Nađete li se u Sinju, prođite Vrličkom ulicom i bacite pogled na fasade tih uglavnom malenih kuća. Ako dobro obratite pozornost, na jednoj od njih ćete ugledati omanji vapnenački spomenik, visok tek nešto više od metra, a širok nešto manje od pola metra. U njegovu je središtu lik dječaka koji s blagim osmijehom na licu u ruci drži loptu.
Po tumačenju lokalnog arheološkog entuzijasta Josipa Bepa Britvića, u pitanju je nadgrobni spomenik sedmogodišnjem rimskom dječaku Gaju Laberiju, inače žitelju Tilurija, naselja koje se nalazi u današnjem naselju Gardun nadomak Trilja, a prije dvije i kusur tisuće godina bilo je sjedište Sedme rimske legije. I on će vam reći da je spomenik, koji se prije nekih 150 godina pojavio na pročelju te sinjske kuće, dokaz kako su se u tom našem kraju odigrale neke od prvih nogometnih utakmica u povijesti. To je, uostalom, potvrdio i FIFA-in bilten iz travnja 1969., na čijoj je naslovnici baš to lice.
I dok ni trenutka ne sumnjam u to da se stvarno radi o spomeniku dječaku s loptom, mislim da su se i Bepo, i FIFA, ma i cijela ta rimska legija prevarili. Siguran sam da taj spomenik nasmijanom golgeteru nije stigao u Sinj tek tako, jer je riječ o jednom sinjskom klincu i jednoj lopti koju je pohranio za vječnost.
Sve se, uostalom, jasno historiografski poklapa. Po toj su ulici, isto tako davnih dana, trčala dvojica dječaka koja su po cijele dane neumorno šutala krpenjaču. Prvi je bio Miodrag zvani Zeko, a drugi njegov mlađi brat Slaven, kojeg su zvali Čoko. Bila su to braća Zambata, od bokeljske loze, i teško je tih najmlađih dana bilo odvojiti koji od njih dvojice loptu bolje i preciznije udara. Miodrag je na kraju nogomet zamijenio vojnom školom, iako je Slaven za svog starijeg brata govorio da mu nije samo uzor, već i bolji nogometaš od njega.
Zambata je najslavnijem Dinamu u povijesti dao dodatnu dimenziju koja će objediniti navijačko tkivo dovoljno da izgradi čitav kult za desetljeća koja su dolazila
I Slaven je trebao u školu, i to u Zagreb, gdje ga je samohrana majka i tjerala kada je iz Sinja potegnuo do Splita kako bi se, kao mladi talent sinjskog Junaka, pridružio Hajduku. I sad, priča kaže da mu je Hajduk, s kojim je igrao i na omladinskom turniru u San Remu, nudio ugovor, sobu i prehranu u hotelu, te upis na Pedagošku akademiju, što mu je bio bitan faktor. No, kada se zadovoljan vratio s te probe u Sinj i čekao poziv, on nije dolazio. Tu se uplela sudbina; mama ga je tjerala na studij prava u Zagrebu, a njegov prvi trener u Sinju, Branko Dragaš, iskoristio je svoju vlastitu fascinaciju čuvenim Martonom Bukovijem i njegovim Građanskim da bi ga usmjerio onamo. Pomogao je i Mladen Delić, još jedan Sinjanin sa zagrebačkom adresom zbog kojeg je Zambata kasnije želio postati novinar.
U Zagrebu je 1959. od Dinamova predsjednika Otta Hofmanna dobio pozivnicu na probu, dvije karte za derbi protiv Zvezde i ključ hotelske sobe u Esplanadi. U desetljeću koje je slijedilo postat će maksimirska ikona, kapetan i predvodnik generacije u najvećem internacionalnom uspjehu kluba.
“To ti je da zapamtiš tko je Dinamo”
Dinamo je i prije i kasnije imao velikih, snažnih ličnosti na terenu, ali onako kako je Zambatina generacija ostala vječni ideal za njegove navijače, tako je i on ostao pravi primjer Dinamova kapetana. Bio je igrač za velike utakmice; za Dinamo je, po službenoj klupskoj evidenciji, nastupio 251 put i zabio 156 golova, od čega njih 25 na stadiona beogradskih rivala iz Velike četvorke. Zabijao je hat-trickove Hajduku, od njega su strahovali braniči i vratara Milana, Juventusa, europskih prvaka iz Celtica i mnogi drugi, a na putu do osvajanja Kupa velesajamskih gradova 1967. ukrcao je šest pogodaka. Svemu tome dodajte i 21 gol u 31 nastup za jugoslavensku reprezentaciju.
A usto je naknadno, na radost svoje “stare”, koju je uvijek tako zvao, završio i onaj Pravni fakultet, kao i Višu trenersku školu. Bio je, naprosto, kompletan čovjek.
I da sad pitate za njega, recimo, Seppa Maiera, nema teorije da se ne bi sjećao Zambate i Bayernova četvrtfinala Kupa velesajamskih gradova još tamo 1963., kada mu je na Grünwalderu u Münchenu Slaven već u prvom poluvremenu uvalio dva gola, od kojih legendarni golman posebno pamti škarice za 2:0.
I ako je sam Zambata demistificirao mit o novčiću koji je Dinamu tobože na prevaru donio prolaz protiv Spartaka iz Brna i bio okidač za ‘Židakovo prokletstvo’, onda nikakav mit nije ona priča o domjenku nakon finala s Leeds Unitedom. Zambata je ondje prišao engleskom narodnom heroju Jacku Charltonu i onako šeretski, znajući da je ovome po slijetanju u Zagreb pobjeglo pitanje “ima li u gradu uopće hotela?”, ponudio ispijanje pjenušca iz pobjedničkog pokala pobjednika. Zaklinju se svjedoci da je Čoko Zambata, klinac s prašnjavih sinjskih ulica, gledao Charltona kako otpija gutljaj i rekao mu: “to ti je da zapamtiš tko je Dinamo i gdje je grad Zagreb”.
I tu su Dinamovu generaciju, kao i mnoge druge, gradili i oni koji sa Zagrebom načelno nisu imali previše veze, oni kojima je Dinamo bio most do toga da se u gradu osjećaju kao kod kuće. Oni koji su Zagrebu dali sebe i obogatili ga, predstavljajući ga iskreno i autentično. Zambata je najslavnijem Dinamu u povijesti dao dodatnu dimenziju koja će objediniti navijačko tkivo dovoljno da izgradi čitav kult za desetljeća koja su dolazila.
“Zambi, što radiš ovdje?”
I da se naposljetku vratimo na onaj spomenik s početka priče. Čast malom Gaju Liberiju, isprike Britviću i FIFA-i, ali tko podiže spomenike sedmogodišnjacima?
Taj je spomenik, uvjeren sam, dugo stajao u Zambatinu zagrebačkom stanu, možda i svih tih 150 godina. To je lopta s uzvratne utakmice finala s Leedsom koju je Slaven uzeo za sebe i zadržao je kao najdražu uspomenu, držeći je poput mirisne dunje na vrhu ormara. Isto je tako skupio i onu iz prijateljske utakmice na Celtic Parku 1967., u kojoj su se ogledale momčadi koje će kasnije te godine osvojiti dva europska kupa. Zambata je u 88. minuti zabio za pobjedu, a onda se pred kraj spustio sve do vlastitog šesnaesterca…
“Zambi, što radiš ovdje?”, pitao ga je iznenađeni golman Zlatko Škorić. A Zambi je otišao na bok, vikao mu da prebaci loptu i onda je, kako je sudac odsvirao kraj, uzeo i ponio sa sobom.
Eto, jedna od te dvije lopte je, ne znam točno koja, na spomeniku u sinjskoj Vrličkoj ulici, zajedno s nasmiješenim sedmogodišnjim Čokom, kasnije velikim Dinamovim kapetanom. Ako dosad i nije bila, sada jest.
