Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Morbidna i skoro tragična priča o wimbledonskoj prvakinji Marion Bartoli

Ambiciozni otac, nadrealni javni nastupi i misteriozni virus

Trebala je to biti lijepa i topla ljudska priča. Istovremeno unikat, s vlastitim nepredvidivim spletom okolnosti, ali i nekako jedna od onih uobičajenih inspirirajućih, koja sa svojim optimizmom savršeno pristaje wimbledonskom duhu i dekoru kojemu ovih dana svjedočimo.

Glavna junakinja trebala je biti Marion Bartoli, prilično limitirana francuska tenisačica koja je Wimbledon pokorila 2013., bez izgubljenog seta, a mjesec dana kasnije, u svojoj 28. godini, skinula sa sebe pomalo tijesnu sportsku haljinu te odjenula jednako tijesnu blještavo crnu, ali malo ljepšu, onu civilnu. Neki joj vrag, međutim, nije dao mira pa je u prosincu prošle godine objavila kako se želi vratiti profesionalnom tenisu. Ili, kako je sama rekla na onom zavodljivom francusko-engleskom: “I want to feel alive again”.

Pritom nije mislila na to kako je bez tenisa ‘mrtva’, već na to kako se, baš poput prave lavice kakvu smo gledali na terenu, uspjela othrvati “misterioznom virusu” zbog kojeg je plesala po rubu smrti. Wow, ovakva priča stvarno ima neki potencijal, pogotovo u ovoj formi kratke vijesti. Da, trebala je to biti takva, ružičasta priča, i ona to za neke još uvijek jest; ali zapravo je ta priča pomalo turobna i tužnjikava.

“Pitam se nije li joj otac rekao: ‘Slušaj, ti nikada nećeš biti zgodna i vitka poput Šarapove i zbog toga to moraš nekako nadoknaditi’”, rekao je netom prije wimbledonskog finala 2013. poznati BBC-jev sportski komentator John Inverdale te izazvao lavinu reakcija, s optužnicom koja ga je teretila za seksizam. To je finale pak bilo uistinu bizarno — i to zato jer je višestruko talentiranija Njemica Sabine Lisicki dobar dio meča, shrvana emocijama, igrala doslovno plačući, što je Bartoli itekako naplatila.

Kasnije je bucmasta Francuskinja čula što je Inverdale rekao, ali nije se naljutila jer kao da je i sama znala ono što je ovaj novinar vičan gafovima htio reći. Nakon što je asom, svojim naranjivijim udarcem, dotukla slomljenu Lisicki, Marion je pohrlila ocu u zagrljaj, iako joj on nije bio trener već nekoliko mjeseci nego je to bila legendarna sunarodnjakinja Amelie Mauresmo. Marion, kao svojevrsni eksperiment proveden u laboratoriju oca Waltera, nakon poraza od Venus Williams u finalu Wimbledona 2007. doživio je tada svoju kulminaciju.

“Pravim si shake kako bih kasnije mogla u teretanu”

Kada je 2000. Walter ostavio svoj posao liječnika opće prakse kako bi se posvetio kćerinoj karijeri, bilo je upitno zna li taj čovjek uopće držati reket. Marion, pak, nije mogla reproducirati najprirodniji i mnogima najlakši udarac u tenisu, onaj s forhend strane, pa je na očev savjet, a po uzoru na Moniku Seleš, i forhend i bekend zaigrala dvoručno.

“Potrebno je ubiti lopticu”, govorio je tada samouki Walter smatrajući se avangardnim, shvativši da graciozni tenis Martine Hingis i sličnih igračica gubit primat u korist fizički dominantnijeg. To “ubijanje” loptice Bartoli je najbolje demonstrirala na reternu – mnogima je prepoznatljiva upravo po svojim smiješnim tikovima, odnosno tome kako između poena, čekajući servis duboko u terenu, nervozno poput zeca poskakuje te u prazno simulira pokrete forhenda i bekenda. Walterov eksperiment naposljetku je opravdao svoje pokretanje: Marion je skupila osam WTA titula te od 2006. do kraja karijere bila top 20 igračica, sa sedmim mjestom kao najboljim renkingom. Možda je upravo zbog tog očeva nekonvencionalnog pristupa i izuzetno fizički zahtjevnog treninga 170 cm visoka tenisačica mjesec dana nakon titule u Wimbledonu, načeta ozljedama, odšetala s teniskog terena u svijet modnog dizajna te postala Inverdaleova kolegica.

Otprilike tri godine nakon one nespretno sročene Inverdaleove izjave Marion je postala vitka i zgodna. Barem je ona tako mislila, iako nisam siguran bi li se John s time složio.

U prilično bizarnom i morbidnom intervjuu – a te bismo pridjeve mogli upotrebljavati za svaki sljedeći njen javni nastup – u lipnju 2016., Francuskinja je dijelom i samoinicijativno puno pričala o svom izgledu te isticala kako je njime sasvim zadovoljna, iako je fotograf imao prilično težak posao prikriti ono što se uopće prikriti moglo.

“Pravim si shake kako bih kasnije mogla u teretanu”, uzvratila je u jednom trenutku malčice užasnutoj novinarki te joj potom stala objašnjavati kako svojih 50 kilograma težine duguje prehrani bez šećera, soli, glutena, mliječnih proizvoda i ponosno istaknula kako ima devet posto masnoće u tijelu.

Marion kasnije nije opalila selfie pa niti ne znamo je li se takva krhka i iscrpljena uopće dogegala do teretane, ali francuskoj i inoj javnosti njezine su ‘mišićave’ fotke i snimke iz teretane i u raznim modnim kreacijama bile poznate unatrag 10-ak mjeseci. Niti mjesec dana kasnije od ovog intervjua Francuskinja je na Wimbledonu, gdje je radila kao novinarka, trebala nastupiti u egzbicijskoj igri parova.

Organizatori su joj, međutim, zabranili da igra, i to “iz zdravstvenih razloga”.

“Neki tamo virus”

“Život mi je postao noćna mora i ne bih ovo što proživljavam nikome poželjela… Srce mi može stati svakog časa”, pojašnjavala je Bartoli u jednoj televizijskoj emisiji nekoliko dana kasnije, saopćivši voditeljima, koji kao da su postavljali naručena pitanja, kako je od veljače te godine zaražena virusom koji liječnici “ne mogu imenovati”.

Potom je, djevojka koja je do prije godinu dana težila oko 75 kilograma, stala nabrajati simptome: ne može koristiti mobitel ili bilo kakvu elektroniku bez upotrebe rukavica i duže od pet minuta jer joj srce počinje ubrzano kucati; ne može nositi bižuteriju jer joj koža odmah reagira; smije se tuširati samo mineralnom vodom; tijelo joj odbija proteine i smije jesti samo organsku hranu; zubi su joj klimavi i na rubu ispadanja; kosa joj ispada; kronično je umorna; ima artritis.

Osim što neki od ovih simptoma nemaju nikakvog uporišta u znanstvenom smislu te zvuče kao sprdačina iz nekog lošeg apokaliptičnog filma petkom uvečer na domaćoj televiziji, jedan dio njih čine skupinu onih koji se pojavljuju kod anorexije nervose, da upotrijebimo stručni termin. Upravo je zato Bartoli došla u emisiju — kako bi ušutkala hejtere s društvenih mreža koji su se usudili tvrditi kako boluje od anoreksije, te kako bi pojasnila da je “misteriozni virus”, koji je pokupila negdje na putu za ili u samoj Indiji, stvarni uzročnik njezina skeletonskog i zastrašujućeg izgleda.

Dva dana nakon ove ‘bombe’ te dva dana uoči odlaska na liječenje u kliniku u Italiji, Marion je na svojem Facebooku objavila još jedan nadrealni video, snimljen u jednom od studija All England Cluba. U njemu poručuje kako je neće savladati “neki tamo virus”, ali i kako će se sigurno oporaviti. To što joj je srce svako malo bilo na rubu da stane nije je spriječilo da potom ispromovira svoju novu, još uvijek skiciranu modnu kolekciju koju je trebala predstaviti u rujnu na izložbi u Parizu.

Bartoli je na liječenju provela dva do tri mjeseca, povremeno obavještavajući obožavatelje kako se uspješno oporavlja, a 6. studenog, vidno zdravija i konačno udebljana, za pet sati i 40 minuta istrčala je maraton u New Yorku. „Liječnici će sigurno vikati na mene“, bila je uvjerena Marion.

“Pogledaj kako je ona mršava i lijepa”

“Nekakva verzija H1N1 virusa”, “virus nalik H1N1, ali jači”, “H1N1 i još jedan virus koji napada kosti i mišiće”, pomno smo dokumentirali ono što je borbena Francuskinja uspjela pobijediti. Ako ćemo se igrati Waltera, bivšeg liječnika opće prakse, teško da jedan od gorespomenutih simptoma spada u skupinu onih koji karakteriziraju bolest svinjske gripe, a osim toga, zanimljivo je primijetiti kako su liječnici uspjeli izliječiti Marion od virusa koji ni sami nisu mogli prepoznati niti ga ikako imenovati.

U jednom od svojih posljednjih javnih priznanja, jednako mučnom i osobnom kao i prethodna ali i s novom dozom patetike, Bartoli se povjerila kako ipak postoji osoba koja može dominirati nad njezinim tvrdim karakterom. Nešto je to što je ranije u karijeri odlučno opovrgavala, referirajući se na glasine kako se Walter prema njoj odnosi autoritarno i spartanski.

“Vidio bi vitku djevojku na ulici i rekao bi mi: ‘Pogledaj kako je ona mršava i lijepa.’ I tako svaki dan“, otvorila se Marion, objašnjavajući kako je, prije nego što je pokupila misteriozni virus, 20-ak kilograma izgubila zbog svog “šupčinskog” dečka. Bilo je to u siječnju ove godine, kada je Bartoli već duboko ogrezla u pripreme za svoj povratak, planiran za ožujak, a potom odgođen za kraj lipnja.

Ipak, prije nešto više od dva tjedna Marion je objavila kako od povratka neće biti ništa, ponajprije zbog njena načetog ramena i oštećene Ahilove tetive.

Wimbledonskom duhu i dekoru kojem svjedočimo ovih dana u ulozi stručne sukomentatorice svjedoči i sama Marion; zdrava, nasmiješena i nešto bucmastija nego što je bila šampionske 2013. She’s feeling alive again, jednako kao što živi njezina posebna, inspirirajuća i ružičasta priča. I bez obzira na našu, turobnu i tužnjikavu verziju, želimo joj samo da se misteriozni virus više nikad ne vrati.

Ne propusti top članke