Božić je jedan od rijetkih dana u godini kad je jako teško pronaći neki ozbiljan nogomet za gledanje, ali i prošle su nedjelje tu rupu tradicionalno ispunili Turci. Ondje, logično, kršćanski praznici i nemaju neki preveliki značaj, pa su se superligaši nakon pauze zbog Svjetskog prvenstva mogli vratiti svojim redovnim aktivnostima i još usput privući poneki par očiju više nego inače čine. Adana Demirspor, momčad koju s klupe vodi Talijan Vicenzo Montella, jedno je od pozitivnih iznenađenja sezone i trenutno je na trećoj poziciji, samo tri boda od vrha; na svom je terenu dočekala i s 2-1 svladala Fatih Karagümrük. Gostima je to bio već sedmi poraz u sezoni u kojoj su do sada osvojili tek 13 bodova i sasvim sigurno će do kraja voditi tešku borbu za ostanak u ligi.

Na njihovoj je klupi — ljutitog i umornog izraza lica, kao da pati od insomnije, bijesa i depresije — sjedio Andrea Pirlo.

Stvari ne funkcioniraju ni približno onako kako je zamislio. I u Turskoj ga prate isti problemi koje je imao i u Juventusu

On je u Tursku došao ljetos, kada je iznenadio nogometnu javnost i prihvatio ponudu gotovo nepoznatog istanbulskog kluba čiji je status u turskom nogometu, ali i samom gradu mizeran. Tvrdio je Pirlo da je u tom trenutku imao “mnogobrojne ponude iz Italije”, ali da je “želio isključivo u inozemstvo”, uz sad već standardni dodatak o savršenom projektu za budućnost i slične floskule u koje ne vjeruje nitko. Naravno, nije odmoglo navodnih milijun i pol eura za ugovor na jednu sezonu, ali je neizbježan zaključak bio da je Pirlov trenerski renome bio ozbiljno ugrožen njegovim prvim i dotad jedinim poslom i da je ovo bio svojevrsni pokušaj spašavanja.

U istoj toj autobiografiji Pirlo se zaklinjao da poslije karijere ne želi biti trener, niti slučajno, i da će penziju provoditi praveći i ispijajući vino te uživajući s prijateljima i obitelji. No, stvari su se promijenile u New Yorku, gdje je puno vremena provodio s Frankom Lampardom i tadašnjim trenerom Patrickom Vieirom, koji ga je usmjerio u novu profesiju. No, Pirlo je preskočio nekoliko ne stepenica nego katova — sjećate se već, nije još stigao ni obraniti svoj diplomski rad u Covercianu niti useliti u ured trenera Juventusove mlade momčadi koja se natječe u Serie C, a njegov bivši klub ga je neočekivano instalirao za glavnog trenera.

Prosjek od 600 gledatelja

Juve je uzeo Supercoppu i Coppu, ali i nakon devet godina propustio osvojiti naslov, dok je u Ligi prvaka ispao od Porta, pa je sezona — i početak Pirlove trenerske karijere — ocijenjena kao veliki promašaj, a legendarni je nogometaš dobio svoj prvi otkaz. Njegovo ime se u međuvremenu povezivalo s nekoliko talijanskih prvoligaša i drugoligaša, pa je iznenađenje njegovim odlaskom u Tursku bilo tim veće.

Činjenica da je preselio u Karagümrük, četvrt u distriktu Fatih u europskom dijelu grada, zapravo je sama po sebi bila intrigantna. Fatih Karagümrük Spor Kulübü jest osnovan još sredinom 1920-ih i u dva je navrata bio prvoligaš — ranih 1960-ih i sredinom 1980-ih — ali je s vremenom potpuno izgubio na važnosti i njegova je navijačka baza gotovo nestala. Još 2010. klub je ispao u amaterski peti rang natjecanja, a prije tri godine je još uvijek bio trećeligaš. U međuvremenu je ovaj kvartovski klub kupio Süleyman Hurma.

On je prije toga radio u Trabzonsporu, Samsunsporu te bio jedan od kreatora uspjeha u Kayserisporu kad je taj klub s klupe vodio Robert Prosinečki. Međutim, Hurma je poznat i po svojim, nazovimo to tako, pregovaračkim sposobnostima i vještinama na nogometnom tržištu, na kojem je, vjeruje se, na ovaj ili onaj način zaradio solidan novac. Hurma, naravno, tvrdi da je klub kupio tek nakon što je digao hipoteku na kuću i uložio sve što ima; no, u posljednje tri sezone klub je u društvu najboljih i kroz njega su prošle i prolaze velike i skupe zvijezde poput Ahmeda Muse, Mehdija Benatije, Fabia Borinija, Lucasa Biglije i Adema Ljaljića.

Ipak, i dalje u turskim nogometnim krugovima stoji percepcija Karagümrükspora kao umjetnog kluba za kojeg ne postoji gotovo nikakav interes. Kvartovsko igralište ne ispunjava uvjete, pa je momčad natjerana igrati na drugim istanbulskim stadionima, a ove je sezone domaćini upravo na Atatürku, koji prima malo više od 74.000 ljudi. S obzirom na to da se radi tek o šestom klubu po popularnosti u samom gradu među prvoligašima, taj je kapacitet blago rečeno prevelik. Prošle je sezone prosjek bio 600 gledatelja, a ove je, zahvaljujući dvobojima s gradskim rivalima, na 1.758 po utakmici. Na posljednjem domaćem susretu bilo je čitavih 144 duša.

No, kako to obično biva u takvim klubovima, daleko od toga da Pirlo radi bez pritiska. Fatih Karagümrük je protekle dvije sezone završio na osmom mjestu, oba puta gotovo u borbi za mjesto u Europi, koja je Hurmin imperativ. U međuvremenu su otpuštena trojica trenera. Zato Pirlove tek tri pobjede i mjesto u zoni ispadanja ne izgledaju nimalo dobro.

Novi udarac renomeu

On je oduvijek govorio da mu se nogometna filozofija naslanja na Cruyffovu i Guardiolinu Barcelonu, Van Gaalov Ajax i Ancelottijev Milan, ali i u Turskoj ga prate isti problemi koje je imao i u Juventusu. Momčad prema naprijed izgleda solidno, stvara puno šansi i zabija relativno mnogo golova — trenutno ih ima 25, koliko i prvoplasirani Galatasaray — ali njegov visoki pritisak lako puca, a obrana u sustavu 4-1-4-1 izuzetno je porozna. Čak šest puta ove sezone Karagümrük je odigrao utakmice s pet i više golova; problem je u tome što je primio najviše u čitavom prvenstvu, njih 29.

Na prvu je možda djelovalo da je Pirlo pronašao savršen način da pobjegne od reflektora, ali ipak vlastitoj karijeri da vjetar u leđa i napravi iskorak. No, stvari ne funkcioniraju ni približno onako kako je zamislio i još poneki poraz bi ga vrlo lako uskoro mogao koštati posla, ali i zadati dodatni udarac njegovi trenerskom renomeu.

Za razliku od one noći iz 2005., Atatürk će ove srijede protiv Trabzonspora zjapiti gotovo prazan. Ali svaki put kad na njega izađe, simptomi se vrate: nesanica, bijes i depresija. I opet ga muči Istanbulski sindrom.