Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Plaćenik

Axel Witsel vratio se u Europu

Zadnja izmjena: kolovoz 12, 2018 Trend

Već je gotovo šest godina prošlo otkako je nogometni svijet iznenadio transfer koji će postati značajan na više razina.

Rane jeseni na tada još starom stadionu Petrovskij u Sankt-Peterburgu ispisivala se povijest. U sjeni prosvjeda ekstremne navijačke skupine Landscrona, koja se nije slagala s politikom kluba koja podrazumijeva angažiranje tamnoputih nogometaša, Zenit je u jednom danu uzdrmao nogometno tržište. Pričamo o periodu kada je inflacija na tržištu transfera već uzela maha, ali tijekom kojeg još nije bilo baš toliko uobičajeno da se klubovi ozbiljno približe sumama od 100 milijuna eura potrošenih u samo jednom prijelaznom roku.

Potpisom Hulka i Axela Witsela, za čije je transfere iz Porta, odnosno Benfice izdvojio 80 milijuna eura, Zenit je trebao pokazati da je rusko tržište spremno preuzeti primat na onom globalnom. Upogonjeni izdašnim Gazpromovim financiranjem, uz izrazito nisku stopu oporezivanja plaće od samo 13 posto, Rusija — odnosno, ponajprije Zenit .- nije propuštala prigodu pokazati ambiciju da se os okrene put istoka.

No, želja te dvojice igrača da postanu simbol ekspanzije nije prošla bez upitnika nad glavama, koji su kod nekih prerasli i u sveopće zgražanje. Pogotovo je to vrijedilo za Witsela, tada 23-godišnjaka, koji se preko matičnog Standarda iz Liègea dovukao do Lisabona, gdje je briljirao u Benficinu dresu. Interes za njegove usluge javljao se diljem kontinenta, a predviđalo se tada  da će ga put usmjeriti prema Engleskoj, gdje ga je spremno čekao također ruski kapital, onaj Romana Abramoviča. Witsel je bio nadolazeća zvijezda spremna za svjetla najvećih pozornica i, za razliku od par godina starijeg Hulka, nije ni najmanje stagnirao. Međutim, Witsel je preko noći iznenadio sve i odabrao Rusiju, postavši lice poslovnog modela i ambicije države koja je dvije godine uoči tih transfera dobila domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva.

Witselov karijerni tijek objedinio je nuspojave nogometne globalizacije u jednom igraču; uspon i pad ulagačkih bumova s Istoka

Pet je godina trajala njegova ruska avantura u kojoj je i dalje održavao visoku razinu igre unatoč tome što je ruska bajka, čiji je Witsel postao protagonist, zapela u početnoj fazi izgradnje. Hiperinflacija koja je nedugo zatim ‘pukla’ rastom osiguravala je da se fokus financijske moći i dalje održava na kontinentu; Rusija, razapeta između financijske ambicije i zatvaranja u sebe, nije logistički mogla pratiti taj ritam. Witselu to nije smetalo da se i dalje uz rijeku Nevu bori s hladnoćom, rasizmom i generalno lošijim standardom nogometa od onog kojim je bilo očekivano da će se okružiti. Na kraju krajeva, nešto manje od četiri i pol milijuna eura godišnje plaće bio mu je dovoljan razlog za to.

18 milijuna eura godišnje

Dok je Witsel ubirao novce koji na kraju nikada nisu poslužili ostvarenju viših ciljeva ruskog nogometa, dalje na istoku rađala se nova ekspanzija. U Kini, zemlji koja se teško nosila s kontinuiranim neuspjehom domaćeg nogometa — usput prožetog, slično kao i u Rusiji, ozbiljnim skandalima vezanim uz korupciju — započet je nogometni investicijski bum na leđima najbogatijih Kineza. Tako su dvojica najbogatijih Kineza, Wang Jianlin i Jack Ma, bili nositelji klike koja je počela upucavati golema financijska sredstva u tamošnje klubove, čineći ih primamljivim destinacijama za internacionalce koje su pikirali.

Naravno, trebalo je probiti led i jasno je bilo kako u tu nepoznatu avanturu neće krenuti etablirani europski igrači na vrhuncu svojih karijera, ali lociranje potencijalnih meta odrađivalo se vrlo dobro. Ramires, Gervinho, Jackson Martinez, Paulinho, pa Carlos Tevez i njegova rekordna plaća u Šangaju kao  vrhunac projekta, mada se radilo o veteranu koji je na zalasku karijere.

Bilo je tu i zanimljivih prospekata, poput Alexa Teixeire koji je bio u naponu snage, pa čak i Liverpoolova meta, samo da bi se povukao za novcima i otišao u Jiangsu Suning. Slično možemo pričati o Yannicku Carrascu, ali i o Oscaru, koji je ostao izvan konkurencije na Stamford Bridgeu, što je bio glavni razlog njegovog ukazivanja na Dalekom istoku, makar je njegov transfer svakako jedan od najznačajnijih iz te ere. Kineska manija trebala je jedan pravi transfer koji bi je pozicionirao stepenicu više u pregovaračkoj poziciji, na način da će dobiti igrača u primeu koji je još bio prvotimac u svojoj ekipi i koji je na meti europskih velikana, a dobila ga je upravo u ozloglašenom legionaru iz predgrađa Liègea.

Baš kao i pred iznenadni odlazak u Sankt-Peterburg, Witsel je i sada imao ponude renomiranih europskih klubova. Najkonkretniji je bio Juventus, koji mu je nudio izdašni ugovor nakon dobrog ljeta i nastupa na Europskom prvenstvu u Francuskoj; no, Witsel je ponovno odabrao put novca i tako potvrdio taj svoj imidž ‘plaćenika’. “Bila je to jako teška odluka” rekao je kasnije Witsel. “S jedne strane imate sjajnu momčad, ali s druge strane imate krucijalnu ponudu za moju obitelj koju nisam mogao odbiti.” Radilo se o nevjerojatnih 18 milijuna eura godišnje plaće, što bi na trogodišnji ugovor koji je dobio u Tianjin Quanjianu iznosilo basnoslovnih 54 milijuna eura.

Bijeg iz limba

Witsel je još jednom postao maneken ambiciozne tržišne ekspanzije koja je, nalik onoj u Rusiji, uključivala unutarnje reforme kao i snažnu poplavu ulaganja u zapadno tržište kroz kupnju klubova. I opet, baš kao i u Rusiji, taj je plan s vremenom iščeznuo, a Witsel se našao u još nezahvalnijoj poziciji. Naravno, milijuni koji su mu se slijevali na račun držali su ga fokusiranim, ali uz sve milijarde Kina jednostavno nije ulagala ciljano, tako što bi paralelno podizala kvalitetu grassroots razine te vrijednost vlastitog igračkog kadra.

Stvar je u tome da je od manekena Witsel postao svojevrsni predznak stagnacije i kraja zlatne ere kineskog ulaganja. Partija je morala nekako ograničiti tijek novca koji je praktički letio na sve strane, prijeteći potpunim gubitkom kontrole nad investicijama. Odgovor na to je bilo prošloljetno uvođenje ogromnih poreza na svaki transfer viši od 45 milijuna renminbija, odnosno sedam milijuna eura. Također, tamošnji Savez — naravno, pod apsolutnom kontrolom Partije — uveo je stroža ograničenja broja stranih igrača u momčadima, što je prisililo brojne klubove da se riješe skupih internacionalaca.

Kineska zlatna era strukturalnih ekonomskih promjena, nalik na onaj povijesni krah bogatih dinastija Song i Tang, došla je do svog završetka.

Witsel je ponovno upao u prvi plan, samo što je sada riječ o obrnutom procesu. Legionar nije želio biti dio poražene vojske; svjestan da se našao u limbu, Axel je angažirao četu odvjetnika kako bi se odrekao velikog dijela kolača i bez upliva FIFA-e ishodio slobodne papire. U tome je na kraju i uspio, a odličan nastup na Svjetskom prvenstvu, gdje je zajedno s Carrascom ipak dospio na konačni popis izbornika Roberta Martineza, garantirao mu je i dalje interes mnogih klubova u Europi.

Tako je sada, sa 29 godina na leđima, Witsel napravio korak koji su mnogi očekivali da će napraviti još pred gotovo sedam godina kada je napuštao Benficu. S debelim zakašnjenjem, ali još debljim novačnikom, konačno će zaigrati u jednoj od elitnih europskih liga; točnije, u Borussiji iz Dortmunda.

Njegov karijerni tijek objedinio je nuspojave nogometne globalizacije u jednom igraču; uspon i pad ulagačkih bumova s Istoka. A nastupi u nacionalnom dresu, u kojem je ovog ljeta u Rusiji imao nešto ispod nevjerojatnih 95 posto točnosti dodavanja, dovoljno pokazuju kako njegova sposobnost na elitnoj razini nije utopljena u potocima novca.

Ne propusti top članke