Nekih godinu dana nakon što je predstavljen kao “spasitelj posrnulog nogometa”, Michel Platini — čijeg smo se postojanja ovih dana prisjetili putem vijesti o novom privođenju na obavijesni razgovor — dao je intervju za The Guardian. Upitan o problematici jačanja superklubova i njihovog utjecaja na cjelokupni sustav, što je te 2008. viđeno kao rastući problem elitnog nogometa koji će se s vremenom pokazati ispravno detektiranim, Platini je tada stvarno zborio kao čovjek koji će u nogomet vratiti izgubljenu romantiku iz njegovih spektakularnih igračkih dana.
“Ovo nije zbog novca, već zbog vrijednosti i zato sam ovdje”, sipao je tom prilikom glazbu za uši navijača koji su počeli naslućivati smjer u kojem se sve kreće. “Nogomet istovremeno čini slamanje srca i tragedija u jednakoj mjeri u kojoj ga čine pobjede. Ali njega također čine i te vrijednosti: on je bitka dobra i zla.”
U tom je trenutku to bio zaista herojski citat, jer je Platini zaista imao pozadinu za ponuditi takvu fatalističku perspektivu u nogometnom kontekstu. On je, uostalom, bio rijetka manifestacija dobrog one proklete svibanjske večeri na Heyselu 1985. u finalu Kupa prvaka, kada je nogomet proživljavao jednu od svojih najmračnijih večeri i kada je zlo naizgled pobijedilo. Njegov je pogodak iz pomalo i kontroverznog jedanaesterca bio vrijedan prve Juventusove titule prvaka Europe u povijesti, iste one večeri kada je njegovih 39 navijača ostavilo živote na tribinama tog stadiona pod naletima Liverpoolovih huligana. Taj je gol na kraju iz povijesne perspektive ostao značajniji uslijed činjenice da je poslužio kao slikovita potvrda da život nađe put uslijed užasa koji ga svakodnevno omeđuje.
Taj gol je bio nada da dobro uvijek nekako na kraju pobijedi zlo.
Ultrasi su još tu. Njihove su borbe nadživjele Thatchericu i sve njene nasljednike, uključujući i Platinija i Blattera koji su bačeni u ropotarnicu povijesti
Platinija generacije pamte kao svog nogometnog idola i heroja, a njegova odluka da se otisne u najvišu nogometnu administraciju imala je onomad natruhe herojskog čina: više definirane romantikom nego nekim legitimnim pokazateljima. U tom je intervjuu zaista zborio kao čovjek koji osjeća nogomet i koji ga želi vratiti korijenima. Pričao je o potrebi za indentitetom koji erodira. čak i uz pomoć pomalo i bizarne generalizacije: “Američki i arapski ulagači nikako ne mogu biti dio navijačkog puka”, tvrdio je bez zadrške.
Ali kako je to rekao Aaron Eckhart u The Dark Knight, čovjek “ili umre kao heroj, ili poživi dovoljno dugo da vidi sebe kako postaje zlikovac”. Platini je uistinu taj put prošao u potpunosti, a s njim i svi oni koji su na prvu vjerovali da je on spreman barem pokušati svojim utjecajem zaista shvatiti što je potrebno da bi se nogomet spasio.
Unutrašnji neprijatelji
Platinijev put nije toliko kratak kao što se obično pretpostavlja; on nije započeo kada je 2007. preuzeo dužnost UEFA-ina predsjednika. On je svjedočio početku kraja ideje da nogomet pripada narodu i od usamljenog heroja te tužne večeri postao je njegov krvnik. Ali je linearni tok povijesti Platiniju omogućio da know-how dobije od najboljih.
Ona noć i tragedija na Heyselu je bio službeni okidač reformatorskog procesa Margaret Thatcher kojim je efektivno ubila dvije muhe jednim udarcem. S jedne strane je dobila razlog da generalizacijom opravda obračun s cjelokupnom navijačkom kulturom u Engleskoj, a ne samo onim dijelom njene populacije koji je zaista zao i pokvaren do srži. Posljedice događaja na Heyselu nisu bile usmjerene ka boljitku nogometa; one su bile politički mehanizam kojim se legitimirao sustavni udar na tada snažni bastion radništva.
Navijači su bili ti koji su se organizirano suprotstavljali njenim mjerama i kao takvi su trebali biti odstranjeni; njihove su poruke bile jasne i dolazile su s tih tribina. Među njima je očigledno bilo kukolja i to uopće nije sporno, ali je ta nasilna manjina s vremenom postala reprezentativni uzorak čitave supkulture. Taj je proces zaključen tragedijom na Hillsboroughu četiri godine kasnije, kada je u najgnjusnijem festivalu laži i prikrivanja zatvoren krug ne samo demonizacije tradicionalnog navijačkog pokreta, već i njegove dehumanizacije. Kako je to naglasio Owen Jones u svojoj knjizi Chavs: The Demonization of the Working Class, tragedija na Hillsboroughu je “probila novo dno u desetljeću napadanja i dezintegracije britanske radničke klase”.
U sveopćoj transformaciji engleskog nogometa u smjeru elitizacije kroz eru Premier lige koju je ona sama po dobro obavljenom poslu pokrenula otkrivao se i njen istinski sentiment. Za nju su, prema svjedočenju njenog kolege Kennetha Clarkea, navijači bili dio “unutrašnjih neprijatelja”; ljudi koji svojim pukim postojanjem ugrožavaju poredak koji je Thatcher spremno pripremila kao ulaz u budućnost društva po mjeri njena kabineta. Kolektivna (samo)svijest tu nema mjesta; za Thatcher je to bio relikt prošlosti, nešto što je potrebno iskarikirati do te mjere da na koncept solidarnosti ne treba pomisliti biti ponosan, već da je pomalo i redikulozno pomišljati kako je to zdrava podloga za napredak društva. Pritom ‘društvo’ podrazumijeva samo onaj dio koji je po mjeri nje i njenih kolega. Navijači, iz očitih razloga, tu ne pripadaju.
Trn u oku
U trenutku kada je Platini formalno preuzimao vlast nad europskim nogometom, tribine stadiona diljem kontinenta su sve glasnije, u skladu s promjenama koje su već tada prožimale omiljenu igru, poručivale kako su se spremne boriti protiv koncepta modernog nogometa, baš onog po mjeri Margaret Thatcher.
Te su poruke uglavnom dolazile od najglasnijih grupa, lociranih na tribinama iza gola; u njima nikada nije bilo mjesta kalkulacijama ni kompromisima, a metode serviranja su uslijed kontinuiranog ignoriranja bilo kakvog dijaloga s vremenom dobile radikalni predznak. Ultrasi, kako se nazivaju, predstavljali su prvu crtu obrane ideala koji zaista održavaju misao kako nogomet čine duboke vrijednosti a ne utrka za profitom i da su oni, baš poput pravih revolucionara, tu da onemoguće zlu potpuno ovladavanje nogometnim svijetom.
Baš kao svaki povijesni revolucionarni pokret, i ovaj je u jednom svom dijelu morao imati čak i nasilne elemente da se dođe do višeg cilja; kako je to rekao Napoleon Bonaparte, “svaka društvena revolucija je načelno revolt koji vrijeme i uspješnost legitimiraju”. I upravo je to trn u oku ljudima koji prodaju nogomet i emociju ujedinjenu oko njega.
S vremenom postao i trn u oku samom Platiniju, svjesnom u što se pretvorio.
“Na Heyselu sam za samo par sati iz mladosti prešao u zrelost”, rekao je svojedobno i Tomislavu Židaku, a to je u više navrata koristio kao vlastito opravdanje sve žustrijem generaliziranju navijačkog pokreta, trpajući ih sve u koš ekstremista koje je ocijenio kao “zlo nogometa”. Stare uloge dobra i zla je ponovno potegnuo u drugačijem kontekstu, kada mu više arapski investitori nisu predstavljali populističku metu dodvoravanja u kampanji za UEFA-inu čelnu fotelju, već punopravne poslovne suradnike.
Negdje godinu dana nakon što je uz još jednog posrnulog idola, Davora Šukera, na 100. godišnjici osnivanja Hrvatskog nogometnog saveza pozivao hrvatsku vlast da se uz “političku podršku riješi problem navijačkog nasilja”. Podsjećam, te 2012. su se navijači u Hrvatskoj već dobrano organizirali u vlastitoj borbi protiv kvarnog nogometnog establišmenta, onoj koja i dalje traje. Ta je borba dvije godine kasnije pokazala svoje nasilne elemente u Milanu; oni su realno bili vapaj ljudi koje su institucije odbacile i demonizirale njihovu dotad potpuno legalnu borbu, da bi je nakon nje i dio javnosti potpao pod narativ potpune demonizacije cjelokupnog navijačkog pokreta zbog jednog manjeg dijela koji zaslužuje progon iz razloga koji s tom borbom nemaju veze, kao što nemaju ni oni.
Bolje društvo
Navijačima u Europi nisu trebali ni FBI ni ostale institucije da prokažu razmjere korupcije koji su se odvijale pod Platinijevim nadzorom, baš kao i pod Seppom Blatterom.
Oni su bili ti koji su godinama prije njegova prvog privođenja i pucanja afere 2015. ukazivali na problematiku komercijalizacije i elitizacije sporta iščupanog iz ruku naroda i prodanog onima protiv kojih je Platini gorljivo agitirao. Uostalom, i ultrasi njegova Juventusa su onomad pripadali jednom od prvih valova organiziranih navijačkih skupina; njihovo formiranje je — kao, uostalom, i kod mnogih drugih talijanskih ultra grupa — bilo obilježeno borbom protiv diktature establišmenta svim sredstvima, ako treba i s nasilnim elementima. Jer je to jedini način da se njihov glas čuje uslijed tog sustavnog potkopavanja i najblaže rečeno marginaliziranja, na što su navikli svakodnevno već više od 20 godina otkako je formalno uspostavljena borba protiv modernog nogometa, inicijalno kao reakcija na uznapredovale thatcherovske reforme.
Ultrasi su još tu, sa svim pojedincima koji zapravo ne pripadaju takvom pokretu, ali koji su još uvijek njegov itekako manjinski dio. Njihove su borbe nadživjele Thatchericu i sve njene nasljednike, uključujući i Platinija i Blattera koji su bačeni u ropotarnicu povijesti, osramoćeni i izopćeni. Ta činjenica također pokazuje snagu koju taj pokret posjeduje i koliko je zbog toga potreban kao posljednja linija obrane iskonskih vrijednosti koje nogomet čine više od igre, a koje su danas ugroženije nego ikad. Nogomet je igra dobra i zla, ali pritom najcrnji dani zla koje se nadvilo nad nogomet nisu vezani uz navijače, baklje, povike, pa ni periodične tučnjave.
Oni se očituju kroz milijarde i milijarde koje završavaju u džepovima ljudi koji pritom uništavaju nogomet i koji rade sve da bi prosječan čovjek ostao prikovan uz ekran samo zato što mu je dovoljno stalo da ljubav prema klubu brani emocijom. To zlo je pred našim očima pobilo tisuće radnika porobljenih za izgradnju raznih arena smrti u uvjetima nedostojnim čovjeka, kao što je dalo slobodne ruke agentima spremnima da djecu slijepu od ljubavi prema igri iskoriste i izmuzu za osobnu korist. I ne samo to, nego je mnoge od nas uvjerilo da zlo leži negdje drugdje, diskreditirajući čitavu navijačku subkulturu. Ali sviđalo se nekome to ili ne, borba za pravični nogomet koji pripada svima je i borba za bolje društvo. No, možda je lakše ignorirati je i praviti se da zlo ne pobjeđuje iz dana u dan. Kako u nogometu, tako i u životu mimo njega.
