To je ujedno i najveća pobjeda ovogodišnjeg Umaga, iako bi ona bila još veća da je Wawrinka jučer nakon šest godina suše i skoro isto toliko operacija uspio u 39. godini osvojiti 17. trofej u svojoj karijeri. Doduše, ATP Umag je uvijek imao tu turističku dimenziju u pozadini i, koliko god to možda krivo zvuči, teniska strana priče u suštini nije toliko bitna. Ono što želim reći je to da će Umag kao turnir iz serije 250 uvijek uspjeti okupiti nekoliko atraktivnih imena, pa i da će, neovisno o tome koliko će oni daleko dogurati, svoju primarnu funkciju ispuniti već samim održavanjem. Upravo zato Plava laguna ulaže znatna sredstva u ovaj turnir koji u tom teniskom smislu ima veliko ograničenje zbog termina u kalendaru. S druge strane, špica turističke sezone za grad poput Umaga nije nimalo loš termin.

Razlika u odnosu na prije je možda i ta što je direktor turnira Tomislav Poljak zapravo jako dobar poznavatelj tenisa i to sada Umagu daje drugačiju težinu. Poljaku je kao direktoru ovo treće izdanje turnira i već treću godinu zaredom u finalu imamo barem jednog igrača kojeg bi ondje svi priželjkivali gledati.

“Ne događa se na svakom turniru da sam toliko obasut ljubavlju”

U prošlosti to često nije bio slučaj, a jedan od razloga možebitno je i taj što se Umag neko vrijeme dosta fokusirao na dovođenje jednog ili dvojice top 20 igrača. Problem s takvom politikom je taj što, koliko su god ljudi profesionalci, igrači s takvim pedigreom koštaju, a u ovom dijelu sezone — nakon naporne zemljane i travnate sezone te uoči sjevernoameričke turneje — Umag im više dođe kao neka vrst smetnje koju naprosto treba odraditi. Većina njih dođe pokupiti bonus te ispadnu u ranoj fazi turnira, a možda i najbolji primjer toga bilo je izdanje iz 2017.

Poljak je bio svjestan toga i odlučio se fokusirati na mlađe igrače. Ugovori su, između ostalih, bili potpisani s Carlosom Alcarazom, Jannikom Sinnerom i Holgerom Runeom i to se vratilo na prethodna dva izdanja, posebno prošle godine kad smo u finalu gledali Alcaraza i Sinnera, već tada dvojicu top 10 igrača koji u Umag nisu došli zbog pozamašnog bonusa, već zato što su na vrijeme prepoznati. Rune je ove godine zbog ozljede otkazao nastup, ali još uvijek ima jednu godinu koju prema ugovoru treba odraditi i kad-tad će se pojaviti u Umagu. Stvar je onda i u tome što takvi mlađi igrači nisu toliko skloni kalkulacijama i često im je ovakva vrsta turnira bitna u smislu vlastitog probitka. Alcaraz je, primjerice, prije dvije godine ovdje osvojio svoj prvi ATP turnir, svladavši u finalu kultnog Richarda Gasqueta.

I pozeri i romantici

Poljak, međutim, jako dobro zna i tko je i što je taj Gasquet, a sasvim isto vrijedi i kad pričamo o Wawrinki. To ne znači da je ove godine odustao od spomenute politike — uostalom, bio je tu naš Dino Prižmić, pa i Jiří Lehečka, što je bilo bitno i u kontekstu privlačenja čeških turista — već je shvatio da će u tjednu u kojem se održava i ATP 500 u Hamburgu biti teže dobiti atraktivne mlađe igrače, pa i da je na tržištu slobodno nekoliko veterana koji na odličan način mogu zaokružiti i tu tenisku stranu priče.

Na kraju krajeva, oni u ovoj fazi karijere više ne mogu ‘birati’ turnire — ili toliko učinkovito tempirati formu za one najveće, iako im je to zapravo primarni cilj — i dijelom i zbog nešto slabije konkurencije ovakvi su im turniri odlična prilika za popraviti ranking, pa i za zacementirati svoj ionako kultni status.

Doduše, Marin Čilić je Umag iskoristio za povratak tenisu nakon sedam mjeseci izostanka zbog ozljede, ali bio je tu i zapravo tek 29-godišnji Dominic Thiem, za kojeg se u ovom trenutku, nažalost, ne čini izglednim da će povratiti svoj top 10 status. Svejedno, posljedica toga bila je ona da na tribinama nije bilo samo puno turista koji o tenisu ne znaju previše, već je bilo i podosta (glasnih) teniskih fanatika — ili, ako hoćete, romantika — koji nisu mogli ne prepoznati vrijednost spomenutih imena; možda ne toliko u finalu u kojem se valjda uvijek i svugdje mora okupiti podosta pozera, ali u prethodnim je mečevima to svakako osjetio i taj legendarni Wawrinka.

“Želim što duže upijati ovu atmosferu”, izjavio je prije nekoliko dana nakon jednog od mečeva. “To je sjajan osjećaj. Nije važno što sam postigao u karijeri. Ovakvi trenuci su posebni. Svjestan sam da ih više neće biti kad prestanem igrati tenis. Zato želim u tome uživati što više i što duže. Ne događa se na svakom turniru da sam toliko obasut ljubavlju. Znam da su neki možda i popili koje piće previše, ali napravili su sjajnu atmosferu i zabavno je igrati pred takvim navijačima.”

Ta je izjava vjerojatno onda i najveća Umagova pobjeda, a još jedna izvojevana je i sinoć kad su Wawrinki potekle te suze dok je pokušavao sažeti dojmove nakon finala.

Wawrinkina osobnost

Wawrinka je imao mali milijun razloga za zaplakati – sigurno mu nije bilo svejedno i zbog poraza – ali suština svega je ta da je osjetio ljubav, osjetio je koliko ga ljudi vole. To je onda, slobodno mogu reći, glavni razlog zašto mi se i samom stegnulo grlo dok sam gledao taj njegov govor.

Wawrinka je igrač kojeg je uistinu teško ne voljeti, pa sada svakako nije nebitno reći i to da je on bio moja prva velika i prava teniska ljubav. Nisu to bili ni Roger Federer ni Rafael Nadal, iako sam odrastao gledajući njihova finala u Roland Garrosu te ona još malo više kultna u Wimbledonu. Bio je to taj debeljuškasti autsajder Wawrinka koji je moju pažnju zaokupio još prije, ali je tek početkom 2013., u osmini finala Australian Opena, odigrao svoj prvi meč koji ostavlja bez daha.

Jer to je u suštini bio Stan Wawrinka. Kad se činilo da tenis naprosto ne može biti bolji, pojavio se on i srušio sve postojeće mitove. Bio je taj igrač koji vas ostavlja bez daha i na svojem vrhuncu, ne računajući travnatu podlogu, vjerojatno ga je mogao pobijediti samo Nadal na zemlji. To je, uostalom, samo bez ovog dijela s Nadalom, svojedobno izjavio i Goran Ivanišević, što je pomalo i zaboravio nakon što je počeo surađivati s Novakom Đokovićem. I to je onda vjerojatno jako dobar i bitan razlog za voljeti ga, ali i samo jedan dio razloga.

Sve one druge, one koji se tiču njegove gotovo besprijekorne (teniske) ličnosti i osobnosti — jer tko se, pobogu, prije svakog servisa zahvaljuje sakupljačima loptica? — mogli ste vidjeti u ovih nekoliko dana u Umagu. Jer osim što očito još uvijek ima baruta u njemu — a da nema, vjerujte da ga više ne bismo gledali — taj je Wawrinka oduvijek imao i veliko, ali i mekano, ljudsko srce.

I upravo je to ono što će također ostati upamćeno, pa makar sutra ujutro odlučio da mu je dosta svega i da je vrijeme da nad svoju veliku karijeru spusti zastor.