Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pod križem Szent Istvána

Mađarski novac potpuno je preobrazio NK Osijek, ali što nosi budućnost?

Zadnja izmjena: 8. ožujka 2017. Marko Mrkonjic/PIXSELL

Priča zvuči pomalo lovački i znam da neće svi povjerovati u nju, ali svejedno ću je ispričati.

U rujnu 2015. me, preko zajedničkih poznanika, kontaktirao potencijalni inozemni investitor u NK Osijek, zatraživši da sastavim jednu vrstu izvještaja o klubu. Naglasci su bili na elementima kao što su ‘background‘, uključujući klupski identitet i kulturu, status među navijačima i na nacionalnoj nogometnoj sceni te ekonomsku i socijalnu situaciju u gradu i regiji; zatim ‘infrastruktura’, što je uključivalo stadion, uvjete treniranja, organizaciju omladinske škole i slično; na kraju i analizu aktualne momčadi kroz pojedine igrače te ponešto i o ligaškoj konkurenciji.

Potencijalni se ulagač nije raspitivao ni oko čega što se ticalo novca i pretpostavio sam da je već imao druge, relevantnije izvore koji su ga informirali o stvarima tipa koliki je stvarni Osijekov dug, koliko treba platiti da bi se stekao većinski paket dionica i od koga ih treba kupiti, s kolikim godišnjim proračunom bi klub mogao računati na mjesto koje vodi u Europu, a koliko bi mu trebalo da eventualno napadne i naslov hrvatskog prvaka.

Na osnovu kratke, ali prilično intenzivne komunikacije doista ne mogu točno procijeniti koliko je ozbiljan taj interes bio, ali shvatio sam da bi strategija značila gotovo trenutačno i za naše uvjete enormno ulaganje u infrastrukturu te potpuni revamp omladinske škole, dok bi se s prvom momčadi išlo polako i postupno. Što je i sasvim logično, jer prvo je temelj svakog kluba u zemlji kao što je Hrvatska, a drugo nadogradnja. Bilo bi suludo potrošiti novac na skupa pojačanja kako bi se bacila rukavica u lice Dinamu, koji je u tom trenutku imao možda i 20 puta veći proračun; uz realne odnose snaga, ali i (ne)ravnotežu moći – osobito one zakulisne – u hrvatskom nogometu, takvo bi što bilo praktično neostvarivo.

Osim toga, Osijeku bi iz niza razloga bilo gotovo nemoguće privući igrače i trenera s kojima bi se mogao potući za sam vrh. Pa čak i kad bi to uspio, gotovo sigurno bi završio tek na mjestu koje vodi u Europsku ligu – a takvo nešto može i uz najminimalnija ulaganja. U HNL-u je dovoljno igračima dati solidna i stabilna primanja, na deficitarne pozicije dovesti par ciljanih pojačanja za koje se ne mora platiti odšteta i uz koliko-toliko solidnog trenera to je gotovo jamstvo za najmanje četvrto mjesto na ljestvici.

Princip ‘Jednog Gazde’

Iako me nitko nije pitao, i to sam napisao u svom izvještaju, koji se pretvorio u jedan od najzanimljivijih poslića što sam ih tijekom godina u fušu obavio. Jednom kad sam skupio sve relevantne podatke i napravio analizu, zaključio sam da ulaganje u hrvatski nogometni klub nije tako šašava ideja kao što se na prvi pogled možda čini. Ne ako je taj nogometni klub Osijek. I ne ako investitor dolazi iz nogometnog miljea i ako ima specifični interes koji se ne svodi na to da želi biti lokalni šerif i liječiti vlastite komplekse, prikazujući se kao altruistički mecena gladan pažnje.

Ovaj je investitor ispunjavao te uvjete. I imao je novca. O, itekako.

A onda je na crveno-bijelo-zelenom konju i sa štitom na kojemu je križ Szent Istvána u Gradski vrt ujahao Lőrinc Mészáros. I njegov štitonoša Ivan Meštrović

Međutim, ljudi koji imaju novca obično ga nisu našli na cesti i obično su vrlo oprezni i racionalni u njegovu trošenju. Sasvim sigurno neće donositi odluke vrijedne milijune na osnovu toga što im kaže tamo neki novinar s kojim su tek par puta popričali. Moj je izvještaj, koliko god ga ozbiljno shvatio, vjerojatno bio tek marginalni dio nekakve studije o isplativosti ulaganja; volim tek misliti da je bio zaslužan barem za jedan plusić na konačnoj listi pros and cons koja je na kraju prevagnula na ovu drugu stranu.

Do službene ponude nikad nije došlo, a nisam siguran niti u to da je interes ikad formalno izražen. I danas vjerujem da ‘Gazda’ ne bi pogriješio da je odlučio i drugačije, kao i to da bi takav aranžman bio dobar za Osijek – ali što ja zapravo mogu znati o tome?

Kao što ne postoji pravi i krivi način igranja nogometa, tako ne postoji ni ispravno ili pogrešno rješenje po pitanju vlasništva klubova. Ako mi je osobno draži takozvani ‘narodni’ model i u slučaju Hajduka u njega u potpunosti vjerujem, to ne znači da princip ‘Jednog Gazde’ nije bolji za neki drugi klub. Sve ovisi o tome o kojem klubu, kojem narodu i kojem gazdi pričamo.

Poljubio prsten Mamiću

NK Osijek je u jesen 2015. bio gotovo na izdisaju. Umirao je polako i u mukama; u prethodnim je sezonama dramatično i u zadnjim kolima spašavao prvoligaški status, klub je grcao u dugovima i siromaštvu, a budućnost – već i ona kratkoročna – nije bila zajamčena. Cijene dionica, uglavnom rezultat pretvaranja nenaplativih potraživanja poslovnih partnera koji su i sami propali ili bili pred propasti, doživjele su brutalni dumping. Grad više nije mogao niti želio davati novac i pričalo se o preuzimanju od strane Osječke pivovare ili nekog nadasve sumnjivog njemačkog konzorcija. Navijačima, koji su tih dana masovno iseljavali u Irsku (u Dublinu već postoji ozbiljna zajednica ‘legi’), to je bio samo još jedan dodatni razlog za očaj i dokaz besperspektivnosti života u Osijeku.

A onda je na crveno-bijelo-zelenom konju i sa štitom na kojemu je križ Szent Istvána u Gradski vrt ujahao Lőrinc Mészáros. I njegov štitonoša Ivan Meštrović.

Potezi koje vuku vrlo su slični onima koje je planirao ‘moj’ čovjek. Ulaganja u prvu momčad su minimalna: većinu još čine naslijeđeni igrači i trener, uz dodatak nekoliko ciljanih pojačanja i povratnika kao što su Josip Knežević, Aljoša Vojnović, Borna Barišić, Gabriel Boban i Muzafer Ejupi. S druge strane, jedna je od prvih je inicijativa bilo pokretanje nogometnog kampa Škole nogometa NK Osijek: njegova izgradnja počinje ove godine, vrijednost radova procjenjuje se na oko osam milijuna eura, a dio bi trebao biti i mali stadion s kapacitetom do 3.500 gledatelja. Na njemu bi trebao igrati i NK Osijek dok se bude rušio Gradski vrt i gradio novi stadion. Sama mađarska vlada osigurala je 3,3 milijuna eura za izgradnju osječkog kampa, a sličan novac očekuje se i nagodinu.

S momčadi i trenerom koji su doista možda tek mrvicu nadprosječni na domaćoj sceni, Osijek će bez problema osigurati mjesto u europskom natjecanju iduće sezone. Nije u mogućnosti slijediti šprancu riječke „lijepe priče“ zato što je Rijeka došla prva i vinula se u visine prije nego što se očekivalo, uzevši kičmu osječke momčadi za kikiriki i od vladara hrvatskog nogometa dobivši na poklon pola prvog sastava; Zoran Zekić, uostalom, nije Matjaž Kek. Meštrović jest, poput svojevremeno Damira Miškovića, poljubio prsten Zdravku Mamiću – čak je otišao i korak dalje, darujući mu Osijekov dres s natpisom „Maminho“, što je izazvalo opravdani bijes navijača – ali Mamić nije više u situaciji da mu može puno pomoći.

Selo s pretežitim pučanstvom

Osijek, međutim, ima tu komparativnu prednost što je njegova omladinska škola na visokoj cijeni. Podatak koji je, siguran sam u to, privukao i onog nesuđenog investitora, objavio je 2015. CIES Football Observatory, a kaže da je u tom trenutku čak 35 igrača iz osječke škole igralo u 30-ak najjačih europskih liga – NK Osijek je po tome bio 22. najjači klupski proizvođač nogometaša u cjelokupnom europskom nogometu.

Dodajte tome činjenicu da je – uz Slaven Belupo, koji teško može biti veći nego što danas jest – jedini profesionalni klub na potezu od Zagreba do Osijeka i da mu je u regiji jedini stvarni konkurent ipak znatno slabija i trenutačno vrlo problematična Cibalia. Na tom je području rođeno i odrastalo puno nogometaša koji su kasnije ostvarili internacionalno bitno karijeru, poput Davora Šukera, Gorana Vlaovića, Domagoja Vide, Roberta Špehara, Nenada Bjelice, Marija Mandžukića, Ivice Olića… S obzirom na geografski položaj Osijeka moguće ga je još proširiti i na dijelove susjednih zemalja – Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske – i to sve skupa tvori takozvani „catchment area“ od preko milijun stanovnika. Sam Osijek, osim toga, ima dugu nogometnu tradiciju i po jednom je istraživanju iz 1990. imao najviše nogometnih igrališta po glavi stanovnika među svim većim gradovima Jugoslavije.

Nije teško zaključiti da je primarni interes svakog ulagača razvoj talenta u tom talentom bogatom bazenu – bilo da iskoristi Osijek kao svoj feeder club ili da cilja na zaradu od njihove prodaje. I to ne mora nužno biti loša stvar.

Međutim, kad je Mészáros u pitanju, postoje i dodatne dvojbe. U novijoj mađarskoj povijesti ne postoji kontroverzniji poduzetnik od nekadašnjeg vodoinstalatera u selu s „pretežitim pučanstvom“ koji je ugovorima s vladom u samo par godina postao jedan od najbogatijih ljudi u zemlji.

A što kad Orbán izgubi?

Mađarska je danas zemlja na samom rubu nacionalističke autokracije i jako je teško pronaći relevantnog sugovornika koji će reći što misli o premijeru Viktoru Orbánu i pritom pristati da ga imenom i prezimenom citirate. Od Mészároseva preuzimanja Osijeka razgovarao sam s nekoliko tamošnjih novinara i svi su mi rekli da ta akvizicija nije ništa drugačija od drugih koje je obavio u Mađarskoj. Opće je poznata stvar da on svoje bogatstvo ima zahvaliti isključivo Orbánu i smatra se da po nalogu vlade ili premijerovom osobnom kupuje firme i medije.

Dvojica mojih sugovornika insinuirali su da je u kupovini NK Osijeka veliku ulogu odigrao Davor Šuker,  kojeg Orbán smatra bliskim prijateljem, ali i Karamarkova struja u HDZ-u koja je, kao što znamo, također njegovala neobično bliske odnose s Mađarima. No, to su stvari o kojima se zaista ne može ozbiljno pisati bez uvjerljivih dokaza. Ali svakako se postavlja pitanje što će biti jednom kad Orbán izgubi vlast.

Bilo kako bilo, navijači u Osijeku još uvijek trljaju oči u nevjerici, jer donedavno leglo beznađa i očaja sada diše punim plućima i napreduje u svakom pogledu. Dobra je stvar to što, čini se, novi vlasnik planira dugoročno. Sa svoje sebične strane možemo se samo nadati da će ostvariti što više obećanja i ostaviti klub s dobrom perspektivom prije nego što dođe do neizbježnog kraha u političko-nacionalno-nogometnoj megalomaniji sjeverno od Drave.

Ne propusti top članke