brazilu počela uvelike zasjenjivati, dirnuvši u temu koja je u tamošnjem patrijarhalnom društvu iznimno osjetljiva, javno insinuirajući da je Senna gay. Nije stao ni nakon Sennine smrti; na pitanje tko je bio bolji od njih dvojice izjavio je: “Pa… ja sam živ”. Odapeo je poneku otrovnu strelicu i prema Maranellu, na račun poodmakle dobi Enza Ferrarija, ozbiljno uvrijedivši i tifose.
Ponovno polagao vozački
Indikativno je primijetiti da su sve te najkontroverznije Piquetove izjave redom potpuno politički i kulturološki nekorektne. On nikad ne napada na bazi nečega što ima veze sa sportom, ne spominje vozačke sposobnosti ili išta slično, nego diskriminatorno vrijeđa na osnovi rase, dobi, obrazovanosti, izgleda, seksualne orijentacije… Potpuno suprotno od, primjerice, Nikija Laude ili Michaela Schumachera, koji su itekako znali, direktno ili indirektno, oplesti po svojim rivalima, ali isključivo vezano za svijet utrka.
Upravo to ekstremno spušta Piqueta u mojim očima. Kao obožavatelj utrka inače sam sklon idealizirati vozače, ali ne mogu vam ovdje pričati o njegovim fenomenalnim pretjecanjima — a odradio je neka od najboljih koja sam ikad vidio — ili o superiornosti na brzim stazama, koje su mu pasale mnogo više od gradskih, kad iskreno smatram da je čovjek po karakteru… hajde, ostanimo u granicama pristojnosti, reći ću — dno.
Odvezao je još dvije slabije sezone u Lotusu, pa dvije bolje u Benettonu, za koji je upisao i tri pobjede, zaustavivši se na kraju karijere na njih 23. Oprostio se na kraju 1991., a zanimljivo da mu je posljednji momčadski kolega bio Schumacher. Nakratko je prešao u Ameriku, gdje je 1992. tijekom treninga za Indy 500 preživio još jednu tešku i spektakularnu nesreću. Povremeno je, uglavnom u Brazilu, nastupao sve do 2006., usput ondje razvijajući i unosan posao vezan za satelitsko praćenje i nadzor kamiona.
U svijet Formule 1 vratio se prije 15 godina kao mentor sina Nelsona mlađeg, odnosno Nelsinha. Nakon što je ovaj 2008. bio upleten u Crashgate, možda i najveći skandal u povijesti tog sporta, Piquet u izjavama nije štedio nikoga. Toliko je temeljito popljuvao svijet Formule 1 da ga nisu zvali ni na onu obljetnicu, legenda kaže… Imao je on poneki lokalni skandal, kao kad su i njega i ženu zbog učestalih kršenja prometnih propisa poslali na ponovno polaganje vozačkog, ali uglavnom se povukao od očiju svjetske javnosti.
Bilo je stoga pomalo i iznenađenje kada smo ga posljednjih godina počeli ponovo povremeno viđati na utrkama, zahvaljujući kćerinoj vezi s Maxom. Spajanje dviju vjerojatno najantipatičnijih obitelji u čitavoj povijesti Formule 1 doimalo se nekako i logičnim, gotovo sudbinski predodređenim. Ponadao sam se da su ga godine možda malo omekšale i da više ne trebamo očekivati nikakve ozbiljnije budalaštine od njega, ali ova je rasistička izjava pokazala da sam se prevario.
Dakako, nije to ništa novo, ništa bitno drukčije od svih onih svinjarija koje je radio i laprdao 1980-ih. Samo što današnji svijet, za razliku od tadašnjeg, više ne tolerira takve stvari, barem ne javnim osobama, pa će jedan veliki vozač i jako mali čovjek vjerojatno napokon doživjeti i onu pravu osudu svijeta utrka i općenite javnosti, a možda i brazilskog ili nekog drugog sudstva.
Osudu kakvu je odavno zaslužio.
