Pjevaj mi, pjevaj, Sokole

Kako je mali Rayo Vallecano doveo Radamela Falcaa

Zadnja izmjena: 24. rujna 2021.

U Vallecasu, madridskom kvartu s one strane prstena autoceste M-30, prošlog tjedna kiša nije prestajala padati. Odnosno, toliko je napadala da je utjecala i na najveću priču u tom dijelu grada, specifičnom u najmanju ruku još otkako je proglašen završetak Španjolskog građanskog rata. Tada su u Vallecasu nominalno ostali na strani ‘gubitnika’, što je imidž koji su ponosno prisvojili i pretvorili u lice otpora, ali ovih mjeseci i dana osjetili su kako je to biti na pobjedničkoj strani.

Tisuće su pohrlile na maleni i distinktivni Estadio de Vallecas, epicentar tog otpora na kojem ozloglašeni Bukanerosi ne dozvoljavaju spomen bilo kojeg drugog madridskog kluba osim svog Raya. Njih u četvrtak ondje nije bilo, ali Radamela Falcaa svejedno je dočekala razdragana masa.

Trener Andoni Iraola, koji je izveo pravi podvig tako što je prošle sezone neočekivano, kroz ušicu igle, progurao Rayo natrag među elitu, izjavio je kako “Rayo nema običaj angažirati igrače s poviješću”, misleći pritom na takav tip ‘težine’ i priče kakav iza sebe Falcao ima. To svakako ima rezon, ma koliko god bizarno zvučalo i mada baš nije sasvim točno — jer, primjerice, 1993. je klub u jednako poodmakloj dobi doveo proslavljenog meksičkog golgetera Huga Sáncheza, koji je ranije pet puta bio prvi strijelac La Lige, jednom i europska Zlatna kopačka — ali Rayo je priča sama po sebi, nešto veće od povremenih velikih pojačanja i individualnih rezultata, samim tim su i igrači nešto relativno u smislu fokusa. Ipak, Falcao je svejedno najbliže priči za sebe, čak i s uskoro 36 na plećima. Star jest, ali potrošen nikako.

Čak je i Falcao prihvatio narativ da je Rayo toliko specifična i velika priča, veća i od njega samog. Na svom je predstavljanju, pomaknutom s ponedjeljka na četvrtak zbog proloma oblaka, izjavio kako mu je novi/stari suigrač Mario Suárez “govorio o klupskim vrijednostima”.

Predsjednik je Falcaa u govoru na predstavljanju nazvao “boljim od Peléa”

Dva dana kasnije je ušao na teren u 71. minuti utakmice protiv Getafea da bi samo 10 minuta kasnije zakucao loptu u mrežu za svoj prvijenac na debiju. Ne samo to, već je i prekjučer protiv Athletica ponovno poslan na teren kasno, u 76. minuti, da bi ponovno zabio: ovaj put još spektakularnije, za 2:1, i to u šestoj minuti sudačke nadoknade. S ta nova tri boda Rayo se, potpuno neočekivano, popeo na peto mjesto ligaške ljestvice, ima tri pobjede i remi u šest odigranih utakmica. Priča, dakle, jest i oko Falcaa i oko kluba, naizgled sasvim pozitivna.

Ali, kao što to često biva, samo naizgled.

Doveo ga predsjednik

Suárez je bio taj koji je zapravo prvi predložio mogućnost da Falcao uopće i dođe u tako mali klub. On i Falcao su već proveli dvije godine zajedno u Madridu, ali na ‘krivoj’ strani, nastupajući za Atlético, s kojim su osvojili Europa ligu i Copu del Rey. Dva stara ratna havera su i dalje ostala u dosluhu i, kada je Galatasaray odlučio kako mu je dozlogrdilo plaćati starog i ozljedama načetog igrača, Suárez je pohitao nazvati klupskog predsjednika Raúla Martína Presu i predložiti mu kontakt s Falcaom.

Ekipa je pod Iraolom zapravo jako napadački nastrojena, nekad možda i ‘previše’ za svoju staturu, ali to je čini posebnom i na terenu. Slično kao i ranije pod Pacom Jémezom, Rayo je svoje lice otpora prezentirao i na travnjaku, jurišajući hrabro na višestruko bogatije i opremljenije suparnika — recimo, kao što je narod Vallecasa svojevremeno jurišao na okupatore, čak i kada se činilo da to nema nikakvog smisla.

S aurom vrhunskog realizatora, Falcao je viđen kao idealan dodatak napadačkoj viziji, ali najveći je problem taj što Iraola prvi zapravo uopće nije imao pojma što se događa. Presa je čitavu stvar odrađivao sam, mimo znanja struke u klubu, objasnivši tek naknadno da će, eto, Falcao tog vikenda sletjeti u Madrid kako bi potpisao ugovor s klubom. Koliko god to generalno bizarno zvučalo, za predsjednika to nije ništa novo; on i inače aktivno radi na tome da postane priča broj 1, alfa i omega, početak i kraj.

Presa je u Rayo ušao 2011. kao potpuni 34-godišnji anonimus, i to s novcem koji je zaradio od vođenja firme specijalizirane za grafički dizajn. Nije tajna, zapravo, da je iza svih velikih odluka u tom trenutku stajao njegov otac Santiago, koji mu je vječni uzor i inspiracija.

Stari Santiago lani je umro od posljedica koronavirusa, a za Raúla je to bio ogromni udarac. Klupski liječnik José González bio je prvi koji je objavio njegovu smrt, tvrdeći da je Raúl “u nemogućnosti razmišljati o vođenju kluba”. Navodno je, unatoč poznim godinama svog oca, on bio uvjeren kako je mogao napraviti još nešto da mu spasi život, i kako je nakon lošeg ishoda upao u duboku spiralu depresije, provodeći sate na očevu grobu, moleći za oprost.

Front s navijačima

Sin je, doduše, pod očevim mentorstvom, već godinama donosio bizarne i naprosto šokantne odluke.

Primjerice, u siječnju 2017. je odlučio potpisati jednog drugog napadača, ukrajinskog reprezentativca Romana Zozulju, koji je u klub stigao na posudbu iz Betisa. U toj je priči previdio to da je Zozulja također politički aktivan, između ostalog i kao osnivač Narodne armije, volonterske organizacije koja se bavi logističkom podrškom ukrajinskim borcima u ratu u istočnoj Ukrajini. To samo po sebi nije pretjerano kontroverzno, ali jest to da je nogometaš često izražavao simpatije spram ekstremističkih ideologija koje su pojedine paravojne jedinice uključene u taj sukob često spremne promicati.

Na svom Twitter profilu je nerijetko objavljivao fotografije na kojima nosi majice kontroverzne ekstremno desne paramilitarne organizacije zvane Desni sektor, uz još nekolicinu objava koje uključuju ekstremno nacionalističku ikonografiju. Zozulja se kasnije pokušao opravdati Rayovim navijačima, ali isprike nisu prihvaćene i nakon samo dva dana je napustio klub.

Rayova ultras skupina Bukaneros naslanja se na djelo Amosa Acera, prvog demokratski odabranog načelnika u Vallecasu kojeg su u svibnju 1941. strijeljale fašističke trupe Francisca Franca. Navodno je on u svom posljednjem obraćanju pred smrt izjavio kako želi biti pokopan u Vallecasu samo kako bi “bio blizu ljudi kojima je služio i tako ispunio svoj život”. Taj revolucionarni duh živi kroz Bukanerose i stoga nije ni čudo da su ovakve stvari za njih nepremostive.

Presa je, uslijed svog manijakalnog ega, to doživio kao udarac na svoje osobne ambicije, a kada je počeo gubiti kontrolu nakon smrti svog oca, odlučio je potencirati baš taj ‘front’, iako su kritike sezale puno dalje od toga, poput rasta klupskih dugova i lutanja u kadrovskoj polici.

Manirom autokrata i bez ikakvog dogovora odlučio je u krizi izazvanoj koronavirusom oduzeti 70 posto primanja svim zaposlenicima u klubu, uključujući i one najniže rangirane, poput čistačica i oružara. U klubu fokusiranom na ideju zajednice taj je čin bio šokantan, samo da bi predsjednik tek onda ‘dao gas’, pozvavši na utakmicu protiv Albacetea Santiaga Abasacala, predsjednika radikalno desne stranke Vox, kao svog osobnog gosta, znajući da se susret igra pred praznim tribinama. Sutradan su Bukanerosi došli pred stadion izvesti performans u kojem su noseći zaštitna odijela ‘dezinficirali’ stadion od ‘nametnika’ poput Abasacala.

Strast i ludilo

Povratak publike na tribine nije značio i njihov povratak na stajanje u Vallecasu; ultrasi, naime, bojkotiraju utakmice u znak prosvjeda, a zbog te krize su ostavke podnijeli i klupski povjerenici za odnose s navijačima, kao i direktor marketinga. Razlog je to zbog kojeg ultrasa nije bilo ni na tom Falcaovom predstavljanju, iako Presin manijakalni ego i dalje konfrontiraju čak i obični navijači, narod koji čini Rayov temelj. No, Presi ti silni prosvjedi i negodovanja samo hrane ego, do te mjere da će samoinicijativno potpisati napadača poput Falcaa, kojeg je u govoru na predstavljanju nazvao “boljim od Peléa, čime je najbolje opisao svoju sklonost megalomaniji i pretjerivanju.

Falcao je, s druge strane u Rayu uzeo broj 3 na dresu, kao homage svom ocu Radamelu Garcíji Kingu, inače braniču, koji je također preminuo prošle godine. Falcao je naglasio kako mu je otac samo “usadio strast prema sportu”, dok su otac i sin Presa svoju strast pretvarali u ludilo, svojatajući kult Raya koji ne može pripadati samo njima,

Zato je priča o Rayu veća i od priče o Falcau i o golovima kojima i dalje prkosi biologiji i komentarima o svom ‘padu’. Veća je, naravno, i od Prese i njegovih osobnih demona, a i prvi će vam Bukanerosi kazati kako je veća i od njih samih, zbog čega sada i nisu prisutni na tribinama. Na njima je samo da očuvaju duh Vallecasa, a Falcao je tu sada došao da na neki način potpomogne tom cilju kroz onu autentičnu, pravu strast narodnog sporta.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.