Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pjesnik stolnog nogometa

Kako je anarhist Alejandro Finisterre izumio igru koja i danas okuplja ljude

Zadnja izmjena: 25. svibnja 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/MUNCYT, Eulogia Merle

Rijetko čovjek dublje promisli o nekim pojavama i predmetima koje ga svakodnevno okružuju. Evo, koliko ste se puta našli u nekoj zadimljenoj birtiji, u onoj situaciji kada i najnategnutiji razgovor za stolom lagano iščezne i pogledi krenu lutati uokolo? A onda je često spasonosno rješenje onaj aparat za stolni nogomet, zbijen negdje u kutu, najčešće oblijepljen kojekakvim naljepnicama i dodatno ukrašen mrljama ugašenih čikova i tragovima dna pivskih boca. Svatko je valjda barem jednom iskušao svoje umijeće stolnog nogometa — naravno, uz najstrožu zabranu ‘roštiljanja’ — ali pitanje je koliko se ljudi zapitalo tko stoji iza te razonode koja i u digitalnoj eri i dalje okupira pažnju ljudi?

Naravno, baš kao što u svakoj birtijaškoj raspravi svi moraju biti u pravu, tako i priča o prvom čovjeku kojem je palo na pamet da se nogomet može igrati i u stolnoj varijanti nije samo jedna.

Prema nekim izvorima, prvi patent za preteču današnjeg stolnog nogometa predao je još 1920-ih izvjesni Harold Thornton, koji je bio toliko fasciniran nogometom svog Tottenhama da je odlučio kako se od igre ne može odvojiti ni u kući, pa je od kutije šibica razvio ideju za igru koja će na određeni način simulirati događanja na nogometnom terenu. No, njegov je patent zapravo bio vrlo jednostavan, što je i očekivano s obzirom na period u kojem je nastao, pa se potraga za osobom koja je razradila ideju stolnog nogometa nastavila i dalje.

Završila je na — kraju svijeta.

“Volio sam ja nogomet, ali ga nisam znao baš dobro igrati. A iznad svega me najviše pogađalo vidjeti tu djecu tako tužnu jer ga ne mogu igrati zajedno s ostalima”

Rt Finisterre u Galiciji doslovno je latinska izvedenica za “kraj zemlje” (finis terrae), pošto su Rimljani, koji su okupirali taj teritorij, vjerovali da iza tog bespuća oceana ne leži ništa. Međutim, Finisterre ne samo da nije kraj svijeta, već nije ni najzapadnija točka Europe — to je portugalski rt Roca — ali je i po otkrivanju tog podatka zadržao svojevrsnu mističnost. Baš kao što hodočasnici i dan danas pješače punih 90 kilometara od Santiaga de Compostele do svjetionika na Finisterreu, čovjek treba doći do te zabačene točke kako bi dobio priču o počecima stolnog nogometa u kontinentalnoj Europi.

Na tom se svjetioniku naime prije punih 100 godina, u svibnju 1919., rodio Alejandro Campos Ramírez, jedan od desetero djece čiji je otac radio kao telegrafist na tom čuvenom svjetioniku. Obitelj je razmjerno brzo, kada je Alejandru bilo tek tri godine, napustila samotnjački život na hridima Atlantika čim je otac dobio mogućnost otvoriti postolarsku radnju u A Coruñi; godinama kasnije će Alejandro početi koristiti pseudonim Finisterre, jer se osjećao kao da zauvijek pripada tom neuobičajenom mjestu rođenja.

“Ako postoji stolni tenis…”

Finisterre je, pogađate, bio umjetnička duša i nije mogao dugo ostati na jednom mjestu. Tako se s već 15 godina uputio u Madrid kako bi se odškolovao, ali i upoznao sa umjetničkim kružokom kojem je sve više stremio. U Madridu se nije bilo lako snaći: osim repeticija iz jezika, Finisterre je s vremenom morao život isplaćivati raznoraznim poslovima, pošto mu je otac bankrotirao, a jedan od tih poslova bila je i ulična prodaja književnog časopisa Paso a la Juventud. Tako je i upoznao Leóna Felipea, jednog od najpoznatijih suvremenih španjolskih pjesnika koji je osim ljubavi za poeziju imao i podjednako veliku dozu prijezira spram španjolske buržoazije.

Felipe je upoznao Finisterrea s anarhističkim idejama, koje je ovaj vrlo brzo prigrlio, identificirajući se kao “pacifist-anarhist”. Problem je bio u tome što se sve to odvijalo na madridskim ulicama 1935., u samo praskozorje Građanskog rata.

Finisterre se, za razliku od Felipea, nije namjeravao aktivno priključiti sukobu, ali rat uvijek nađe put do čovjeka, čak i ako ne želi s njim imati apsolutno nikakve veze. To se dogodilo junaku naše priče; uslijed zračnih napada snaga Francisca Franca na Madrid pogođena je i kuća u kojoj je 17-godišnji Finisterre živio. Preživio je, ali je pretrpio niz ozljeda, između ostalih i pluća, pa je prvo prebačen u bolnicu u Valenciji, a onda i u hotel Colonia Puig u Barceloni, koji je tijekom rata služio kao dječja bolnica.

Iz svog se poetskog sna Finisterre probudio u bolovima, okružen turobnim slikama siročadi koja su tumarala hodnicima starog hotela, mnogi od njih bez udova koje su izgubili u razaranjima. Naravno, bio je šokiran viđenim, ali ubrzo je shvatio da se u toj sumornoj atmosferi treba unijeti barem neka doza života, jer je pred tom nesretnom djecom i dalje bio čitav život kojeg treba proživjeti. Inicirao je razgovor s mladim bolesnicima, a on se u rekordnom roku prebacio na svima najdražu opću temu: nogomet.

“Volio sam ja nogomet, ali ga nisam znao baš dobro igrati”, izjavio je Finisterre u jednom od svojih posljednjih intervjua za list La Vanguardia, “a iznad svega me najviše pogađalo vidjeti tu djecu tako tužnu jer ga ne mogu igrati zajedno s ostalima. Tada sam se sjetio: čekaj, pa ako postoji stolni tenis, onda sigurno možemo napraviti i stolni nogomet!”

Futbolín s Cheom

Iskoristio je pomoć mladog baskijskog tapetara Francisca Javiera Altune, koji je također obitavao u hostelu. Altuna je uzeo dio lutaka i prilagodio ih postavljanju na duge šipke koje su iskoristili kao ‘upravljač’, a stol su izbrusili od komada borovine. Na kraju je, naravno, još nedostajala samo lopta, koja će biti dovoljno lagana da bi se mogla uspješno kontrolirati, ali i dovoljno teška da ne leti na sve strane. Tu je Finisterre uskočio s galicijskim plutom koje je oblikovao u lopticu i priča je bila kompletna. Taj je klimavi stol bio svjetlo u mračnim danima tamošnje djece, a to je Finisterreu značilo da je njegova ideja ispunila svoju svrhu.

Po izlasku iz bolnice Finisterre se zadržao u Barceloninim anarhističkim krugovima, a putem je upoznao i mladu pijanistkinju koja mu je postala muza pri pisanju novih pjesama. U njenu čast, međutim, nije pisao samo pjesme, već je ponovno aktivirao svoju inženjersku crtu i osmislio dodatnu pedalu kojom pijanisti mogu bez prekida promijeniti list kajdanke. Njegovi su ga prijatelji uvjerili da oba patenta prijavi kao svoje, što je on i uspješno odradio; međutim, rat je ponovno stao na put njegovu entuzijazmu i kada je postalo izvjesno da će Barcelona pasti pod Francov režim, Finisterre je shvatio da mora pobjeći iz Španjolske.

Kao i mnogi prije i poslije njega, politički azil je pronašao u Francuskoj, ali je onamo stigao bez svojih patenata. Dokumentacija koja potvrđuje da je on odgovoran za ta dva izuma potpuno je uništena uslijed teških vremenskih uvjeta tijekom probijanja kroz Pirineje. Finisterreu je ionako bilo najbitnije da je njima usrećio ljude do kojih mu je bilo stalo, a možda bi zbog posvećenosti poeziji čak i zaboravio na njih da mu se u Parizu 1948. nije javio Magí Muntaner, još jedan kolega iz hotela Puig.

Muntaner mu je objasnio kako je godinama pokušavao stupiti s njim u kontakt pismima, kako bi ga pitao za dopuštenje prijave novog patenta u Barceloni, ali ta pisma nikada nisu stigla do Alejandra, ponajprije zato jer je često mijenjao adrese, a jedan je period čak proveo i u marokanskom zatvoru. Muntaner je na kraju odlučio sam prijaviti patent, ali je u znak dobre volje Finisterreu dao svu zaradu dobivenu patentiranjem futbolína, kako su ga nazvali.

S tim je novcem Finisterre mogao ostvariti svoj životni san, a on je bio selidba u Južnu Ameriku. Iz Pariza je otišao prvo otišao u Ekvador, gdje je u Quitu pokrenuo i uređivao književni časopis španjolskih političkih iseljenika, a taj ga je angažman s vremenom odveo do Gvatemale, u kojoj se i nastanio 1952. U Guatemala Cityju se nastavio baviti izdavaštvom, ali je paralelno namaknuo nešto novca izradom figura za futbolín, kojim je zaludio mladež oko sebe. Štoviše, jedan od velikih fanova igre bio je i Ernesto ‘Che’ Guevara, kojeg su revolucionarna djelovanja također odvela do glavnog grada Guatemale, a činjenica da su mu korijeni španjolski približila ga je Finisterreu.

Svjetlo u mraku

Suradnja sa strujama Druge Španjolske republike u egzilu gotovo ga je došla glave nakon vojnog puča u Gvatemali 1954., kada je Finisterre zbog svog promicanja republikanske književnosti otet i stavljen na avion za Madrid gdje bi vrlo vjerojatno skončao u zatvoru.

Finisterre je, međutim, na tom letu zatomio svoje pacifističke manire; otišao je u zahod gdje je umotao sapun u mokri papir, nakon čega je izjurio i držeći ono što je izgledalo kao bomba urlao kako je on “španjolski imigrant” i kako se nema namjeru vraćati u Španjolsku, već da “ima način kako da spriječi ovaj let da dođe na predviđenu destinaciju”. Avion je prisilno sletio u Panamu, a Finisterreov je blef u potpunosti uspio: pobjegao je agentima i završio u Meksiku, gdje se ponovno susreo s Felipeom, čije je radove objavljivao i nakon njegove smrti 1968.

Finisterre se samovoljno vratio kući u Španjolsku tek nakon Francove smrti 1975., a jedan od ciljeva koji si je po povratku zadao bio je zaslužno promoviranje i priznanje rada španjolskih književnika u egzilu tijekom godina režima, osobito Felipea, koji se nije nikada uspio vratiti kući. Problem je bio taj što su španjolski kulturni krugovi podosta pokušavali kontrolirati njihovo nasljeđe i utjecaj, što je Finisterreu otežavalo posao. Nakon što su ga gradske vlasti u Felipeovoj rodnoj Zamori prevarile i izigrale obećanje kako će pjesnik na njegovu inicijativu dobiti svoj muzej, Alejandro se do smrti 2007. donekle povukao iz javnosti, razočaran što njihov životni rad “truli u vlažnim kutijama”.

Ispalo je tako da će Finisterre u popularnoj kulturi možda čak ostati bolje upamćen po činjenici da je, ako ne prvi, onda sigurno među prvima izmislio nešto tako rašireno i svakodnevno, makar se nikada nije volio hvaliti time. Usred svog onog mraka u koji nije vjerovao, njegov je izum, Futbolín, bio svjetlo koje je nastavilo ujedinjavati ljude oko tog stola i godinama poslije.

Ne propusti top članke