Pirlo: Eksperiment

Zašto se Juventus odlučio za legendu bez dana trenerskog iskustva?

Zadnja izmjena: 11. kolovoza 2020.

Juventusovo ispadanje iz Lige prvaka već u osmini finala od Lyona samo je ubrzalo ono što je svima bilo jasno — Maurizio Sarri je bio eksperiment koji nije uspio i momčad treba novog trenera.

Scudetto koji je Juventus osvojio došao je više usprkos Sarriju nego zbog njega. Međutim, Sarri ionako nije doveden da osvoji talijanski naslov; to se podrazumijevalo, jer Juventus je premoćan da bi njegova dominacija uopće došla u pitanje. Cilj je bio pobjeđivati sa stilom, ostaviti dojam seksi nogometa kakav je Sarri imao u Napoliju. Problem se javio na obje strane: igrači nisu razumjeli njegovu filozofiju, a on je od njih tražio da idu protiv svojih instinkta i Juventus je u traženju harmonije između trenera i igrača veći dio sezone ratovao sam sa sobom više nego sa suparnicima koji su mu se nalazili na putu.

Uzrok problema nije bio ni u igračima ni u Sarriju. Igrači su sama krema europskog nogometa i naslov su osvojili čisto na račun svoje individualne kvalitete, a Sarri je dovoljno puta dokazao da je sjajan trener. Da nikad više u životu ne napravi apsolutno ništa, njegova epizoda u Napoliju dovoljan je spomenik njegovoj genijalnosti.

Najveći uzrok problema je bio u tome što je Juventus imao prevelika očekivanja od Sarrija. Čovjek je doveden da odradi posao, ali mu je za to dano premalo vremena.

Ima li Pirlo trenerskih znanja da se izbori s tim izazovima? To nitko ne zna. Ono što sigurno ima su nevjerojatna igračka inteligencija i iskustvo svlačionica velikih klubova

Andrea Agnelli bi, kao čovjek iz duge loze uspješnih industrijalaca, trebao znati da za obavljanje nekog posla treba vremena jer ne možeš sklopiti auto za tri minute, bez obzira na to što imaš sve dijelove na raspolaganju. Sarri nije imao niti to, računao je putem skupljati dijelove koji mu trebaju da stroj proradi, a Agnelli i Pavel Nedvěd su ga doveli u nadi da mu za to neće trebati više od pola sezone, što je bilo preveliko očekivanje. Iz Juventusove perspektive, sve više od te polusezone bi bilo trošenje resursa — ne novčanih, to je za Agnellija najmanji problem — na eksperiment koji ima prevelik oportunitetni trošak.

Oportunitetni trošak je najbolje objasniti preko komada zemlje. Ako imate 100 kvadrata vrta, morate odlučiti hoćete li u njemu posaditi krumpir ili mrkvu; ne možete imati i jedno i drugo u isto vrijeme na istom mjestu. Ako ste se odlučili za krumpir, propustili ste mrkve. U kontekstu Juventusa i Sarrija, oportunitetni trošak je ulaganje u igrače koji Sarriju trebaju, slaganje dijelova za njegov stroj i davanje nekog vremena da se ti dijelovi montiraju u smislenu cjelinu; vremena u kojem će Juventus biti bljutav i negledljiv.

Shvaćati klupsku kulturu

To Agnelli sebi nije mogao dopustiti, nije mogao riskirati da nakon što uloži toliko resursa — prije svega vremena i temelja za budućnost, jer to je u njegovom slučaju puno vrjednije od novca — možda na kraju ne dobije ono što je tražio i ostane s hrpom igrača u koje je uložio, a koji su dio Sarrijeve ideje. Zbog toga je obustavio eksperiment sa Sarrijem i pokrenuo novi.

Onaj u kojem je trener postao Andrea Pirlo.

Sve što je vrijedilo za Sarrija, vrijedi i za Pirla. Juventus mora pobjeđivati, to se podrazumijeva i to naprosto diktira budžet koji ima na raspolaganju. Vrijedi i to da osvojiti Serie A nije dovoljno; potrebno je ili osvojiti scudetto sa stilom ili napraviti iskorak u Europi i donijeti Ligu prvaka u Torino. Drugačije je to da je Pirlo manji oportunitetni trošak, a to je Agnelliju, kao šefu multinacionalne kompanije, iznimno bitno u vođenju kluba.

Pirlo jest, naravno, veći rizik od Sarrija ili bilo kojeg drugog trenera jer čovjek iza sebe nema niti dan iskustva. Dapače, Pirlo nije niti trener u punom smislu riječi jer će tek u listopadu dobiti UEFA A licencu, a onda mora završiti UEFA PRO razinu kako bi mogao zapravo voditi Juventus. U takvim okvirima nitko živ ne može znati što će Pirlo napraviti i kakve su njegove nogometne ideje, osim Pirla samoga. Međutim, upravo u tome i jest poanta. Pirlo je veliki rizik, ali je manji oportunitetni trošak jer neće zahtijevati da se klub u planiranju budućnosti prilagodi njemu onoliko koliko je to tražio Sarri.

U Juventusovu kontekstu, to znači da se Pirlo eventualno može pretvoriti u potrošnu robu. Ako stvari ne budu išle planiranim tijekom, njegovo imenovanje daje perspektivu u kojoj je vrlo jeftino priznati pogrešku i obustaviti eksperiment jer će iza Pirla novi trener moći nastaviti puno lakše nego iza Sarrija ili nekog drugog trenera sa specifičnom nogometnom idejom — primjerice, Diega Simeonea ili Rogera Schmidta.

Drugi razlog zašto imenovanje Pirla ima smisla iz Juventusova kuta je taj što je u ovim slučajevima iznimno bitno shvaćati klupsku kulturu, a Pirlo itekako razumije.

Najbolje je to možda objasniti preko primjera Joséa Mourinha i Ole Gunnara Solskjæra u Manchester Unitedu. Mourinho nije shvaćao — ili jest, pa ga nije bilo briga jer je gurao svoj stil — kulturu kluba u koji je došao. Ne znači to da mu je bilo zabranjeno svađati se, jer Sir Alex Ferguson se godinama svađao sa svima živima. Njegovo neshvaćanje se manifestiralo načinom na koji je razgovarao o klubu, porukama koje je slao javnosti o Unitedovoj snazi i načinom ophođenja s mladim igračima. Solskjær je drugačiji. On je od prvog nastupa pokazao da duboko shvaća The United Way; znao je što i kada reći, kako se odnositi prema klupskoj tradiciji i kako ostaviti dojam.

Teorem Stanka Mršića

Mourinho je jednom prilikom izjavio da mu je osvajanje drugog mjesta s Unitedom najveći uspjeh u karijeri, a Sarri je rekao da su igrači stvarno dobri jer su pobijedili s njim na klupi. Kad pogledate, obje izjave imaju itekako temelja u realnosti, barem kroz karikiranje stanja, ali Mourinho i Sarri su tim izjavama pokazali da ne razumiju klubove u koje su došli i njihove imidže. United nije klub koji prihvaća druga mjesta, a Juventus nije klub koji prihvaća dobre namjere i šale.

Solskjær to razumije i ostaje Unitedov menadžer, iako ima jaču momčad i slabije rezultate u odnosu na Mourinha. To razumije i Zinédine Zidane, preuzevši Real Madrid od Rafaela Beníteza koji nije shvaćao zašto ga zovu “debelim konobarom”. To će razumjeti i Pirlo, jer su u tim istim svlačionicama punim zvijezda još kao igrači iskusili nešto što nijedan autsajder nikad neće, bez obzira na to koliko Mourinho, Benítez i Sarri znali o nogometu.

Problem je jedino taj što Pirlov slučaj ipak nije usporediv sa Solskjærovim ili Zidaneovim.

Jasno je da će bivši nogometaši, posebno ako je riječ o legendama, dobiti priliku kakvu ne bi dobili da nisu imali toliko velike karijere. Pirlo još uvijek zapravo nije trener i nema licence, a dobio je priliku voditi Juventus; jednako tako je priliku u Monacu dobio Thierry Henry, Vincent Kompany u Anderlechtu, Mikel Arteta u Arsenalu i čitav niz drugih igrača, među kojima su Solskjær, Zidane i Pep Guardiola.

Međutim, nitko od njih nije bio početnik na način na koji je to Pirlo. Solskjær je vodio Unitedovu mladu momčad, dvaput Molde FK i Cardiff, tako da je iza sebe imao desetak godina trenerskog iskustva prije nego je preuzeo kormilo Manchester Uniteda; Zidane je bio pomoćnik Carlu Ancelottiju, a onda je vodio Castillu; Guardiola je pomeo konkurenciju vodeći Barcelonu B; Arteta i Henry su bili asistenti i izravno uključeni u kreiranje trenažnih ciklusa. Pirlo nema ništa od toga, on iza sebe nema ni dana iskustva.

Mantra Stanka Mršića da bilo tko može voditi Barcelonu ili Juventus i da je teže raditi u Cibaliji ili Sansovinu apsolutna je glupost.

Veliki klubovi donose posebne izazove. To je Sarri osjetio na svojoj koži, prije njega je osjetio Gian Piero Gasperini koji sada ubija u Atalanti, a Inter ga je potjerao nakon pet utakmica, a prije njih dvojice su to osjetile stotine talentiranih i jako dobrih trenera. Ima li Pirlo trenerskih znanja da se izbori s tim izazovima? To nitko ne zna. U ovom trenutku nemoguće je procijeniti Pirla kao trenera jer on nikad nije bio trener. Ono što sigurno ima su nevjerojatna igračka inteligencija i iskustvo svlačionica velikih klubova u kojima je bio. S obzirom na to da se nogomet igra glavom i da su noge samo alat, kvalitete koje Pirlo ima ponekad se znaju pokazati sasvim dovoljnima za uspjeh.

Ne propusti top članke