Počelo je nadrealnim scenama i kaosom na ulicama. Završilo je običnom londonskom kišom

Kako su domaćini doživjeli (i preživjeli) dan finala

Sve je mirisalo na to da Engleska osvaja Euro. Sve sile vukle su u tom smjeru. Engleski izbornik Gareth Southgate stvorio je ekipu punu zajedništva i odlučnosti, a premijer Boris Johnson, pod UEFA-inom prijetnjom da bi London mogao ostati bez finala, pobrinuo se da narod na par tjedana zaboravi na pandemiju te dao zeleno svijetlo za gotovo 70.000 navijača za finale Eura te izuzeo UEFA-ine VIP goste od karantene po dolasku u zemlju. Sve kako bi Engleska dobila priliku osvojiti naslov u punom folkloru. Još kada je državni meteorološki zavod objavio da će vrijeme na dan finala biti identično onome od prije 55 godina kada je Engleska osvojila Svjetsko prvenstvo na Wembleyju, 20 stupnjeva uz povremene pljuskove, za milijune navijača više nije bilo dvojbe da se nogomet vraća kući.

A Talijani?

You can stick your twirly pasta up your arse”, pjevali su engleski navijači čitav dan po londonskim ulicama.

Atmosfera u gradu bila je nadrealna, milijuni su otpustili sve kočnice koje imaju i čekali utakmicu. Imali su i podršku premijera koji je apelirao na poslodavce da radnicima daju slobodan ponedjeljak u slučaju da Engleska osvoji finale. Naprosto je vizija osvajanja Eura već bila potpuna, a centar svega bio je pred Wembleyjem. Od samog jutra pa sve do utakmice stotine tisuća ljudi pristizalo je podzemnom željeznicom na postaju Wembley Park te se gubilo u razuzdanoj masi na Wembley Wayu koji vodi prema stadionu. Većina navijača nije ni mala ulaznicu za utakmicu, već su uglavnom dolazili samo kako bi bili djelić te atmosfere koja je prkosila svemu racionalnom i onome kakvim bi čovjek zamišljao London u kojem je službeno još tjedan dana na snazi lockdown i u kojem su, prema vladinim restrikcijama, zabranjena okupljanja više od 30 ljudi na otvorenom prostoru.

A atmosfera je bila točno onakva kakva se dobije kada u jednadžbu uključite mentalne posljedice godine i pol dana jednog od najstrožih lockdowna na svijetu, englesku alkoholnu kulturu te finale europskog prvenstva u nogometu. Wembley Way bio je krcat, baš kao i okolne ceste gdje se također pjevalo i slavilo. Ljudi su djelovali kao da su pušteni s lanca, tukli se, pili i drogirali bez prestanka cijeli dan. Moglo se vidjeti užasno puno kokaina, koji je problem na nacionalnoj razini, piva i razbijenih arkada. Najgore su prošli Talijani, kojih je na utakmicu došlo otprilike 7.000, a koji su uistinu morali biti oprezni s isticanjem svojih zastava. Svaka osoba u plavom dresu dobila bi salvu uvreda, a mnogi su dobili i batine.

Ipak, razbijenih glava bilo je više među samim Englezima koji imaju jedinstven način zabave: dio navijača popeo bi se na neku od kućica za prodaju suvenira, a ostali bi ih gađali staklenim flašama, limenkama i bakljama. Kada bi nešto od toga uspjeli uloviti i zadržati na krovu, bacali bi natrag u masu iz koje su objekti i doletjeli. Bolničari su imali pune ruke posla i nisu prestali raditi čitav dan. S druge strane policija pred Wembleyjem nije bila pretjerano zainteresirana za apsolutni kaos koji se odvijao.

Nemilost londonskih ulica

“Dolazim ovdje već 50 godina, ali ovo je nešto najluđe što sam vidio”, rekao nam je Tom, jedan od onih koji je imao ulaznicu i koji se odlično provodio gledajući kako mlađi navijači luduju. “Bio sam tu i 1996., tada je bilo prilično ludo, ali ovo je neka druga razina. Dečki uživaju, a kako i neće – Engleska je u finalu!”

Policija je bila zainteresirana tek za one navijače koji bi bez ulaznica pokušali ući na stadion, a takvih je bilo na stotine, vjerojatno i tisuće. Čitav dan policija se borila s individualcima koji su preskakali ograde da se dokopaju utakmice, a zabilježeni su i deseci masovnih proboja kada bi velike skupine ljudi na silu pokušale ući na stadion. Inače, uobičajena kontrola za navijače s kartama sastojala se od dva dijela: provjere COVID certifikata, koji uključuje ili potvrdu o cijepljenju ili rezultat antigenskog testa, te provjera ulaznice. Ovaj prvi dio bio je tek reda radi, malo tko od navijača bi se uopće potrudio izvaditi mobitel da pokažu potvrdu, a još manje se zamaralo osiguranje da pročita što piše.

Za to vrijeme nekoliko blokova od stadiona u parku King Edward VII bio je organiziran antilockdown-prosvjed kojem je svrha bila ukazati upravo na sve nelogičnosti s kojima se ljudi susreću u posljednjih godinu i pol dana. Prosvjed je bio organiziran pod nazivom People against VIPs, što je poruka za vladu koja je pustila UEFA-inu delegaciju od nekoliko tisuća ljudi da dođe u London izuzeta od karantene. Tri policijska kombija puna ljudstva čekala su da se prosvjednici pojave kako bi ih mogli staviti pod kontrolu, dok je pred stadionom vladao opći kaos i nije bilo nikakve kontrole.

Kako bilo, prosvjednici se nisu pojavili u parku, već na Wembley Parku, baš kao i ostatak ljudi, od kuda su krenuli put stadiona. Nisu se ni oni lijep proveli. Vrijeđalo ih se i omalovažavalo baš kao i Talijane. Jednog čovjeka koji je nosio tablu s natpisom “Ne COVID putovnicama” dobio je glavom u zube od jednog navijača, a bilo je i drugih fizičkih incidenata.

A tada je počelo kišiti. I sve je dobilo puni smisao. Tada više nije bilo nikoga tko je vjerovao da postoji ijedan drugi scenarij osim tog da Engleska osvoji Europsko prvenstvo.

Sweet Caroline, good times never seemed so good”, zasvirao je puhački orkestar s terase jednog od hotela u Wembley kompleksu, praćen pjesmom tisuća navijača. “Sweet Caroline, I believe they never could”.

Utakmica je počela, a deseci tisuća navijača ostali su pjevati pred stadionom, dok je dio otišao prema pubovima diljem Londona koji su bili bukirani do posljednjeg mjesta. Atmosfera u pubovima bila je jednaka onoj na Wembleyju, navijači su pjevali i navijali baš kao da su na stadionu. Johnson je dao dopuštenje pubovima da iznimno zbog utakmice budu otvoreni do 11.15 umjesto do uobičajenih 10.30 koji bi trebali biti na snazi još tjedan dana, do kraja lockdowna. Ulice na kojima nema pubova za vrijeme utakmice bile su prazne kao nikad prije. Niti jedan automobil nije se mogao vidjeti. Svi su gledali utakmicu. Tek bi tu i tamo na biciklu projurio neki dostavljač hrane uz povik: “It’s coming home!”.

Poslije utakmice tuga je zamijenila svu radost koja je vladala, a pubovi su stavili ključeve u brave i pustili navijače da tuguju u nemilosti londonskih ulica. I padala je kiša.

Ali nije to bila ona kiša koja se čekala, već samo još jedna londonska kiša.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.