“Bio je to dug i težak put”, napisala je Ivana Kapitanović u trećem izdanju svoje CROlumne koja je na HRS-ovoj stranici izašla nakon grupne faze i koju je posvetila onima koji ne odustaju. “Dosta ovih istih cura je bilo i na prošlom Euru gdje smo završile posljednje, dosta cura koje su sad tu se borilo u to vrijeme sa ozljedama, ozbiljnim, teškim, a često i same, s obiteljima. Naši klubovi novaca nemaju, druge nije puno briga.”

Od osamostaljenja Hrvatske muška rukometna reprezentacija je osvojila 13 medalja, od čega su dva olimpijska i jedno svjetsko zlato. Ženska reprezentacija je u istom razdoblju osvojila nula medalja. Od sedam mogućih Olimpijskih igara, Hrvatska se u ženskoj konkurenciji plasirala samo u London 2012. i ondje je završila na sedmom mjestu. Na posljednja četiri svjetska prvenstva nije se kvalificirala, a na posljednja dva europska osvojila je zadnje mjesto.

Djevojke žive svoje polufinale snova. Nešto potpuno nerealno i gotovo nemoguće. Ali opet toliko stvarno i toliko tipično hrvatski

Hrvatska je u Dansku otišla točno onako kako je to opisala Kapitanović — tako da nikoga nije bilo previše briga. Niz loših rezultata na velikim natjecanjima ubio je zanimanje javnosti, a i onaj manji dio koji je pratio, shvaćao je koliko je teško očekivati išta s obzirom na stanje u kojem je reprezentacija bila. Izbornik Nenad Šoštarić zbog epidemioloških mjera nije mogao računati na igračice iz Podravke, a imao je i epidemiju ozljeda, između ostalih je ostao i bez Kapitanović, najbolje hrvatske rukometašice iz prošle godine koja je nedavno ozlijedila križni ligament. Uz sve to, pripreme su bile posebno kratke i perspektiva nije bila posebno optimistična.

Upravo zato nisam siguran da shvaćate koliko je ovo sve — nerealno. Hrvatska će u petak igrati polufinale Europskog prvenstva. Hrvatska koja je propustila šest od sedam Olimpijskih igara. Hrvatska koja se nije plasirala na posljednja četiri svjetska prvenstva. Hrvatska koja na posljednja dva europska prvenstva nije upisala nijednu pobjedu i koja je bila zadnja. Hrvatska koju su ozljede i epidemiološke mjere desetkovale. Ta Hrvatska je pobijedila Nizozemsku koja je aktualni svjetski prvak, Rumunjsku koja ima najjaču ligu u Europi, Mađarsku u kojoj su infrastrukturalna ulaganja u rukomet proglašena državnim interesom i Njemačku koja ima 350.000 registriranih rukometašica. E, ta Hrvatska će u takvoj konkurenciji u petak igrati polufinale Europskog prvenstva.

“Prvi put osjećam kako je uživati u rukometu”

Znate što je realnost? Da hrvatska reprezentacija niti ne bude u Danskoj.

Hrvatska u ženskoj konkurenciji ima samo jedan jedini profesionalni rukometni klub. To je to. Tu staje svaka priča, jer neke od igračica moraju uzimati godišnji odmor na poslovima kojima se prehranjuju kako bi se odazvale igranju za reprezentaciju.

Znate koliko je talentiranih cura i potencijalnih reprezentativki odustalo od rukometa jer baviti se njim jednostavno nema smisla? Ja osobno znam tri bivše juniorske reprezentativke koje su bile nositeljice u svojoj generaciji i koje su do 21. godine odustale od rukometa jer ga nisu mogle spojiti sa svakodnevnim obavezama. Znate koliko je naša ženska reprezentacija mogla biti jača da su te cure imale gdje profesionalno igrati kad bi ženski rukomet u Hrvatskoj kojim slučajem bio živ?

Trenirate, igrate utakmice, ali od kluba možete dobiti neki džeparac od par stotina kuna tjedno. Ujutro radite, popodne trenirate, vikendom igrate utakmice i u takvom ritmu — na stranu sve čega ste se odrekli u ‘normalnom’ životu jer jednostavno nemate vremena — prva velika ozljeda obično znači kraj karijere. Prvo, klubovi nemaju novca za ozbiljnu i kvalitetnu rehabilitaciju koja će ubrzati povratak i osigurati potpuno vraćanje funkcionalnosti. Drugo, poslodavac vam neće tolerirati tolika bolovanja, on vas plaća da radite, a ne da budete na štakama. U tom kontekstu vam suze koje Valentina Blažević nije mogla zadržati na intervjuu za Gol.hr govore sve što trebate znati.

“Te su suze zbog naših obitelji, oni su bili tu i davali nam podršku kada nitko nije vjerovao u nas, oni su bili tu kada nam je podrška najviše trebala”, izjavila je Valentina u emotivnom otvaranju javnosti. “Prvi put osjećam kako je uživati u rukometu i kako emocije mogu biti lijepe. Nitko nam ne može oduzeti to zajedništvo.”

Zbog svega navedenog, ženski rukomet u Hrvatskoj je prvenstveno obiteljski sport, sport u kojem ovisite isključivo o potpori vaših najbližih koje je jedine zapravo briga i entuzijazmu pojedinaca koji odbijaju odustati. Valjda je to razlog zbog kojeg cure u Danskoj izgledaju kao obitelj u punom smislu te riječi.

Bile su otpisane, ali nisu se predale, nego su se borile jedna za drugu i za svoj ponos. Borile su se za svako podcjenjivanje koju su doživjele, jer svaka od njih ima barem jednu svoju priču sličnu onoj koja je Valentinu otjerala u suze, pitanje je samo koliko ih dobro drže u sebi. Dale su sve od sebe, pokazale su onu sportsku drskost i srušile su sve racionalno. Usudile su se sanjati i sada žive polufinale svojih snova.

Jučer, danas, sutra

Sve ovo zvuči kao skup najgorih praznih floskula, ali dovoljno je pogledati gol koji je Ćamila Mičijević zabila u 33. minuti. Nakon križanja s Blažević završila je na sredini, lopta je otišla prema desnom krilu, a to su Njemice zatvorile. Dora Krsnik je vratila loptu natrag prema sredini i Ćamila je krenula u realizaciju situacije koju je engleski komentator opisao kao “going nowhere”. S devet metara, sa suparničkom igračicom koja ju je vukla za lijevu ruku, preko bloka centarhalfa u donji desni kut. Brzina udarca: 93 km/h.

“Going nowhere? Rubbish!”

WATCH: Camila Micijevic at 93 km/h for @HRStwitt 🇭🇷 #ehfeuro2020 #handballispassion pic.twitter.com/0RKHo3eV2L

— EHF EURO (@EHFEURO) December 15, 2020

U tom Ćamilinu golu sažet je uspjeh ove naše reprezentacije; taj gol je najbolja personifikacija našeg rukometa koji često izgleda kao da ne ide nikud i kao da je ušao u bezizlaznu situaciju. Ali onda se dogodi udarac. Preko bloka, s igračicom koja ti visi na lijevoj ruci, u kut i brzinom od 93 na sat. Ne ide nigdje? Glupost. Ide po medalju, prvu u povijesti.

Doduše, sve ovo ne znači nužno da će hrvatski ženski rukomet ostati živ i nakon vikenda.

O statusu ženskog rukometa u Hrvatskoj najbolje govori činjenica da će HRT, uspije li otkupiti polufinale i finale od PlanetSporta, platiti vjerojatno pet puta veću cijenu nego što bi platio za cijeli turnir. Sad dok je ljude briga, to košta. Jučer ili sutra, pa i ne baš.

Ali HRT-ova odluka je bila ekonomski sasvim logična — ženski rukomet u Hrvatskoj je obiteljski sport i licemjerno je prigovarati nekome za takvu odluku jer ona je tek ogledalo onoga što nas kolektivno zanima. Uostalom, moram poći sam od sebe. Lokomotiva, koja je dala osam putnica u Dansku, igra u dvorani koja je jedva dva kilometra od stana u kojem živim veći dio godine, a u zadnjih pet godina sam na utakmicama bio jedva tri ili četiri puta. I kad sam bio, na tribinama nije bilo više od 30 ljudi.

Međutim, to je sporedno jer ovo nije jedna od onih klasičnih Hrvati-ne-vole-sport-Hrvati-vole-medalje priča. Ovo nije slučaj kao s muškim rukometom — ili čak nogometom — u kojem ljudi ne prate domaću ligu ili je prate vrlo površno, ali svejedno očekuju medalje s velikih natjecanja kako bi dobili svoju dozu euforije. Ovo je sasvim drugačiji slučaj, ovo je situacija u kojoj je jedan sport konačno oživio i odjednom prkosi svemu racionalnom.

Koliko će dugo biti živ ovisi o nama, ali djevojke žive svoje polufinale snova. Nešto potpuno nerealno i gotovo nemoguće. Ali opet toliko stvarno i toliko tipično hrvatski.